Sport Ostalo

izgradio je centar za divljenje

Solinjani, kad ćete više nagraditi Sinišu Viteza: možda misle kako je tolika serija svjetskih medalja normalna, a nije...

izgradio je centar za divljenje

Koji su to bili gušti na kraju žestoke borbe za finale Davis cupa, to kako je Borna Ćorić odveo našu reprezentaciju na završni čin tog veličanstvenog natjecanja. A bilo mi je milo i kako su Zadrani, u prvom redu, ali i drugi ljubitelji tenisa pratili, bodrili i na kraju slavili s našim igračima. Pogotovo kad je Mate Pavić poveo pjesmu našoj Dalmaciji, „mojoj ruži procvaloj" i tako dalje do one uzbudljive strofe „pismu o ljubavi s juga i sjevera". E, nemojte zamjeriti, nikako nisam autonomaš kako će zlodusi moguće rastumačiti, ali ono kad je Hrvatska krenula u svoju borbu za neovisnost, pa kad je došlo naređenje s vrha da se Dalmaciju ne spominje, nego se tretira kao južnu Hrvatsku, zaista mi je bilo slabo (ono kad su u meteorološkom biltenu, na primjer, javljali „lijepo vrijeme na jugu južne Hrvatske).

Radostan, mogu kazati i opijen od ushita, dođe mi da poljubim ruku Ćoriću, jer je Hrvatsku odveo u finale. I nije to ekskluzivna zasluga Ćorića, nego i Marina Ćilića, pa i izbornika Željka Krajana. Eto, moguće je da se i to dogodi da se tenisači osvete Francuzima za onaj poraz u finalu mundijala u Rusiji. Ali i da se ne desi ta nova senzacija, držim da je još jedan fantastičan podvig hrvatskog tenisa plasman u finale Davis cupa.

Toliko puta sam tumačio kako me čude oni krkani, drugačije ih ne mogu zvati, koji nisu zadovoljni drugim ili trećim, pa i četvrtim mjestom na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima. Ono kad je Goran Ivanišević tri puta gubio mečeve u finalu Wimbledona brojni su bili razočarani. A kada je u četvrtom pobijedio, onda smo se svi sjurili na doček na rivi, bilo nas je - procjene su - stotinjak hiljada zahvalnih Ivaniševiću. A na primjer u njegovom klubu, na Firulama kočio se natpis: „Fala .urcu!".

To je tako, naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto, trofeje, naslove, sve drugo je za zaboraviti. Evo, sad se iz Čangvona, iz Južne Koreje vratio Petar Gorša, po svemu svjetski as, s dvije srebrene medalje sa svjetskog prvenstva u streljaštvu, pa i on zaslužuje naklon i priznanja. Još više veslačka super braća Martin i Valent Sinković, koji su opet pokazali svoju superiornost, to da nemaju premca u svijetu premda su promijenili disciplinu, što nikako nije bilo jednostavno.

I kao što držim da je za sjajne rezultate tenisača zaslužan Kraja, kao što smo se svi složili da je Zlatko Dalić doveo u red nogometnu reprezentaciju i odveo je do drugog mjesta na svijetu, tako treba konstatirati presudne uloge Siniše Viteza i Nikole Bralića, prvog koji je alfa i omega u vodstvu najboljeg streljačkog kluba u Hrvatskoj, drugog kao genijalnog trenera veslača. I to naročito s razlogom što njihovi štićenici ponavljaju kako tolikih i takvih uspjeha ne bi bilo da nije doprinosa trenera.

Uzmimo Bralića koji je stekao jedinstveni ugled u svijetu na račun rada s trijumfalnom braće. Točno je, Sinkovići su talentirani, posebni, reklo bi se rođeni za svjetske podvige, ali ih je umnogome baš Bralić uštimao, odveo i održao na svjetskom vrhu i to svojim stručnim radom, svojom vizijom, naprednim shvaćanjem veslanja. Identična je situacija sa strijelcem Goršom i njegovim trenerom Vitezom. Gorša je još u rodnom Bjelovaru bio svjetski potencijal, ali tamo nažalost nije uživao potporu, pa je odlučio pristupiti solinskom klubu „Dalmacija cement" (još nose to ime premda je firma nestala!?), u prvom redu zbog trenera Viteza.

Viteza znam odavno, još kad je bio talentiranih half Solina, pa je bio u mislima Tomislava Ivića, da ga pozove u Hajduka, ali je na sreću streljaštva Vitez ozlijedio koljeno, prešaltao se na drugi, nevjerojatno oprečni sport i u Solinu izgradio klub i centar za divljenje, osigurao natjecateljima vrhunske uvjete. Eto, na primjer, nije mi jasno kako to da njegovi sugrađani ne vide velebnost tog kluba. Vjerojatno, Solinjani su navikli na brojne uspjehe i medalje strijelaca, od vremena Vesne Domazet i Mladenke Malenice pa do danas do Gorše i Marina Čerine. Moguće je da zaključuju kako je tolika serija naslova i medalja normalna. A tako nije...

Kad sam se pripremao za razgovor s Petrom Goršeom (za moj televizijski talk show „Istinom do gola"), jer o streljaštvu vrlo malo znam, otkrio sam da Siniše Viteza nema među brojnim nositeljima nagrade grada Solina. Klub „Dalmacijacement" je dobio kolektivnu nagradu 2006., prije njih, na primjer, to priznanje je 2004. pripalo nogometnom klubu Omladinac iz Vranjica premda između njih ne može biti usporedbe.

Ima tih trenera koji traju i to na korist svojih klubova, koji se nisu uhvatili treninga svojeg sina ili kćeri, pa postižu odlične rezultate i zarade, dale onih koji u stvari rade, stvaraju u prvom redu za sebe.

Sportaši, osvajači medalja na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima, dobivaju na račun tih uspjeha određena novčana priznanja, ali su sebi osigurali, poslije navršenih 45 godina, još i naknadu za izvrsnost, što su itekako zaslužili. Međutim, njihovi treneri, znači oni koji stvaraju sportske asove u serijama (ne i oni s obiteljskim nazivnikom) ostali su zakinuti. Vjerojatno će vlasti, u prvom licu sportske, progledati i shvatiti koliko zasluga imaju stručnjaci, bez koji bi sportski podvizi kod nas bili znatno manji, rjeđi.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo