Sport Ostalo

svi bi s terena na klupu

Novosel: Novim trenerima ne zamjeram što ne znaju dovoljno, već što ne žele učiti

svi bi s terena na klupu

Nitko neće u mornare, svi bi (igrači) u trenere! Prvi dio rečenice podsjeća na refren starog hita Meri Cetinić, a drugi na sportsku stvarnost, koja nas okružuje.

- Kad dođem u rodni Šibenik, gotovo na svakom kantunu sretnem nekog od bivših košarkaša ili nogometaša, koji se žale kako u svom gradu ne dobivaju priliku da rade trenerski posao. A ja im na to obično kažem da urade ono, što sam ja napravio u sličnoj situaciji. Stavi ruksak preko leđa i otiđi u drugu sredinu! Tamo, gdje ćeš lako saznati koliko vrijediš. Uostalom, gdje bismo stigli, kad bi svaki prvoligaški nogometaš ili košarkaš postao trener!? Imali bismo hiperprodukciju trenera. A takav je, čini mi se, trend kod nas u Hrvatskoj – pričao nam je Šibenčanin Neven Spahija, koji se kao košarkaški stručnjak dokazao u Europi, dok je u najboljoj svjetskoj ligi NBA-u radio kao pomoćni trener. Spahija je uspješno vodio reprezentaciju Hrvatske, ali i s nesvakidašnjom lakoćom osvajao titule u svim europskim zemljama, u kojima je radio: Litvi, Španjolskoj, Turskoj, Izraelu, Sloveniji…

Iako je Spahija po godinama daleko od pokojnih Tomislava Ivića i Miljana Miljanića, Miroslava Ćire Blaževića i Stanka Poklepovića Špace, on je na tragu njihova nepisanog pravila iz vremena, kad su veliki treneri postajali (ispod)prosječni igrači. Spahija je bio tek nadareni junior u šibenskoj generaciji, koju je predvodio Dražen Petrović, kao što su šjor Ivan i Špaco, te Ćiro bili tek prosječni ili solidni nogometaši Splita, odnosno Rijeke.

Suprotno tome, bez velikih trenerskih ambicija i uloga ostali su legendarni hrvatski sportaši poput nogometaša Bernarda Bajde Vukasa ili košarkaša Nikole Plećaša, Damira Šolmana i Rate Tvrdića. U legendarnoj Hajdukovoj momčadi s početka sedamdesetih godina (Mešković, Džoni, Rožić, Buljan, Holcer, Peruzović, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak) samo su se Luka Peruzović i Ivan Buljan na ozbiljan način bavili trenerskim poslom.

Aktualni je trend u najpopularnijim hrvatskim sportovima posve suprotnog predznaka. Trenerskih se klupa želi domoći velik broj prvoligaških nogometaša i košarkaša, makar su im dresovi gotovo još uvijek znojni. Najjače hrvatske klubove vode (ili su ih do jučer vodili) ex-reprezentativci Nenad Bjelica (Dinamo), Igor Bišćan (Rijeka), Zoran Vulić (Hajduk), Tomislav Ivković (Slaven Belupo)… Ili igrači koji su bili barem na kratko na reprezentativnim popisima poput Samira Toplaka (Inter), Gorana Tomića (Lokomotiva), Zorana Zekića (Osijek) i Sergeja Jakirovića (Gorica), koji je doduše igrao za BiH.

Kao nastavak priče o prosječnim nogometašima na klupama velikih klubova nameće se jedino aktualni (ili privremeni!?) trener Hajduka Siniša Oreščanin. U košarci su na Oreščaninovu tragu Ivan Velić (Cibona) i Ante Nazor (Zadar), dok ostale prvoligaše mahom vode stručnjaci, koji su nekad nosili dres hrvatske reprezentacije: Miro Jurić (Šibenik), Vladimir Krstić (donedavno na čelu Osijeka), Slaven Rimac (Cedevita), Josip Sesar (Gorica)…

- Odlična je stvar ako veliki igrači žele postati i uspješni treneri. Njihova je prednost to veća, ako su u svojoj karijeri radili s karizmatičnim trenerima. Svi mi, što smo dugo u sportu, znamo i da je lako detektirati one, koji za igračkih dana već polako razmišljaju kao treneri. Taj talent sam odmah uočio kod Ace Petrovića. I Mihovil Nakić, i Andro Knego imali su trenerskog štofa, no njih nije zanimao taj posao - govori nam Mirko Novosel, koji je u spomenutoj priči bio negdje na pola puta - “kratkotrajni“ reprezentativac, ali sjajan trener.

No, problem nastaje kad veliki igrači postanu treneri, a novu funkciju shvate olako, kaže Novosel.

- Aktualnim hrvatskim trenerima ne zamjeram toliko što ne znaju dovoljno, već to što ne žele učiti, obrazovati se. Ne shvaćaju da je mentalitet igrača i trenera bitno različit. Ne mire se s istinom da, neovisno od toga što su bili sjajni sportaši, u trenerskom poslu moraju krenuti od nule. Ja sam učio od Beograđanina Ace Nikolića, sličan je put bio i Nevena Spahije, koji je ljeta provodio u Americi, “gutajući“ riječi i treninge uvaženih NBA trenera. Nisam jugo-nostalgičar, ali rado ističem praksu zaštite trenera s licencijama. Na taj način je i mogućnost brzih smjena trenera, karakteristična za aktualno doba, bila umnogome smanjena. Držim da je upravo to poštivanje trenera jedan od tri ključnih razloga što se jugoslavenska košarka toliko godina održala u europskom i svjetskom vrhu – ističe Mirko.

Više nego solidna momčad mogla bi se sastaviti od nogometaša, koji su se odlučili na trenerski posao, a koje je “trener svih trenera“ Miroslav Ćiro Blažević vodio kao hrvatski izbornik: Ladić, Tudor, Štimac, Bilić – Jurčević, Soldo, Prosinečki, Asanović, Jarni – Cvitanović, Bokšić. S pričuvama Mrmićem, Jurčićem, Krpanom, Mamićem…

- Nikome od svojih reprezentativaca nisam sugerirao da se okušaju u trenerskom poslu. Zapravo, o tim njihovim afinitetima nisam puno ni razmišljao dok sam bio izbornik. No, kad smo se dvadesetak godina poslije našli na premijeri filma “Vatreni“ shvatio sam da sam imao posla s izuzetno pametnim momcima. Neki su od njih, poput Štimca i Bilića, pravi nogometni filozofi. Oni su za tren postali svjesni grube definicije trenerskog posla, čija je osnovna deviza “Mala satisfakcija – veliko razočarenje“ ili prakse da te smijene poslije samo dvije-tri utakmice. Trenerski posao, stoga, i nije posao nego svojevrsna avantura. Mnogi su se od mojih “vatrenih“ razočarali. Rijetki su, poput Slavena Bilića, u potpunosti uspjeli. U tom smislu mi je, iskreno rečeno, najviše žao Štimca, jer ima predispozicije da bude najbolji. Od novih trenerskih imena posebno me raduje uspon Igora Bišćana. Bio je silno talentiran igrač, a čini mi se da je jednako nadaren trener. I kod aktualnog izbornika Zlatka Dalića odmah sam prepoznao trenerski talent u doba, dok mi je bio pomoćnik u Varteksu. Pitate me zašto mnogi igrači hrle u trenerski posao!? Pa, svatko od nas voli avanture na bilo kojem planu. Zašto i nogometaši ne bi bili avanturisti? A trenerski je posao kao životna avantura – otvoreno će Ćiro.

Zanimljiva je statistika, temeljena na aktualnim prvoligaškim nogometnim trenerima u Hrvatskoj. Među njima su najbrojniji treneri, koji su u igračkoj karijeri odrađivali uloge u sredini travnjaku, veznjaci. Prednjače stručnjaci, koji vode dvije prvoplasirane momčadi Dinamo i Rijeku, bivši reprezentativci Nenad Bjelica i Igor Bišćan. Tek nešto manje uspješni Goran Tomić, današnji trener Lokomotive, najradije je igrao u (polu)špici.

- Nema nepisanog pravila da su vezisti predodređeni za trenere. Puno je bitnije nosi li bivši nogometaš u sebi toliko potreban trenerski nerv. Realno gledajući, nogometaši koji su igrali na visokoj ili barem višoj razini u startu imaju bolje izglede da se plasiraju kao treneri. Nerijetko se događa da, zahvaljujući igračkom imenu, lakše i brže preskaču stepenice. Relativno brzo dobiju šansu u velikim klubovima. Bez lažne skromnosti, to je i meni pomoglo. Sa samo 34 godine preuzeo sam prvoligašku momčad Šibenika. Dobrim dijelom zbog nemalog internacionalnog iskustva. Izuzetak je, kad govorimo o stručnjacima u našoj ligi, Hajdukov trener Siniša Oreščanin. Makar, mi, koji ga bolje poznajemo, cijenimo njegovo bogato iskustvo u radu s mladima. Smatram najnormalnijim da bivši igrači ostanu u nogometu, te postanu treneri ili menadžeri. Nije to samo trend u Hrvatskoj. Istom stazom korača i europski, i svjetski nogomet. Uostalom, stara je izreka sport - sportašima. Pa, zašto bismo je iznevjerili u suvremenom nogometu?! – pita se Tomić, koji je radio i u Kini, gdje je bio pomoćnik slavnom Šveđaninu Svenu Goranu Erikssonu.

A upravo je preskakanje skalina u trenerskom razvoju jedan od najvećih problema bivših (košarkaških) zvijezda. Tako barem tvrdi Josip Pino Grdović. Poznati Zadranin, koji je počeo u omladinskom pogonu Jazina, nastavio kao pomoćni trener Kreši Ćosiću (Jugoplastika, AEK), Bogdanu Tanjeviću (Bologna), da bi se specijalizirao za individualni rad s igračima (Kukoč, Rađa, Komazec, Perasović, Bodiroga, Vujčić, Fučka…).

- Drago mi je da se igrači, koji su igrali na visokoj razini, hvataju, po mom mišljenju, najtežeg posla u sportu, onog trenerskog. No, 90 posto njih, koji nisu prošli rad u omladinskom pogonu, gdje su proizvođači, svoje probleme na klupi rješava kupnjom. Dakako, ako imaju tu mogućnost. Ne odgajaju igrače. Mladi treneri trebaju investirati u znanje, učiti od starijih i ne ići u kompromise. Ja imam primjer Velimira Perasovića, kojemu sam, još dok je bio igrač, objašnjavao program treninga. To ga je uvijek zanimalo. Perasović je veliki radnik, fanatik, pozitivac. Zato je i uspio. Svi današnji i budući treneri moraju naučiti da trener uvijek više daje nego što prima – poručio je Pino Grdović.

Je li sve više zanimanje (bivših) hrvatskih nogometaša i košarkaša za trenerski posao i neizbježan dio aktualne hrvatske priče o egzistencijalnim, sociološkim i inim problemima!? Na tu dvojbu prilično jednoznačan odgovor dao nam je Vlado Stenzel, nekad najbolji svjetski rukometni trener, koji je odnedavno na dalmatinskoj adresi, u zaleđu Šibenika.

- Mene i moje igrače, u naše doba, vodila je neviđena ljubav prema rukometu. Rijetki su bili trenuci, kad smo gnjavili upravu zbog novca. U meni se, međutim, sve prelomilo, kad nisam uspio dovesti najboljeg igrača svijeta Hrvoja Horvata iz bjelovarskog Partizana u Medveščak, jer je klupsko vodstvo škrtarilo oko 100 maraka mjesečno, više ili manje. Gotovo demonstrativno sam otišao u vojvođansku Crvenku, koja je onda bila gospodarski jaka, te imala rukometnog i nogometnog prvoligaša. Da me predsjednik kluba cijeni bez ikakve zadrške shvatio sam se kad mi se obratio na svoj način “Vlado, evo ti papir i napiši brojku koja bi bila mjesečna plaća sukladna tvojoj kvaliteti“. Shvatio sam da sport nije samo ljubav, da može biti i dobar izvor zarade. 

I ne vidim u tome ništa grješnog. Potpuno shvaćam igrače, koji u sportu žele i dalje trajati kao treneri – poentirao je Stenzel. 

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo