Sport Ostalo

sritan 70. rođendan

U svijetu veslanja, ali i profesionalnog sporta, Veslački klub Ošjak je pojam uspjeha, ustrajnosti i tradicije

sritan 70. rođendan

Kako je i jedan od najuspješnijih hrvatskih veslačkih trenera, profesor Tino Dragojević istaknuo, nema osobe u veslačkim krugovima koja ne zna za ovu veliku obljetnicu.

Čak 70 godina od osnutka, sedam desetljeća kontinuiranog i uspješnog rada, tome se nisu nadala ona četvorica, Veljko Joković, Petar Oreb Gobica, Ivan Oreb Gobica i Ivan Dragojević Padre kad su 1948. odlučili u Veloj Luci osnovati Veslački klub Ošjak koji je do tada neformalno postojao kao veslačka sekcija Gimnastičkog društva Hajduk.

Jedna od najzaštićenijih, najljepših i najopjevanijih vala Mediterana dobila je prvi klub na bilo kojem jadranskom otoku, a ime se nametnulo samo, otočić Ošjak na samom je ulazu u lušku valu i česta destinacija drevnih ribara veslača. 

Već 70 godina Ošjak ostvaruje nevjerojatne rezultate na državnoj, europskoj i svjetskoj veslačkoj sceni, a oni najupućeniji pitaju se kako je to moguće za jedan mali klub na samom jugu Dalmacije, na otoku od tek 16 tisuća stanovnika i s proračunom manjim od 100 tisuća kuna godišnje. Geni su to, kažu Lučani, s ponosom i prikrivenim smješkom koji čuva neizrečene tajne veslačkoga kluba.

Tog su se dana, prilikom intervjua, u prostorijama Veslačkog kluba Ošjak, u uvali Kale gdje je klub smješten od prvog dana pa sve do danas, okupili svi oni koji su svojim radom, trudom i rezultatima zaslužili govoriti o klubu. Priča o Ošjaku izać’ će u Slobodnoj, nije to mala stvar za Lučane, netko je odlučio ispričati njihovu priču, jer njihovi su životi usko vezani uz sudbinu kluba.

Za jednim stolom našli su se predsjednik kluba Anito Šeparović, trener Tino Dragojević, tajnik Tonko Gugić, član Uprave Nikša Prižmić Paradizo i najstariji živući član Ošjaka Josip Oreb Gobica.

Lučani su još 1939. na prvoj regati pobjedili Engleze

Josip ima 77 godina, a s klubom je povezan na više načina. Njegov je otac Ivan jedan od četvorice osnivača kluba, a Josip je postao član odmah po osnutku u dobi od sedam godina, a čak do 1990. je bio aktivan član Uprave kluba. Šjor Josip kaže da je i više nego zadovoljan kako klub danas funkcionira, temelje su, tvrdi, učvrstili u prošlosti. Iako se rado prisjetio samih početaka kluba, suze nisu izostale. Veliki su osjećaji u pitanju, kaže, Ošjak je dio njega.

- Veslanje je oduvijek u Lučanima, Vela Luka je ribarsko mjesto, a u prošlosti se nije plovilo na motore, već na vesla. Cijela priča oko Ošjaka započela je još 1939. godine kad se u Veloj Luci održala prva veslačka ragata. Lučani su veslali protiv ekipe engleske mornarice, veslalo se od Gradine do veloluške rive. Ne moram vam govoriti tko je pobjedio - prisjetio se Josip uz smijeh prve zabilježene pobjede Ošjaka. 

Ta je regata bila prijeloman trenutak veloluškog veslanja nakon čega se počelo razmišljati o formalnom okupljanju oko aktivnosti koja je već tada bila sastavni dio svakodnevnog života mještana. Počeci su bili teški, tvrdi Josip, a najveći su problem brodovi koji su bili strahovito skupi.

Prvi je brod Ošjaku poklonio Veslački klub Gusar iz Splita, a bio je to kliner četverac preklopne građe. Međutim, klub se razvijao nevjerojatnom brzinom, profilirali su se većinom skulisti i skifisti, a već su pedesete godine iznjedrile vrlo nadarenu generaciju veslača, između ostalih i zapaženog velikana Ošjaka Pericu Vlašića koji je 1954. Osvojio Prvenstvo Jugoslavije u skifu da bi zatim 16 puta bio državni prvak kao i europski prvak.

- Sjećam se tih famoznih godina, splav ispred prostorija kluba se svake godine renovirala, stavljale su se bačve koje ne bi izdržale lito jer bi dica po njima skakala, bačve bi poispadale. Ragate se bile tri puta u sezoni, moj otac Ivan, koji je više od 40 godina bio predsjednik kluba, išao je u poduzeća i škole moleći direktore i profesore da puste veslače na ragate.

- Molio je i novce za klub, a pratio je i školske uspjehe veslača opominjući i upozoravajući kad bi bilo jedinica. Prije ragata trošili su se telefoni i molili smo druge klubove da nam posude čamce. Imali smo samo žabu-drveni sanduk s auslegerom kojeg bi pričvrstili za splav da se može trenirati.

- Prvi četverac koji se pojavio na ragati činili su Šeparović Marko Musa, Žele Padovan Mulić, Dinko Prižmić Bakala i uf... Nažalost ne sjećam se četvrtog. Netko će uskoro morati prikupiti sve ove podatke i zabilježiti ih jer će pasti u zaborav. Znate da nam je kompletnu arhivu uništio plimni val? - prisjetio se najstariji živući član kluba Josip. 

Ošjak je preživio plimni val, ali arhiva nije

Sedamdesete je definitivno obilježio plimni val koji je, kako se kasnije ustvrdilo, uzrokovao tsunami. Prvo dan ljeta 1978. godine Lučani neće nikad zaboraviti, a plimni val u potpunosti je uništio arhivu kluba. Tog se dana prisjetio Tonko Gugić, tajnik kluba koji je član Ošjaka gotovo 50 godina.

- Sreća u nesreći je bila što su to jutro članovi kluba spakirali čamce i ukrcali ih u brod za Split jer se išlo na ragatu, nažalost arhiva se nije mogla spasiti. Razina mora se dignula skoro tri metra, kompletna arhiva, pehari, odličja, diplome, zahvalnice, zapisnici...  Sve je odnila veloluška vala. Ništa se nije moglo spasiti - prisjetio se Tonko.

Plimni val odnio je i brojne fotografije koje su sačuvale povijesne trenutke kluba, ali zlatno doba Ošjaka tek je imalo uslijediti. 

Osamdesete su bile godine

Osamdesete su bile najplodonosnije godine kluba, a njih je obilježio jedan od najuspješnijih Ošjakovih veslača, Nikša Prižmić Paradizo koji je za Ošjak veslao sve do 1987. kad prelazi u VK Begej iz Zrenjanina. Osamdesetih je, zahvaljujući Grebenu, klub nabavio pet novih čamaca i, kako kaže Nikša, Ošjak se uzdignuo za povijest.

Na prvi veslački trening išao je za starijim bratom, a danas se, osim brojnim odličjima i medaljama, pohvalio i s troje djece koji idu tatinim stopama. Nikša je osvajao puno, nastupio je u sastavu četverca skul na svjetskim prvenstvima za Jugoslaviju, četiri je puta bio seniorski prvak Hrvatske, tri puta treći u ošjakovom četvercu skul, a Nikši su onda tepali da je drugi najbolji skifist Jugoslavije, bolji od njega navodno je bio samo Milorad Stanulov.

Prisjetio se i Kupa Jugoslavije koji se 1986. održao u Veloj Luci na kojem je s predsjednikom društva Anitom svojio prvo mjesto u dublu, i prvo mjesto u skifu. Ipak, jedan mu se uspjeh zauvijek urezao u pamćenje, a dok je pričao anegdotu s natjecanja prostorijom se orio gromoglasan smijeh.

“Ćale, ma ja san mali među njima”

- Bila je to 1981., sezona je bila gotova, sva velika natjecanja su zvršila, imao sam 17 godina i ostatak ljeta sam se planirao kupati. Međutim, jednu večer, sav sretan i uzbuđen zove me moj pokojni trener Goran Marko Šeparović i kaže – Nikša spremaj se, ideš na Balkanijadu! Kažem mu ja, barba Marko kakva Balkanijada, a kupanje?

No, u klub je došao i službeni dopis te smo počeli s pripremama za Balkanijadu u Splitu za koju sam te 1981. imao samo 20 dana treninga. Večer prije polaska otac mi je rekao: “Nikša, a što ti ne biš moga bit prvak Balkana?” 

“Ko, ja!? Ćale, nemoj bit smišan, na prvenstvo Balkana dolaze najbolji od najboljih, ja san mali među njima”, odgovorio sam mu. 

Sutradan sam trčao po Marjanu ne bi li se zagrijao za utrku koja se održavala na Spinutu, 1.500 metara, skif. Taj start neću nikad u životu zaboravit, startne komande su se upućivale veslačima na francuskom jeziku, a ja nisam ništa razumio.

Utrka je počela, a ja sam još uvijek bio na startu jer nisam shvatio da treba početi veslati, na samom sam početku za svima zaostao nekoliko dužina. Barba Marko mi viče s obale – Nikša kreni, zapri, veslaj!, a ja gledam svih ispred sebe milijun metara udaljene s košmarom u glavi. I onda sam krenuo.

Na 500 metara sam ih počeo hvatati jednoga za drugim, zadnjih 250 metara trke hvatam prvoga. Barba Marko je u tom trenutku s obale počeo bacati kamenje na mene ne bi li me potkanuo da veslam još brže i jače. Zadnjih 100 metara ostavljam osam dužina Bugarina za sobom, osvojio sam prvenstvo Balkana!

Na dodjeli medalja nisam bio uopće svjestan što se događa, skupio sam skif i krenuo prema brodu za Velu Luku, bilo mi je dosta veslanja, htio sam se malo kupati.

Doček u Veloj Luci je bio nezaboravam, iskrcali smo se iz broda Lastovo na veloj rivi, izašao sam u dresu reprezentacije, riva je bila puna bandira, veselja, sriće! Bio sam zadovoljan, ali ništa posebno, slikavali su me u klubu, ali zapravo sam samo želio malo uživati u ljetu - sjetio se Nikša uz smijeh i suze jednog od najvećih uspjeha kluba.

Ekipa koja se na intervjuu tog dana okupila u prostorijama Ošjaka u Veloj Luci, posljednja je uspješna seniorska generacija kluba. Kako je objasnio Tonko, seniori su u Ošjaku rijetkost, nadareni veslači nakon završetka škole nalaze posao, osnivaju obitelji i hvataju se u koštac s egzistencijalnim izazovima. Oni najbolji idu u druge, veće klubove, u urbanije sredine kako bi nastavili veslačku karijeru, a njihova formalna priča s Ošjakom tu staje.

Veslanje u krvi​

Recept za dugovječnost kluba koji slavi 70 uspješnih godina postojanja s neprestanim rastom i izvrsnim rezultatima upitali smo predsjednika Anita Šeparovića. Odgovor je zapravo jednostavan, nema tu puno filozofije, kaže Anito koji titulu predsjednika nosi već deset godina.

- Mi smo svi ko obitelj, ja jesam formalno predsjednik, ali to ne znači da sam na čelu kluba. Svi u Upravi imamo jednako bitna zaduženja, svi smo s jednakim entuzijazmom u klubu i svi radimo za klub jer ga volimo i jer nam je veslanje u krvi. Koliko puta tjedno smo u klubu? Kakvo je to pitanje, pa svaki dan smo tu - objasnio je Anito koji je i sam veslima za klub osvojio mnoga odličja.

Devedesete su bile teške, kako za Hrvatsku tako i za Ošjak. Anito se nerado prisjetio te krize kad je zbog Domovinskog rata došlo do stagnacije u klubu. Kad treba braniti svoju kuću i obitelj, ne može se veslati, ali stagnacija je krajala kratko, tek jednu godinu.

Već 1992. Anito je nastupio na drugom Prvenstvu Hrvatske uz podršku Tonka koji je držao klub na životu i neizostavnog profesora Tina Dragojevića, jednog od najuspješnijih veslačkih trenera koji je za svoje zasluge dobio i nagradu za najboljeg trenera u Dalmaciji 2011. godine.   

I oni najmanji su najveći

Tino je trener u klubu već 32 godine, kaže kako su Ošjak danas i Ošjak nekad dva neusporediva pojma. Ošjak danas raspolaže s 15 čamaca, u prostorijama je nekoliko ergometara za suhi trening, a tu je i potpuno opremljena teretana koja zadovoljava uvjete modernih treninga. Priljev mladeži je kontinuiran, kaže Tino, već 30 godina na treningu je između 20 i 30 veslača od mlađih kadeta do starjih seniora.

Iako im je veslanje hobi, djeca treniraju svaki dan osim nedjelje, a od proljeća i dva puta dnevno. Svi ti veslači godišnje idu na dvadesetak regata, od Kupova Dalmacije, Međunarodnih regata u susjednim državama do Europskih i Svjetskih prvenstava budući su Ošjakovi veslači često pozivani u reprezentaciju Hrvatske gdje, uz šahovnicu, brane i boje kluba. 

U posljednjih 15 godina Ošjak je osvojio 25 naslova državnih prvaka u raznim kategorijama. Opet smo pitali koji je recept uspješnosti, na koji se to magičan način veloluška djeca okreću veslu, a ne lopti.

- Prije 200 godina nismo u Luci igrali nogomet, išli smo veslat kako bi ćapali ribe. Veslanje je od pamtivjeka prožeto kroz cijelu lušku povijest, a to se najbolje vidi na djeci. Na jednoj stvari u Ošjaku inzistiramo, uvijek ima veslača koji osvajaju odličja, koji su najbolji, ali ima onih koji treniraju, a nikad nisu osjetili zadovoljstvo osvajanja medalje. Oni su jednako važni, jednako su veliki kao i ovi najbolji, jer svi smo mi dio živog tkiva kluba koje raste već 70 godina - objasnio je Tino.

Blizanke Jurković

A najbolje u ranijoj povijesti kluba neupitno su dvije sestre blizanke, Ivana i Josipa Jurković, Ošjakove veslačice koje svojim uspjesima pune novinske stupce. Jurkovićke su danas članice Veslačkog kluba Trešnjevka, pripremaju se za Olimpijske igre u Tokiju, a u Ošjaku su uz trenera Tina dosegle zvijezde. 

Ivana i Josipa su 13 puta bile državne prvakinje, bile su svjetske i europske juniorske prvakinje, bile su i seniorske prvakinje u dublu prošle godine iako su po godinama pripadale kategoriji juniora.

Vela Luka još pamti veličanstveni doček sestara na veloj rivi kad su prošle godine u četvercu, zajedno s Brunom Milinović i Izabelom Krakić, osvojile svjetsko juniorsko zlato u Litvi. To je zasigurno jedan od najvećih uspjeha kluba, ali sestre su svoj sportski put nastavile u drugom klubu. To je logičan slijed sportskog napredovanja, ističe Tino, njihovi će uspjesi inspirirati nadolazeće generacije mladih talenata.

Štropada

Ne bi Lučani bili Lučani da se ne pohvale uspjehom koji je u istom trenutku i smiješan i zadivljujuć. Dogodilo se to 2000. godine, baš ova ista posada koja nam je tog popodneva pričala priču o Ošjaku, odlučila je ni više-ni manje nego preveslati Jadran. Zašto? To je komplicirano pitanje, htjeli su promovirati veslanje, Velu Luku, klub, ali i malo su ludi, kažu kao i svi boduli.

Krenuli su krajem lipnja na 72 nautičke milje dugu dionicu od Vele Luke do talijanskog gradića Vieste. Za otočane je to poznata ruta koja budi bolne uspomene, nebrojeno je puno Korčulana u prošlom stoljeću na isti način bježalo sa škoja u Italiju u potrazi za boljim životom. Ime regatne brodice i posade bilo je Štropada, a činili su je Anito, Tino, Nikša i Tonko te kormilar Edi Žuvela. Naravno da su preveslali Jadran, nije bilo lako, ali dobro su se zabavili i nasmijali.

Izuzetni rezultati Ošjaka i dalje su enigmna drugim klubovima. Glavni izvor finaciranja kluba je općinski proračun koji za Ošjak izdvoji onoliko koliko može, a to je 60 tisuća kuna. Kako ističe Tonko, tajnik kluba, to za klub nije dovoljno, prikupi se još dvadesetak tisuća kuna od sponzora i Velolučana iz dijaspore. Unatoč tome, Ošjak ima jednake pa čak i bolje rezultate od klubova koji ima proračune po nekoliko milijuna kuna. Najveća Ošjakova snaga krije se u skromnosti, a na taj će način proslaviti i obljetnicu veliku ne samo Veloj Luci, ne samo otoku, već Hrvatskoj i svijetu. 

- Svi u veslačkim krugovima Hrvatske znaju za ovu obljetnicu, a mi ćemo je proslaviti kao i obično. Radno - zaključio je Tino. 

Planovi za budućnost

Planovi za budućnost još su skromniji od proslave, članovi Uprave žele samo nove prostorije koje nisu mijenjali već 70 godina. No, šjor Josip, najstariji živući član kluba, izrazio je želju za koju se nada da će se ostvariti još za njegovoga života.

- Treba netko napisati i štampati monografiju kluba, treba netko zapisati sve ove priče jer će pasti u zaborav!.
To je najmanje što se može pokloniti Ošjaku za 70. rođendan. 

 

10 najvećih uspjeha kluba

- Perica Vlašić, 1954. prvak Jugoslavije u skifu, 16 puta državni prvak u dublu i u skifu 

- Marko Šeparović Musa, Roko Joković, Ante Marinović, Dinko Šeparović Bakala, Ledeni Šeparović, četverac s kormilarom, 1955. Sudionici Europskog prvenstva u Belgiji

- Nikša Prižmić Paradizo,  1981. juniorski prvak Balkana

- Nikša Prižmić Paradizo, 1986. Svjetsko prvenstvo u Velikoj Britaniji, sedmo mjesto 

- Nikša Prižmić Paradizo, prvak države u četvercu dublu i skifu 1981., 1982., 1983.

- Anito Šeparović, seniorski prvak hrvatske u skifu 1987.

- Lenko Dragojević i Hrvoje Barčot, juniorski prvaci hrvatske u dvojcu na pariće, sudionici Svjetskog prvenstva u Litvi, 2000.

- Mlađi kadeti Ošjaka proglašeni ukupnim prvacima Hrvatske 2011.

- Teo Padovan i stipe Trojanović, juniorski prvaci države u četvercu na pariće, sudionici Eurospkog juniorskog prvenstva u dublu u Češkoj, 2015.

- Sestre Ivana i Josipa Jurković, ukupno 13 puta državne prvakinje u dublu, dvojcu na pariće, skifu i četvercu na pariće, europske i svjetske prvakinje u četvercu bez kormilara 2017., seniorske prvakinje države u dvojcu na pariće 2017.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo