Sport Ostalo

prvak sa skalica

Toni Ćatipović: Kad dobiješ udarac, onda se vidi jesi li borac ili nisi

prvak sa skalica

Te je nedjelje u domu obitelji Ćatipović na splitskim Skalicama vladala prava fešta. Zdravko i Anita slavili su okruglih 30 godina braka, ali i zlatnu medalju koju je njihov sin Toni donio s Europskog prvenstva u Bratislavi u kickboxingu po K-1 pravilima.

Dvadesetšestogodišnji borac, član splitskog Pit Bulla, nekoć je bio juniorski prvak svijeta u savateu i tajlandskom boksu, no podvig u slovačkoj prijestolnici kruna je njegove karijere.

– Ne mogu opisati kako sam se osjećao kad sam osvojio zlato. Prvo mi je kroz glavu prošlo da će se samo zbog mene svirati himna Hrvatske. To je bilo nešto posebno, za naježit’ se – uzbuđeno nam prepričava Ćatipović koji je u kategoriji do 91 kilograma nanizao tri suparnika na putu do trona. 

Konkurencija je u Bratislavi bila jaka, Toni kaže da je zlato mogao uzeti bilo tko. Za “Slobodnu” se 190 centimetara visoki Splićanin prisjetio svake od svoje tri borbe.

– Prvo sam se borio protiv Slovaka Mihala Balaža koji je ove godine osvojio Svjetski kup i dobar je u profesionalnim borbama. Lako sam ga dobio, tu sam probio led. Onda je u polufinalu došao Rus Igor Darmeškin, viceprvak Europe. Od njega se očekivalo da uzme zlato, ali poremetio sam mu planove! Dobio me prvu rundu, a ja njega druge dvije. U finalu me čekao Ahmed Krnjić iz BiH, aktualni viceprvak svijeta. Kontraš je i nezgodan, bilo je psihički teško. Prve dvije runde smo podijelili, a onda je treća opet pripala meni. To je bila kruna svega jer dvaput sam bio treći na Svjetskom prvenstvu.

Jeste li imali tremu prije finala?

– Bilo je stresnije nego polufinale, to sigurno. A nisam baš najbolje spavao jer je skoro cijela naša reprezentacija već bila ispala pa su napravili tulum u hotelu, haha.

U domu Tonijevih roditelja na Skalicama također je bilo emotivno, pratio se njegov meč putem interneta.

– Tata je vrištao od sreće kad sam pobijedio, vjerojatno ga je cijela zgrada čula. Mama više sluša nego što gleda. Ona to doživljava kao da nju netko udara. Sestra Ana i moja djevojka Ivana također su bili tu, a brat Dino je pratio u svojoj kući. Nisam ni došao do svlačionice, a mobitel mi je već bio prepun poruka i poziva.

Kad se dan poslije Toni vratio kući njegova je obitelj imala dvostruko slavlje.

– S obzirom na proslavu godišnjice braka mojih roditelja, cijela se obitelj okupila. Mater mi je prije Bratislave rekla da u nedjelju kad se vratim slavimo njihovu godišnjicu i moje zlato. Iako se ona nikad neće naviknuti na to da boksam, podržava me. Kao i cijela obitelj. To mi mnogo znači.

Nakon osvojene titule Toni se malo i počastio. Slatkim grijehom.

– Čim završi natjecanje, odemo na palačinke! Tako je bilo i sada. Inače pazim na prehranu, pogotovo uoči velikih natjecanja. Izbacim gluposti poput grickalica, brze hrane i slatkog, a gazirano ionako ne pijem.

Dobar dio zahvala ljudima koji su utjecali na njegov život i karijeru Toni može usmjeriti na adresu tri godine starijeg brata Dina koji je prvi kročio u borilački svijet.

– On je prvi krenuo u sve to, a ja sam mu se pridružio kad sam imao 14 godina. Od prvog sam dana bio u Pit Bullu. Prije toga sam trenirao svašta. Najbolje mi je išla košarka, ali me brat povukao u ring i drago mi je što je tako ispalo!

A kad ga pitate što ga je privuklo ovom sportu, osim brata Dina, Toni će vam reći:

– Njegova kompleksnost. Kad dobiješ udarac, vidi se jesi li borac ili nisi, hoćeš li nastaviti ili odustati. Neki odustanu nakon prvih mečeva. Ja sam više batina dobivao na sparingu nego u mečevima jer sam trenirao sa starijim momcima. Zato sam bio tako dobar u juniorima.

Osim što je vrstan borac, Toni je i profesionalni vojnik. Nakon završene osnovne škole na Skalicama i Turističko-ugostiteljske škole, prijavio se u vojsku.

– Danas sam u vojarni u Kninu, zapovjednik sam desetine, skupnik i u 3. Mehaniziranoj bojnoj „Pauci“. Zadovoljan sam, redovito mi izlaze u susret, jedino bih volio dobiti premještaj u Split da budem kući i da mogu češće trenirati. Ovako izgubim četiri sata dnevno samo na vožnju i to se negativno odrazi na boksački trening.

Zašto baš vojna karijera?

– Tata je prošao cijeli rat, pa sam i ja htio probati s vojskom. Svidjelo mi se i ostao sam. Ove sam godine završio školovanje za dočasnika i otvorena su mi vrata daljnjeg napretka.

Koliko u tome svemu imate slobodnog vremena za privatni život?

– Vrlo malo. Radim od 8 do 16 sati, kući sam oko 18 i odmah idem na trening. Ponekad navečer ostanem trenirati juniore i rekreativce pa doma dođem tek oko 23 sata. Živim s curom pa je lakše. Uglavnom vikendom nadoknađujem vrijeme s njom i prijateljima. Odigram nekad i balun, za gušt.

Ćatipović je do sada odradio 15 profesionalnih borbi, što i nije puno, te dodaje kako nikada nije ozbiljno razmišljao o prelasku u profesionalce.

– U ovom je sportu to teško. Jedna te ozljeda može odvojiti od sporta. Zato je važno imati nešto od čega ćeš živjeti. 

Nema puno “kruva” u ovom sportu, ali zato ima ljubavi, ističe Toni.

– Od države dobiješ nagrade, ali samo za zlata sa svjetskih i europskih prvenstava. Dodatke prehrani, opremu i druge stvari moraš sam pokriti. S financijske je strane ovo više trošak nego zarada, ali kad se zaljubiš u nešto, teško je to pustiti.

I to je bit svega. Ljubav prema sportu. Ljubav koja će Tonija Ćatipovića među konopcima držati i jednog dana kada više ne bude borac. Toni već sada radi i kao trener s mlađim kategorijama Pit Bulla, premda će reći da mu je lakše biti u ringu nego izvan njega. Poručuje da dok god bude imao želju, “glad” za uspjehom i fizičku snagu, nastavit će se i sam boriti. Dugoročne planove nema, jedino razmišlja o Svjetskom prvenstvu u Sarajevu sljedeće jeseni.

– Ako budem spreman kao sada, mogu daleko.

U tom bi slučaju u domu Ćatipovićevih na Skalicama opet moglo biti razloga za feštu...

‘Marka Žaju mi nitko ne može zamijeniti’

Jednu osobu Toni posebno ističe kao zaslužnu za njegov uspjeh. To je trener Marko Žaja koji je s Gordanom Vatavukom u Bratislavi bio u njegovu timu. - Žaju mi nitko ne može zamijeniti po pitanju iskustva i povjerenja koje imam u njega. Daje mi sigurnost i ima dobru procjenu. Iako, u polufinalu i finalu nije mogao biti uz ring jer je dobio suspenziju zbog reakcija na sudačke odluke tijekom borbi drugih naših boraca. Ali je zato bio vođa navijanja, haha! - izjavio je bez krzmanja Ćatipović. Znaju vrhunski sportaši koliko je trener bitan.

‘Tajlandski’ mi je gušt, ali ipak biram K-1

Toni je u karijeri osvajao medalje u full contactu, low kicku, boksu, tajlandskom boksu, K-1, savateu... Koja vam disciplina najviše odgovara? - Najdraži mi je K-1. Tajlandski mi je bio gušt, ali je naš Savez bio u financijskim problemima i nije se moglo često ići na natjecanja. Kao junior sam nastupao u svim disciplinama, čak sam i u boksu bio juniorski prvak države. Ostajem u K-1 do daljnjeg, ali ću i dalje nastupati u low kicku i full contactu kako bih skupljao mečeve i iskustvo. Možda se i vratim u tajlandski boks jer je na dobrom putu da postane olimpijski sport.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo