Sport Ostalo

Tko je bio Marijan Beneš

Neustrašivi borac velikog srca: slomio ga je rat koji mu je uzeo tri brata i roditelje

Tko je bio Marijan Beneš

Da je Marijan Beneš bio Amerikanac, o njemu bi vjerojatno već davno bio snimljen neki „blockbuster". Možda čak u rangu Rockyja. No on je imao tu nesreću da je živio na Balkanu, podneblju koje ne zna uvijek cijeniti svoje sportske heroje. Istini za volju, o legendarnom jugoslavenskom boksaču koji je preminuo u 68. godini života snimljen je dokumentarni film, no Beneš je posljednje dane, mjesece i godine proživio u bijedi i bolesti, napušten i ostavljen od nekadašnjih prijatelja i poznanika.

U završnom poglavlju života, u svojoj Banjoj Luci, borio se s Parkinsonovom i Alzheimerovom bolešću, izgubio je vid na jedno oko, a zbog oštećenih glasnica teško je i nerazumljivo govorio. Kao da to nije bilo dovoljno, pa je prije par godina i stradao u prometnoj nesreći. Šake je lomio dvadesetak puta, prebolio je i žuticu, bio je borac do samog kraja, ali ovu bitku nažalost nije uspio dobiti.

Marijan Beneš osvojio je sve moguće titule u BiH i bivšoj Jugoslaviji, kao i naslove europskog prvaka, profesionalnog prvaka Europe, čak i neslužbenog prvaka svijeta. Zbog riskantnog načina boksanja, spuštenog garda, bio je vrlo popularan, a pričalo se kako bi ponekad u ring ušao bez ikakve pripreme, pouzdavajući se isključivo u svoj talent i udarce koji su protivnike bacali na pod unutar prve dvije runde.

Zbog takvog načina boksanja i neviđene hrabrosti koja je graničila s ludilom, zvali su ga kockarom u ringu. Uz Matu Parlova bio je najbolji boksač bivše države, koju je zastupao i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. No pričati o njemu samo kao boksaču bio bi grijeh. Jer Marijan je bio uistinu specifičan, jedinstven lik. Rušio je stereotipe o boksačima kao grubijanima koji ne znaju ništa drugo osim lupati šakama.

Završio je glazbenu školu - potaknut ocem koji je bio nastavnik glazbenog - svirajući flautu, violinu i klavir, zbog čega su ga vršnjaci znali zezati, pa se s vremenom ipak potpuno posvetio boksu u kojem je bio talent kakav se rijetko rađa. U ringu je bio nemilosrdna „životinja", a izvan njega plemenita i nježna duša s istančanim smislom za umjetnost. Volio je pisati pjesme, čak je i objavio zbirku pjesama „Druga strana medalje", a bio je i vrstan matematičar.

Uz uspjehe koje je nezasitno nizao, ide novac - Beneš je u karijeri zaradio navodno oko šest milijuna tadašnjih njemačkih maraka - a uz novac idu i žene te automobili. Na jedno i drugo Beneš je rado trošio, ali je i nesebično dijelio novac sirotinji, pogotovo za vrijeme rata 90-ih godina. A upravo su te godine bile i najteže za Marijana. Brat Ivica ubijen je 1992. za vrijeme rata u BiH, druga dva brata Antun i Josip umrla su od tuge za njim, a rat je Marijanu oduzeo i roditelje - majku Mariju, inače Srpkinju, i oca Josipa, Hrvata.

Iz Banje Luke je protjeran zbog hrvatskih korijena, u Beogradu su ga smatrali ustašom, a u Zagrebu, gdje je živio jedno vrijeme, četnikom. A on nikada nije ljude dijelio na takav način. Kakav si kao čovjek bilo mu je uvijek na prvome mjestu. Znao je s ponosom reći da je on i Hrvat i Srbin i Bosanac i Rom. Jugoslaven iznad svega.

Rodio se u Beogradu, odrastao u Tuzli, a proslavio se u Banjoj Luci. Usprkos nemilim događajima, i dalje je volio Banju Luku, grad u koji je upravo on dovezao prvi BMW i prvi nosio kaubojke. Tako kažu priče. No rat je sve promijenio. Izgubio je dvije kuće i dva kafića, premda je kasnije ipak uspio vratiti jednu kuću. A u kafiću bi se znao potući i nekoliko puta dnevno, ljudi bi se dolazili obračunati s njim, pa bi odlazili kući pokunjeni i puni modrica. Ne mogavši naći nikakav posao, za vrijeme rata živio je na račun svoje sestre Ljiljane koja ga je, ističe, spasila.

Mnogi su ga izdali i uzimali zdravo za gotovo, koristili samo kada im je to odgovaralo. Bez novca, ugroženog zdravlja i nepoželjan, Marijan Beneš više nikoga nije zanimao. Odbacili su ga kao stare cipele. A on je uvijek i iznad svega volio ljude. Nikome nije želio zlo, pa ni u ratu. Vratio se u Banju Luku nakon završetka rata. Ljubav prema gradu njegova djetinjstva i gradu u kojemu počivaju njegovi roditelji pobijedila je mržnju tamošnjih ljudi koji su učinili sve da se osjeća nepoželjno.

Iz dvije izvanbračne i jedne bračne veze Beneš je dobio četvero djece, od toga kćeri Žanet i Marijanu sa Stanom, koja se od njega razvela zbog nacionalnosti. No baš se ona zadnjih godina brinula o njemu, u njezinu je stanu i preminuo. Iza Beneša je ostalo i dvoje unučadi. Sve do posljednjih trenutaka Marijan Beneš nije se predavao, čak je prije par godina poručio da bi i dalje boksao da ima oko.

Još su mu 1973., kada je obolio od žutice, savjetovali da se ostavi boksa, no nije bilo šanse da njegov duh to prihvati. Išao je do krajnjih granica, boksao i poluslijep, što ga je na koncu i koštalo dužeg života. U vječnost je otišao skromno i dostojanstveno, ostavivši iza sebe duboki trag nečeg punog važnijeg od bilo kojeg trofeja koji je osvojio u ringu - trag ljudskosti i ljubavi prema čovjeku. „Bio jednom jedan šampion" naziv je onog dokumentarca o životu Marijana Beneša. Šampion jednom, šampion zauvijek.

Ne psuj mi Tita

Za Benešov život vezana je i jedna anegdota s Josipom Brozom Titom kojeg je susreo u par navrata. Kad su mu ga predstavljali, Tito ga je pitao je li on onaj mali koji opasno tuče, na što mu je Beneš uzvratio „Niste ni vi druže Tito viši", na što se Tito zagrcnuo od smijeha.

- Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću, i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće. I u Zagrebu, i u Beogradu i po Banjoj Luci. Zakleo sam se Titu da ću čuvati bratstvo i jedinstvo, a što sam mislio u to vrijeme mislim i danas - rekao je Beneš u razgovoru za Nacional 2004. godine.

Upravo je Titu posvetio jednu od pjesama, zove se „Ne psuj mi Tita".

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo