Sport Ostalo

Sarajlija koji je odbio Zlatana

Jedan od najboljih kineziologa i stručnjaka za kondicijsku priopremu: Nema više derbija kao u bivšoj Jugi - novac je uništio nogomet, danas je u klubovima više menadžera i pravnika nego trenera

Sarajlija koji je odbio Zlatana

Odbio je trenirati Zlatana Ibrahimovića, spremao je naše vodeće reprezentativce, olimpijce, ali i baletane, te je dijelom i zbog toga dobio počasno hrvatsko državljanstvo. Kaže da je Dinamo najbolje organizirani hrvatski klub, ali drži da je novac ukrao draž nogometu.

On je dr. sc. Asim Bradić i predaje na sveučilišnom diplomskom studiju kineziologije u Zagrebu "Osnovne kineziološke transformacije", "Fitness", "Kondicijsku pripremu sportaša". Gostujući je nastavnik na većem broju sveučilišnih diplomskih i poslijediplomskih studija u regiji. Od 1999. godine do danas radi kao kondicijski trener/savjetnik s brojnim sportašima/sportskim ekipama nacionalnog i međunarodnog ranga (borilački sportovi, košarka, nogomet, tenis).

Među sportašima/ekipama s kojima je radio su i osvajači medalja na Olimpijskim igrama, europskim te svjetskim prvenstvima u judu, reprezentativci u brojnim sportovima te reprezentacije i osvajači kupa i nacionalnog prvenstva (ekipe). Pozvani je predavač na nogometnim akademijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Znalci za njega kažu da je jedan od najboljih trenera na Balkanu, ako ne i najbolji u specijalnosti kojom se bavi.

Radili ste s brojnim sportašima, a meni odmah pada na pamet pitanje – zbog čega je ovako loš klupski nogomet u svim zemljama bivše Jugoslavije?

– Prvenstveno nema derbija kao prije u bivšoj Jugi, nema toga sportskog naboja utakmica kao prije. Od jedne lige nastalo je šest liga. Mnogi klubovi su ostali bez navijača, te su mnoge utakmice prvenstva postale itekako – dosadne. Kao krajnja posljedica takvih promjena je da su klubovi bivše Jugoslavije postali samo poligon za skaute iz Europe i svijeta. U takvoj klimi jedini izlaz svih klubova je prodaja najtalentiranijih igrača iz omladinskih pogona. Na taj način je teško izgrađivati vlastitu momčad, kao što je nekada bilo normalno. Tu se izgubiIa osnovna supstancija, a to je strast i ljubav prema dresu.

Je li novac ukrao draž nogometu?

– Jest. Klubovi su postali tvrtke. Danas je u klubovima više menadžera i pravnika nego trenera. Nažalost, taj sindrom prelazi prerano na mlade igrače, čija motivacija i inspiracija nisu više usmjereni na trening, nego na novac. Samo gledaju kako će se dobro prodati.

U čemu griješe, ako gledamo kondicijsku pripremu i ostali trening, današnja vodstva klubova?

– Kondicijski trener je u mnogim klubovima zadnja rupa na sviralu. Nije adekvatno plaćen, ne omogućava mu se oprema za rad, niti se dovoljno poštuje njegova pozicija u stručnom stožeru. Čast iznimkama, koji se izbore za to sve. U većini slučajeva se njegov posao na kraju svodi na zagrijavanje na početku i na hlađenje na kraju treninga. Taj dio može i moja majka obaviti. Uvijek izgovor vodstva kluba je da nema dovoljno novca za adekvatnu teretanu, dijagnostičku opremu i potrebne rekvizite. U međuvremenu novca ima za skupe večere vodstva kluba i međunarodna putovanja.

Što ste radili s baletanima?

– To mi je bila jedina prilika da se malo kulturno uzdignem. Kao kondicijski trener Edine Pličanić i Tomislava Petranovića, pozvan sam na premijernu baletnu izvedbu "Orašar" te, nakon što me je čudno pogledala supruga tadašnjeg predsjednika Josipovića, Tatjana, shvatio sam da sam na premijeru došao u trenirci.

Kako izgleda kondicijski trening prvakinje baleta Edine Pličanić?

– Čučanj, mrtvo dizanje, skokovi i olimpijski trzaj. To je bio sadržaj svakog našeg treninga. Moji kolege nisu prepoznali da se radi o balerini, već su se pitali koja je je ovo atletičarka ili dizačica utega. Edina je imala svaki dan tri treninga i bila je jedna od najspremnijih sportašica koju sam trenirao tijekom svoje karijere. Tako je nekad trenirao i pokojni Dražen Petrović.

Kako je bilo oblikovati treninge Marka Pjace, Matea Kovačića, Tina Jedvaja...

– Nije bilo lako nikad uklopiti individualne dodatne kondicijske treninge u njihov pretrpani raspored klupskih i reprezentativnih obveza. Za te treninge nije često bilo podrške od klupskog rukovodstva. Oni su rijetki igrači koji su, bez obzira i na zabrane, trenirali nekad i tajno dodatno, jer su osjećali da ih samo takav pristup može odvesti do "zvijezda". Baš zbog toga smo htjeli sustavno uvesti dodatne treninge na razini svih klubova u Hrvatskoj, kao što Nijemci već rade 15-ak godina. Signal za takav pristup svakom od ovih igrača koje ste naveli bila je pojava preranih seniorskih ozljeda. Taj alarm je početak uvođenja ozbiljnog kondicijskog dodatnog treninga. Često alarm dođe prekasno, primjerice na prijelazu iz juniorske u seniorsku selekciju, kada je razultat početak kraja karijere.

Imate li neke anegdote iz tog vremena?

– Dok smo bili na svjetskom nogometnom U20 prvenstvu u Turskoj, zvali su me "profesor čučanj" jer sam uvijek favorizirao tu vježbu, pa je postala predmetom velike sprdnje. Često su mi znali za vrijeme zagrijavanja pred utakmicu dodati onako spontano loptu, a ja im iznenada vratim "dugim pasom" ili šutiram na gol, nakon čega bi uslijedio kolektivni smijeh jer je izvedba bila za seriju "Nadrealisti". Bili smo prava obitelj, a šala na svoj račun je vrijedila kao pravo blago jer smo tako podizali atmosferu. Moja pogreška je bila što sam im jednom u opuštenoj hotelskoj atmosferi ispričao kako sam se sa sedam godina upisao u nogometni klub Sarajevo, te da me je trener otjerao nakon dva treninga uz objašnjenje da imam dvije lijeve noge. Ta priča mi je "uzdrmala" autoritet kod tih dječaka, ali i popravila humor u momčadi na dnevnoj razini.

Po čemu se, recimo, danas razlikuje trening Ronalda ili Messija od treninga igrača u našim klubovima?

– Razlikuju se po minulom radu iz omladinskih selekcija. Razlika je u sustavnom pristupu, personaliziranom programu od mlađih selekcija, stalnom i dosadnom monitoringu, korekcijama programa u odnosu na biološki razvoj, integralnom pristupu stručnjaka i itd... Jedina zajednička karakteristika njihovih treninga i treninga u našim klubovima je vrijeme treninga od 90 minuta.

Do koje godine danas igrač može aktivno igrati za neke od najvećih klubova, a kada bi trebalo reći – dosta?

– Teško je odgovoriti na to pitanje jer je današnja dijagnostička i trenažna tehnologija podignula biološku konzistentnost igrača, samim tim i povećala prag kronološke dobi aktivnog djelovanja sportaša. Mislim da bi trebali početi od druge lige kada je limit u godinama u pitanju. Na taj način bi omogućili mladim igračima koji se nisu uspjeli odmah dokazati u prvoj ligi veću šansu da uspiju.

Hvalite organizaciju Dinama. Što to ima taj klub, a nemaju drugi klubovi?

– Samo sam realan jer promatram Dinamo, posebice nogometnu školu, otkako sam došao u Zagreb. Ne mislim da je savršen sustav, ali da se sustavno radi s mlađima, tome sam svjedok. Teško je na ovim balkanskim područjima stvarati sustav jer mi smo svi nekako učeni da sve znamo, previše smo nekad kreativni, a još ako pridodamo tome da ne volimo da susjed uspije, onda je baš teško. Zbog toga sam mišljenja da svaki dobar rad treba pohvaliti i od njega uzeti i za sebe nešto. Općenito, mislim da treba više hvaliti svoje.

Radili ste na brzini igrača. Kako to danas postići i jesu li igrači, primjerice, Hajduka, Rijeke, Gorice... spori?

– Ne mogu reći da su oni spori jer ne bi bili nogometaši da su spori, ali brzina koji su im majka i otac prenijeli genetskim kodom treba se njegovati, unaprjeđivati i usmjeravati. U tome je bit, u treningu. Ako uzmemo da pobjednika od poraženog u svakom sportu razlikuje brzina, odnosno da u nogometu uvijek brži pobjeđuje, onda je jasno da u brzinu treba ulagati, a ne misliti da je ona samo dar od roditelja. Za te treninge sustavnog unaprjeđenja brzine nogometaša trebaju preuzeti odgovornost kondicijski treninzi. To je njihov glavni posao!

Rekli ste jednom: "Ovdje je puno ljudi koji su odlični, ali se pokažu tek kada odu vani, a ovdje ih ne možemo prepoznati." Pojasnite nam to?

– Da, rekao sam. Ja sam živi primjer. Prvo sam morao raditi za Hrvatsku košarkašku reprezentaciju da bi me moji u BiH uočili, pa sam morao raditi u Poljskoj i Turskoj kako bi me pozvali na razgovor za posao. Uvijek je kod nas tako, to svi znamo. Prokletstvo je što mi tražimo bisere preko oceana, a ne vidimo da su pokraj nas. Mnogi naši biseri u svakom području djelovanja su se iz inata, ili, kako vi kažete, iz dišpeta odrekli domovine trajno zbog toga, zbog sindroma neprepoznavanja.

Ostavimo se malo nogometa. Koliko je danas važno da starije osobe vježbaju i kako im to pomaže da postanu vitalne?

– U Švedskoj 85 posto ukupnog stanovništva bavi se rekreacijom u raznim oblicima, u Njemačkoj 81 posto populacije stanovništva trenira, a Danska je uvela zakon da svaka tvrtka mora svojim radnicima omogućiti sustavno vježbanje tijekom dnevne pauze. Jedna pilot-studija ukazuje na to da je postotak u Hrvatskoj negdje oko 13 posto tjelesno aktivnog stanovništva. To sve govori. U Sarajevu bi na ove statističke podatke rekli samo onako s osmijehom na licu: "Pa pusti njih, šta Nijemci i Danci znaju!"

A što je s djecom, čini mi se da su njih uništili mobiteli, igrice...

– Nisu djeca kriva, krivi smo mi. Nemojmo se lagati, tempo današnjeg života nas gazi toliko da jedva čekamo da uvalimo djetetu mobitel u ruke kako bismo se malo odmorili. Nemamo vremena za njih. Razmazili smo ih. Kad se slučajno pokliznu i padnu, vrištimo, skačemo i gledamo jesu li se možda malo ogrebala. Pitajmo se i mi jesu li za nama roditelji tako skakali i gledali jesmo li pali slučajno. Jedini spas našoj djeci je bavljenje sportom i povećanje sati tjelesnog odgoja u osnovnim i srednjim školama. O tome mora i država razmišljati...

Kao nacija, najzdraviji smo bili kad su naši stari išli po drva, radili u polju i bili na suncu, a danas se sve izokrenulo...

– To je istina, iako sam ja odrastao po sarajevskim haustorima u zgradama, imali smo parkove, vrtiće s parkovima, škole s velikim igralištima i drveća, s roditeljima smo išli na izlete u prirodu, a na u šoping-centre. Ne znam što se danas izokrenulo, ali nekako imam osjećaj da nam je sve tješnje i tješnje, posebice u gradovima.

Počasni hrvatski državljanin

Rođeni ste, stasali i školovali se u Sarajevu. Što je presudilo da život nastavite u Zagrebu?

– Za moj dolazak u Zagreb te za dobivanje državljanstva po članu 12. počasnog građanina RH, kriv je prof. dr. Igor Jukić, koji je u to vrijeme bio dekan Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bio sam gostujući predavač u Zagrebu i Ljubljani nekoliko godina prije toga i to je bio logičan nastavak. Tad mi je rekao da u svakom uspješnom timu mora biti i jedan Bosanac. Tako da sam paralelno postao dio tima stožera košarkaške reprezentacije Hrvatske i dio tima fakulteta u Zagrebu. Ovo je bio moj izazov i moja odluka zbog koje se nikad nisam pokajao. Znam da mi na ovome neće zamjeriti moja sarajevska raja.

Najveća pogreška

Zbog čega niste prihvatili ponudu Zlatana Ibrahimovića?

– Zato što sam bio mlad i glup... Da sam ove današnje pameti, sigurno bih prihvatio bez razmišljanja. To je bio splet okolnosti, kao i nepripremljenost na takvu iznenadnu ponudu... i to je to! Sjećam se kao da je jučer bilo: Goteborg, Švedska, 2011. godina. Bio sam na pripremama sa slovenskom tenisačicom Polonom Hercog. Na poziv njegova menadžera dogovorili smo sastanak u jednom restoranu. Došao je u svom stilu, te nakon nekoliko minuta uvodnog razgovora ponudio mi da budem njegov "full time" kondicijski trener i dao mi par minuta da razmislim. Tražio sam malo više vremena da razmislim te da mu javim za nekoliko dana. To je bila pogreška nakon koje nije bilo više povratka na tu temu. Još se sjećam da sam tu noć proveo šetajući po hotelu kao luđak do zore od nervoze.

Starci i 'dead lift'

Evo, u razvijenim zemljama svijeta možemo vidjeti i starije žene 60+ kako rade "dead lift", a kod nas ljudi u tim zlatnim godinama kao da se otpišu, jedina aktivnost im je pomicanje kanala na daljinskom upravljaču?

– To je istina, rade "dead lift" (mrtvo dizanje), rade čučanj jer su osviješteni na svaki mogući način, preko njihovih novina, TV emisija... Oni sigurno znaju da trening jakosti uz pomoć "dead lifta" ili čučnja smanjuje smrtnost. Ovo je znanstveni argument koji su Amerikanci prije dvije godine javno obznanili.

Ovako treniram da bi ostao živ i zdrav

Kako vi održavate svoju tjelesnu spremu i koji su vam treninzi najdraži?

– Ja pripadam, kako moji učitelji vole reći, "old school" generaciji kineziologa. Postoji jedna učinkovita čarobna formula koju ja već godinama primjenjujem. Zove se "zlatna trojka". Formula sadrži tri različita treninga koja primjenjujem tijekom tjedna. Moram napomenuti ipak da sam ja Bosanac i da se volim više odmarati nego trenirati.

Prvi trening je meni najvažniji i to su vježbe "powerliftinga" i "weightliftinga" u teretani koja po mogućnosti nije lijepo uređena, koja miriše na željezo i magnezij. Ovaj trening mi služi da budem jak u skladu s godinama, a radim "dead lift", čučnjeve, bench press, zgibove, iskorake...

Drugi manje drag, ali ga se mora prakticirati, je energetski trening u aerobnoj zoni niskog penzionerskog intenziteta u prirodi ili na nekom trenažeru u fitnessu. Ovaj trening traje maksimalno 60 minuta i dosadan mi je, ali je dobar za zdravlje krvnožilnog sustava. Može ga se opisati kao lagano trčanje, vožnja bicikla...

I treći trening je kombinacija vježbi istezanja dinamičkog i statičkog karaktera. Ovaj trening mi služi da održim amplitudu pokreta u zglobovima. On traje maksimalno 30 minuta. Eto, tako treniram godinama.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo