Sport Ostalo

nova knjiga dražena lalića

Prvi čin međuodnosa politike i nogometa je osnivanje Hajduka

nova knjiga dražena lalića

Nova knjiga splitskog sociologa dr. Dražena Lalića “Nogomet i politika”, s podnaslovom “Povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj”, idealno je štivo za razaranje iluzije o autonomiji nogometa u Hrvata. Ako je netko i gajio tu iluziju, ova će ga knjiga razuvjeriti.

Pisana znanstveno-publicističkim stilom, garnirana brojnim živim iskazima Hajdukovih i Dinamovih navijača, te arhivskim fotografijama iz Hajdukove i Torcidine prošlosti, Lalićeva knjiga nije samo studiozna ekspertiza znanstvenika koji se desetljećima bavi fenomenima nogometa, politike i navijačkog nasilja, već i uvjerljivo životno svjedočenje navijačkog veterana koji desetljećima pohodi nogometne stadione.

Stoga ne čudi da je autor knjigu posvetio dvojici tragično preminulih vođa Torcide, Pavlu Grubišiću Čabi i Žanu Ojdaniću, pionirima navijačke borbe protiv nepravde i kriminala koji pod političkim kišobranom HDZ-a lome hrvatski nogomet.

Specifična intonacija knjige sluti se već iz kazala imena, gdje se uvjerljivo najčešće (više od 40 puta) spominje siva eminencija hrvatskog nogometa Zdravko Mamić (u daljnjem tekstu Z.M.).

Po 17 puta u knjizi se spominju zagrebački poteštat Milan Bandić, čelnik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker i pokojni predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, a dvoznamenkasti broj pojavljivanja u knjizi bilježe još i pokojni splitski utemeljitelj sociologije sporta dr. Srđan Vrcan, “trener svih trenera” Miroslav Ćiro Blažević i nekadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito.

Nulta točka demokratizacije

Ukratko: glavni likovi u Lalićevoj knjizi su nogometni i politički moćnici koji su generirali hrvatsku “nogometnu močvaru”, uz dr. Vrcana kao referentnu točku za razumijevanje složenih međuodnosa nogometa i politike.

Da na tom popisu nema Tita, mogli bismo pomisliti kako je kontroverzne relacije nogometa i politike Lalić raščlanjivao samo za razdoblje suvremene Hrvatske. Iako je toj temi posvećeno najveće poglavlje, Lalić je međuodnos politike i nogometa zahvatio u njegovom povijesnom totalitetu, od početaka nogometa u Hrvatskoj prije stotinjak godina pa sve do aktualnih suđenja ključnim hrvatskim nogometnim djelatnicima (Z.M.) i nogometašima (Luka Modrić).

Pritom Lalić kao “nultu točku” hrvatske suvremenosti ne uzima 1990. nego 2000. godinu, smatrajući da se tek 2000. Hrvatskoj dogodio prijelaz na zbiljsku demokraciju, s obzirom da je Tuđmanov režim iz 1990-ih imao autoritarne značajke.

Cijelo hrvatsko 20. stoljeće Lalić promatra kao kompoziciju sastavljenu od autoritarnih režima (Kraljevina Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija do sredine šezdesetih i pada Rankovića) i totalitarnih diktatura (NDH), koja tek nakon demokratskih promjena 2000. skreće na kolosijek bar donekle konsolidirane predstavničke demokracije.

Da bi mogao izložiti međuodnos nogometa i politike kroz to 20. stoljeće, autor je u dijelu studije bio prinuđen izaći iz svojih politoloških i socioloških kompetencija te se upustiti u povjesničarske vode, u kojima se - prema riječima jednog od recenzenata, našeg uglednog povjesničara dr. Hrvoja Klasića - snašao i više nego dobro.

“Lalić je kao sociolog održao lekciju brojnim povjesničarima kako se kroz povijest ta dva polja (nogometa i politike, op. D.P.) može doprinijeti istraživanju povijesti Jugoslavije i Hrvatske, mimo crno-bijele podjele”, kazao je dr. Klasić na nedavnom predstavljanju knjige u zagrebačkom Novinarskom domu.

Uspjelost svog “historičarskog izleta” Lalić vjerojatno može zahvaliti izabranoj metodi poliperspektivnosti - autor u knjizi izlaže različite, pa i međusobno suprotstavljene narative o pojedinim historijskim događajima i procesima, čime kreira slojevitu sliku povijesti koja čitatelju omogućuje da sam izvodi zaključke.

To se, recimo, lijepo vidi kada Lalić iznosi genezu razloga zbog kojih je 1961. iz Hajduka i Jugoslavije u emigraciju pobjegao tadašnji državni reprezentativac, vezni igrač Ante Žanetić. Tako autor citira dijelove javnog pisma koje je Žanetić 2006. iz australskog doma uputio Torcidi, te komentira:

“Prema njegovu stavu, tadašnja uprava Hajduka bila je sastavljena od samih udbaša i orjunaša, koji su 1958. ‘doveli za trenera veliko Srbina Milovana Ćirića’ koji je ‘u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama’ (...).

Žanetić je prigovorio Ćiriću i vodstvu Hajduka što je splitski klub ‘na jedan surov način’ pobijedio Dinamo 3:2 i tako omogućio Crvenoj zvezdi da osvoji Prvenstvo 1959./1960., a u toj utakmici trener ga je zamijenio već u 20. minuti kod rezultata 1:0 za Dinamo.

Nadalje svjedoči da su ga navijači (naziva ih Torcidom) gađali kamenjem i vrijeđali dok je napuštao teren te da su ga trojica nasilnika, za koje drži da su ih nagovorili ‘Hajdukova uprava i orjunaši’, iste večeri pretukla u središtu grada.”

Neki drugi autor ovdje bi završio storiju o Žanetiću, jer njeni osnovni elementi posve zadovoljavaju današnje kriterije sagledavanja hrvatske povijesti: udbaši, orjunaši i velikosrpski dušmani proganjaju hrvatskog domoljuba koji od tog nenarodnog režima bježi u Australiju, gdje napokon može biti Hrvat. Ta slika je danas konjukturna.

Ali Lalić ovom Žanetićevom narativu suprotstavlja iskaz iz 2016. godine jednog starijeg navijača Hajduka, očevica tog derbija Hajduk-Dinamo koji se odigrao 29. svibnja 1960. godine: “Žanetić je zbog političkih razloga htio da Dinamo bude prvak, to je svima na Placu bilo jasno. A Hajduk nije htio pustiti nikome, što pokazuje da je par miseci prije te utakmice tuka doma Zvezdu sa 2:0.”

Sada već imamo izoštreniju sliku događaja. Sada već možemo naslutiti da tog 29. svibnja 1960. Žanetić nije zamijenjen zato što je Hajdukov trener Ćirić bio velikosrbin, nego zato što su svi na Starom placu - od trenera do navijača - posumnjali da Žanetić igra u korist Dinama, što su mu najžešći navijači istu večer naplatili u središtu grada.

Također, ovaj mali kroki pokazuje da u sukobima s Torcidom političke neznalice u svim vremenima rabe promašenu etiketu “orjunaša”, kako bi diskreditirali navijače splitskog kluba i optužili ih za manjak domoljublja. Od Žanetića do Kolinde, samo neznanje stalno jest.

Otpor ustaškom zulumu

Kao prvi povijesni čin međuodnosa nogometa i politike u Hrvatskoj Lalić označava osnivanje Hajduka 1911. godine. Kako navodi u knjizi, slavni utemeljitelji kluba, splitski studenti u Pragu, bili su “motivirani i političkim razlozima: hrvatskim rodoljubljem, nezadovoljstvom prilikama u Austro-Ugarskoj i solidarnošću s drugim slavenskim narodima...”.

Isticanjem osnivačke epizode Hajduka Lalić postavlja okvir za tezu o neprestanom stogodišnjem prožimanju nogometa i politike u Hrvatskoj. “Za temu ove knjige to je osnivanje važno kao početak zapravo kontinuiranog međuodnosa politike i toga kluba, odnosno nogometa u Splitu i Hrvatskoj koji traje već dulje od jednog stoljeća”, kaže autor.

Među ključnim događajima iz bogate Hajdukove povijesti koji ilustriraju intenzivan međuodnos nogometa i politike, Lalić ističe odlazak Hajduka u partizane 1944. i osnivanje Torcide 1950. godine.

Nakon što u odjeljku “Hajduk u partizanima” donosi tekst proglasa koji je skupština Hajduka s oslobođenog Visa 7. svibnja 1944. uputila Splitu i Splićanima (“Tvoj ljubimac nije više mogao trpjeti švapsko-ustaški zulum, jer nije htio služiti ugnjetačima borbenog, mučeničkog, hrvatskog Splita i cijelog hrvatskog naroda u Jugoslaviji, te je izabrao put slobode, časti, ponosa i slave, osuđujući i prezirući izbjegličku izdajničku vladu i Mačekovu kliku...”), Lalić notira kako se u javnosti “u posljednjih dulje od dva i pol desetljeća javljaju oni koji taj dio povijesti nastoje diskreditirati ili barem zanemariti”.

A današnju desnu radikalizaciju Hajdukovih i drugih hrvatskih nogometnih navijača tumači, pak, faktom da se većina današnjih navijača socijalizirala u godinama Domovinskog rata ili u poratnoj atmosferi - bremenitoj međunacionalnom mržnjom i netrpeljivošću - ali i njihovom potrebom da provociraju službenu kulturu.

O osnivanju i povijesti Torcide Lalić je već detaljno pisao u svojoj kapitalnoj monografiji “Torcida: pogled iznutra”. U ovoj knjizi novost predstavljaju arhivski dokumenti koji ranije nisu bili dostupni istraživačima, prije svega zapisnici Politbiroa CK SKH u razdoblju od 1949. do 1952. godine, iz kojih se vidi da su osnivanje Torcide i događaji na legendarnoj utakmici Hajduk - Crvena zvezda od 29. listopada 1950. izazvali veliku uzbunu u vrhovima Partije, pa je medijskim napadima na Torcidu rukovodio osobno Milovan Đilas, tadašnji šef Agitpropa i glavni Titov ideolog.

Tako se u “Izvještaju partijske komisije o nekim negativnim pojavama u sportu”, koji je priložen zapisnicima Politbiroa CK SKH, navodi niz imena vodećih aktera vezanih uz osnivanje Torcide. Posebno je zanimljivo što su se na udaru partijske kritike našli i vodeći splitski komunisti: Ante Jurjević Baja “zato što je intervenirao kod komandira milicije da se navijačima pri ulasku u stadion ne oduzimaju čegrtaljke i drugi rekviziti te jer je dao 12.000 dinara vodstvu Torcide za okrepu članova skupine”, a tadašnji predsjednik Hajduka Jure Bilić jer je skupa s Jurjevićem “ogrezao u klubaštvo”.

“Obojica ovih drugova zaboravili su se potpuno kao partijski rukovodioci kada se radilo o klubaškim ‘interesima’ njihovog kluba, i na taj način umjesto da spriječe nezdrave pojave, direktno su učestvovali u njihovom stvaranju”, navodi se u zaključku tog partijskog dokumenta, koji je i Jurjeviću i Biliću donio partijski ukor (dok su pojedini studenti iz Torcide dobili višemjesečne zatvorske kazne).

 

30 tisuća ljudi na Rivi

Što se tiče novije Hajdukove i Torcidine povijesti, mnoge navijačko-političke zgode Lalić je i osobno vidio, a u nekima i sudjelovao: neredi nakon utakmice Hajduk - OFK Beograd 23. rujna 1970. (“...navijači su gurali automobile s beogradskim registracijama parkirane na Rivi u more; neki su pritom pjevali refren popularne pjesme ‘Kud plovi ovaj brod’”); masovna poljudska oda “Druže Tito, mi ti se kunemo” na utakmici Hajduk - Crvena zvezda 4. svibnja 1980., kada je objavljena Titova smrt (“Pjesmu je prihvatilo - baš svi oko mene pjevali su, kao i ja - mnoštvo od 50.000 prisutnih”); utakmica Hajduk-Partizan pola godine kasnije („...gledao sam 26. rujna 1990. na stadionu na Poljudu, visoko sa zapadne tribine, kako gomila torcidaša upada u teren i prekida utakmicu Hajduk-Partizan pri rezultatu 0:2 i potom pali službenu zastavu SFRJ”) itd.

Lalić pokazuje da je Tuđmanova Hrvatska politički više koristila nogomet nego socijalistička Jugoslavija: HDZ je osobito njegovao kult nogometne reprezentacije kao važan faktor u “formiranju nacionalnog identiteta i promoviranju (imidža) nove države”, te su uspješni nastupi reprezentacije bili “jak propagandni i drugi adut režima HDZ-a”.

Autor opisuje kako se Tuđman miješao u sve pore hrvatskog nogometa, od promjene imena Dinamo do obaveze da mu Ćiro Blažević referira tko će i zašto igrati, pa su mu čak obavještajne službe morale namještati prvenstva (slučaj „Rijeka” iz sezone 1998/99), dok za Tita navodi da “taj politički vođa, osim vezano za Hajduk u posljednje dvije godine rata, nije pokazivao osobit interes za nogomet”.

U ostatku knjige autor, među ostalim, donosi detaljan pregled višegodišnje borbe hrvatskih navijača protiv negativnosti i anomalija tuzemnog nogometa. Tako za veliki skup koji su u studenome 2014. na splitskoj Rivi organizirali Torcida i udruga Naš Hajduk, a koji je okupio 30.000 ljudi, Lalić navodi da je bio “jedan od najmasovnijih prosvjeda s političkim značajkama u posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj”.

U knjizi se opisuju nastojanja navijača Hajduka i drugih hrvatskih klubova da na sve raspoložive načine - od pravnog inzistiranja na provođenju Zakona o sportu do nasilnih prekida utakmica državne reprezentacije - oslobode hrvatski nogomet od pogubnog zagrljaja Z.M.-a i njegove politički zaštićene klike u HNS-u.

Autor locira epicentar problema u političkim strukturama i odnosima koji su omogućili pojavu i trajanje jednog Z.M., kao čvorišta “nogometne močvare” koju HDZ hrani, a SDP kukavički izmiče od isušivanja, tako da taj patriotski posao nema tko obaviti nego hrvatski nogometni navijač, kojeg Lalić uspoređuje s Camusevim “pobunjenim čovjekom”.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo