Sport Ostalo

dosta je amaterizma

Sportski menadžeri otvoreno o stanju u sportu: Klubove mogu spasiti samo obrazovani direktori, volonterske uprave nisu dorasle...

dosta je amaterizma

Hrvatski sport pod pritiskom je čitavog niza problema, a mnogi od njih uvjetovani su besparicom. Teško je klubovima doći do kapitala s kojim bi se nosili ne samo s najmoćnijim europskim kolektivima, već i s onima iz “srednjeg sloja”.

Čitav niz stvari u hrvatskom sportu nije definiran, a Zakon o sportu “gradi” se duže od Sagrade Familie, Gaudijevog remek djela u Barceloni. Skupina sportskih djelatnika odlučila se utjecati na jedan bitan dio hrvatskog sporta koji je u velikom broju kolektiva zapostavljen – upravljanje. Inicijatori ove ideje i pokretači su Ivan Vranković, Alozije Janković, Marko Mišura, Nino Kapitanović, Ivica Divić i Josip Reić...

- Mi smo inicijatori, za sada Upravni odbor, ali samo za sada, dok se stvari ne postave kako želimo. Naši ciljevi su edukacija, upravljanje, napredak sporta, stoga smo osnovali Hrvatsku asocijaciju za sportski menadžment – kazao nam je Josip Reić.

S njim, te Mišurom i Kapitanovićem sjeli smo na Prokurativama u Splitu, da vidimo koje su to njihove ideje.

Mišura: Detektirano je s mnogo strana da je upravljanje klubovima i savezima ključan problem u sportu. Mnogi povedu računa o tome tek kad upadnu u probleme. Hajduk je primjer, Cibona, Zadar, KK Split su isto tako primjeri gdje su lošim upravljanjem klubovi došli u probleme.

Reić: Promijenila su se vremena.

Kako?

Mišura: Tokovi novca idu u smjer kampanje “Good overnance” (dobro upravljanje). Bez obzira radi li se o sportu, ili bilo kojoj drugoj društvenoj djelatnosti. To je mantra koja je već dugo aktualna, kad je Europska unija počela voditi brigu i o sportu, prvo je na tapetu bilo upravljanje u sportu, onda antidoping, djeca, škole, Erasmus program... Ali kriterij dobrog upravljanja je bio prvi projekt, prihvatio je to Međunarodni olimpijski odbor, rade se radovi, vodiči, literatura.

Kako se upravlja hrvatskim klubovima?

Reić: Danas klubovima upravljaju upravni odbori u kojima sjede volonteri. To je prošlo svršeno vrijeme. Treba postojati direktor kluba, da ljudi koji su sada u upravnim odborima postanu članovi nadzornih odbora. Športska dionička društva su, što se tiče upravljanja, dobro zamišljena. Činjenica je da treba dati slobodu direktoru, do neke granice. Garantirano, ako zna raditi svoj posao, zaradit će svoju plaću i više.

Mišura: Dobro upravljanje znači razdvajanje vlasnika i menadžmenta. “Vlasnici” su članovi i oni imaju predstavničko tijelo kroz upravu koja upravlja klubom. Menadžment kluba je izvršno operativno upravljanje na dnevnoj bazi. Ti ljudi koji to rade moraju imati izvršne ovlasti i znanja da na dnevnoj bazi donose odluke koje su potrebne. Danas u strukturi sporta postoji funkcija tajnika koji se percepira kao sekretarica. On nema ovlasti donositi odluke i tu nastaju problemi. Dok se skupi upravni odbor sačinjen od volontera, šarolik, jedan put tjedno ili telefonski, postavlja se pitanje jesu li ti ljudi uopće i kompetentni da donesu bitnu odluku, a snose zakonsku odgovornost.

Reić: Dovest ćemo se i u situaciju da se ljudi više neće tako lako javljati za predsjednika klubova da to rade volonterski, a snose odgovornost.

Mišura: Klubovi koji imaju rezultatskih ambicija ispod dva-tri milijuna kuna nemaju proračun. To su ozbiljni proračuni.

Uloga glavnog operativca kluba bila bi skrbiti o tokovima novca?

Reić: I voditi računa o trenerima, pogonu. U školovanju sportskih menadžera uči se i o medicini, ljudskim resursima, marketingu... Kineziolozi su nešto drugo, oni uče da budu treneri. Ali te ljude u klubovima netko mora voditi.

Ipak, klubovi koji jedva krpaju kraj s krajem teško se odlučuju na angažiranje profesionalca za kojeg valja izdvojiti još jednu plaću?

Reić: Ljudi u većini klubova na spomen ove ideje kažu da nemaju novca. Što je totalan nonsens. Jer onaj tko upravlja može bolje.

Kapitanović: Problem je što su klubovi postali zatvorene organizacije. Na jedan „Dan karijera“ dovesti različite organizacije iz turizma uspijemo lakoćom. Iz sporta, na puno molbi neće doći njih deset. Nudiš im studente, ali ne daju da uđeš u njihov sport. Stalno su pitanja tko će njih platiti, ja se naježim zbog takvog razmišljanja. Kočnica u glavama

Je li financijsko opterećenje ključno što se ne angažiraju sportski menadžeri u klubovima?

Mišura: Dijelom je to zbog financija, ali otvorenost i percepcija unutar klubova su isto velika kočnica. Neki stari kadrovi ne žele promjene, u habitusu je čovjeka da se opire promjenama. S pravim pristupom, modernom vizijom to želimo promijeniti.

Kapitanović: Još ljudi ne znaju odijeliti sportskog menadžera koji upravlja kolektivima, organizira, i agenta koji se naziva menadžerom, ali koji kupuje i prodaje igrače.

Kako promijeniti svijest ljudi u klubovima?

Mišura: Ti isti ljudi svoje firme vode itekako menadžerski, po tržišnim principima. Imaju direktore komercijale, ljudskih resursa, generalnog direktora. Tu prihvaćaju priču, a ne prihvaćaju da bi se klub isto trebao strukturirati na taj način. Nego u klubovima prihvaćaju da je volonterski rad najbolji izbor, što u načelu možda zvuči dobro, ali mu se treba naći u strukturi pravo mjesto, a to je nadzorni odbor.

Ima u našem sportu i dobrih primjera?

Mišura: Vaterpolski savez ima izvršnog direktora, u skijaškom savezu Vedran Pavlek je alfa i omega. Pričao sam s ljudima koji su ga doveli. Oni su rekli u jednom trenutku da ne mogu raditi to volonterski. Odlučili su naći profesionalca, a oni će ga nadzirati. Na početku godine dogovorite smjer rada, a on dalje radi sa svim ovlastima.

Vi želite okupiti u Asocijaciji ljude koji su sposobni voditi klubove, događaje, što još?

Reić: Mi smo ljudi koji su završili sportski menadžment, imamo obrazovanje i iskustvo.

Mišura: Prepoznajemo trendove u svijetu. Došli smo stoga na ideju da djelujemo kroz udrugu. Da ove ideja promoviramo kroz edukacije, radionice.

Kapitanović: Na naš trošak, ako treba. Tako mora biti i u sportu. Ako nudimo nešto besplatno, nemojte da vas moramo vući za rukav.

Mišura: Naša procjena je da što u Savezima, krovnim organizacijama i klubovima, postoji kritična masa ljudi koji institucionalno nisu prepoznati, tajnici, administratori... HOO ih dijelom i financira. Ali ti ljudi rade posao koji zakonski nije prepoznat ni percipiran u javnosti.

Reić: U izmjenama Zakona o sportu opet su posrednici izdvojeni, a sportsko upravljanje klubovima je u košu s doktorima, fizioterapeutima...

Kapitanović: Na zavodima za zapošljavanje je sport u košu sa zdravljem.

Mišura: A što je upravljanje sportskim objektima? Ništa nego funkcija menadžmenta. To se izdvaja kao posebno u Zakonu, a zapravo je dio sportskog menadžmenta.

Kako očekujete da će sportska javnost reagirati na vaše ideje?

Mišura: Očekujemo otpor. U sportu je sve i svašta, u upravama sjede doktori, inženjeri, matematičari, profesori... Sport trpi sve. S jedne strane je to bogatstvo sporta, ali s druge strane dopušta se svakome da bude izbornik, trener, menadžer... Kao da ja dođem i idem upravljati bolnicom. Ako znam popiti kafetin kada me boli glava, ne znači da to mogu, niti bih se usudio. Ali ravnatelj bolnice bez problema sjedne na čelo sportskog kluba. Ne želimo isključiti te ljude. Ali ako žele baš upravljati, neka se doškoluju.

Reić: Mislimo da struktura klubova mora biti drukčija. Evo konkretan primjer, 80 posto ljudi ne zna ispuniti papire za javne potrebe. Nisu oni krivi, ali postoji strahoviti otpor ljudi u klubovima koji se bore za koricu kruha od novih, obrazovanih ljudi.

Kakve još primjere imate?

Kapitanović: Jako se slabo radi u marketingu. To su sitnice na koje treba reagirati. Sponzorstvo je nešto drugo. Mora postojati dvosmjerna ulica.

Mišura: Sponzorstvo je akcija rješavanja potreba sponzora. Ti moraš zadovoljiti želje sponzora, a ne sponzoriranoga. On će platiti novac za uslugu.

Kapitanović: Nije to molba, donacija je nešto drugo.

Mišura: Evo ova čikara čaja stoji 15 kuna. Tu je nešto vode, materijala, šećera, limun, rad radnika, porez... I ova pozicija je uključena u tih 15 kuna. Ako želim jeftinije popiti čaj, idem “u po noge”. To je tako i za klub, koliko vrijedi neki klub? Sad ti to nekome tko te sponzorira, objasni. Ja vam dajem poziciju puta društvene mreže. Imamo pratitelja 20 milijuna, to je vrijednost milijun eura, recimo. Dat ćemo vam zid od 50 puta 50, ili imamo jumbo plakat na ulazu u grad, on vrijedi toliko... OK, mi vam dajemo za to 500 tisuća kuna... Stvar je vrijednosti koju daješ sponzoru.

Mnogi sportaši također nerado odrađuju sponzorske akcije za klubove?

Mišura: Mnogi imaju te stavke u ugovorima, ali je problem implementacija ugovora.

Reić: Klubovi misle da ne mogu dovoljno platiti zvijezde te im dopusti njihov osobni marketing. Za mnoge pojedince i ne znaš za koji klub nastupaju. Imaju svoju stranicu, sponzore, klub se makao od njih. Glupo je da matični klub nema barem neki postotak od tog sportaša.

Mišura: Ti i ne znaš za koga veslaju braća Sinković. Ali bez infrastrukture ne mogu na trening.

Reić: Vedran Pavlek je stavio reklame skijašima na opremu, uzeo dio Savezu, a i sportašima je bolje. E to je menadžer.

Odnos sporta i turizma također je vrlo bitan?

Mišura: Institut za turizam je izbacio podatak da oko 20 posto stranih turista dolazi u Hrvatsku radi sporta. I to je brojka koja će rasti.

Reić: Zimi smo puni sportaša, mnogi dolaze na pripreme. Napravimo i bazene, oni će dolaziti kod nas.

Otpor je uzaludan, promjene nužne, vremena sve manje 

Naši su sugovornici na pitanje kakve reakcije dionika sportskog procesa očekuju kada pročitaju njihove ideje uglas rekli da očekuju – otpor. Nije to ništa neočekivano, no ukoliko klubovi žele istinski iskorak i napredak, morat će se transformirati.

Ljudi se opiru promjenama, a kroz godine praćenja niza sportskih kolektiva vidim i sam da je jedan od ključnih problema što je većina njih začahurena, ne vide dalje od uobičajnih obrazaca ponašanja. Ne razmišljaju “izvan kutije”, a kada nema rezultata, sportskih ili financijskih, vjeruju kako je riječ samo o prolaznom razdoblju jer njima ionako, kada pogledate unatrag, rezultati stižu u ciklusima. Ipak, u zadnje vrijeme u brojnim klubovima su ti ciklusi sve rjeđi, a promjene u upravljanju klubovima tek polako kucaju na vrata.

Na čelu svakog kolektiva morao bi postojati profesionalac kojemu će to biti prvi i osnovni posao. Lako je razumjeti želju bivših sportaša da se oduže sportskom društvu u kojemu su proveli najbolje godine života. I mnogi od njih itekako moraju i mogu pomoći, vratiti na neki način “dug” društvu. Ali upitno je koliko je dobro za neki klub, pa čak i za njih same, da to, uz svoj osnovni posao, objavljaju na dnevnoj bazi?

Da bi klub funkcionirao na pravi način, ukoliko se radi o rezultatski ambicioznom kolektivu, mora imati nekoga tko će se većinu dana posvetiti svome cilju. I imati za operativne dužnosti otvorene ruke, do neke granice. Bivši sportaši su svakako dobrodošli u klubove, ali s drukčijim ulogama. Baš kao i odvjetnici, pravnici, liječnici... Baš zbog rigidnosti tradicionalno jakih klubova, njihove lijenosti, dogodilo se i događa se da neke od najzanimljivijih sportskih manifestacija na našim prostorima u zadne vrijeme rade ljudi izvan tih kolektiva, poput Splitskog polumaratona, WTA turnira u Bolu...

Raduje, međutim, što se za priču oko sportskog menadžmenta zanimaju i mnoga poznata imena. Moji mi sugovornici tvrde da tu ima mjesta i za zlatnog vaterpolskog reprezentativca Anđela Šetku, rukometnog reprezentativca Marka Mamića... Oni se već školuju. Promjene dolaze, ali polako. Vremena je sve manje...

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo