Sport Ostalo

čovjek iza medalje

Edo Fantela: Australija bi mi za zlato dala kuću usred Sydneyja

čovjek iza medalje

Ima jedna slika, snimljena je na Martinique, na Karibima, i to na splavi u njihovom turističkom naselju. Bilo vam je to 1999. godine na svjetskom kadetskom prvenstvu.

Na toj slici su Šime i Igor (Fantela i Marinić), Bambi (Ivan Kljaković Gašpić), Tončica (Tonči Stipanović), zatim Joško Lalić, Jozo Jakelić, Tonči Antunović i ja. Sad s nama u ekipi više nije jedino Lalić. 

Dakle, ta tri trenera i ta četiri mladića s te legendarne slike, jer to vam je momčad koja je tada osvojila zlato, danas bi s medaljama, koje su osvojili počevši od optimista do dana današnjeg, potopili taj splav. Vjerujte mi, potopili – rekao je prisjećajući se te 1999. Edo Fantela, otac Šime Fantele, glavni čovjek ekipe koja je uzela zlato u klasi 470 na Olimpijskim igrama u Riju. 

I dok njegov Šime, i isto njegov Igor Marenić (on mi je kao sin – reći će Edo), guštaju, ponosno pokazuju olimpijsko zlato, Edo Fantela za kojeg su mnogi napisali kako je on u jedrenju ono što je u skijanju Ante Kostelić, nastavlja svoju priču.

– Šime i Igor su digli sad s ovim sve živo. Tončica je također puno toga napravio. Kakve je sve rezultate imao Jozo Jakelić sa svojima... Zatim Tonči Antunović s Tinom i Bambijem. Da, nisam pogriješio kad sam rekao da bi se ponton od težine trofeja potopio. I kad govorimo o toj fotografiji, koju danas mnogi spominju, reći ću vam kako smo 2001. Šime i ja došli ovdje na prvenstvo Južne Amerike. Bilo je to kad sam osnovao u Zadru drugi klub, Sveti Krševan. Tu je bio doprvak. Ukrali su mu tada prvo mjesto. Sad smo opet ispod Corcovada i olimpijski smo pobjednici. Znate što je najvažnije u ovoj cijeloj priči. Ta ekipa s pontona, te splavi na Karibima, prešla je milijune kilometara, a osim nekih sitnih prometnih nezgoda, nikad se nikome ništa nije dogodilo. To je čudo kad se zna koliko smo kilometara proveli na cestama. 

Edo Fantela je trener od svoje 18 godine. 

– To mi je hobi. Nisam profesionalac. Nisam bio plaćen. Dobio sam naknade nakon svih ovih vrhunskih rezultata, ali nikad nisam ovo radio zbog toga. Da sam australski trener za ovo zlato bi dobio kuću. Mogao bih birati usred Sydneya, prvi red do mora, gdje ću i kakvu ću. Agronom sam po struci. Kad smo ušli u ovaj projekt, neki su me smatrali preambicioznim i ludim, ali ja sam krenuo tim svojim putem, koji je za cilj imao naslov svjetskog prvaka. Znate, Olimpijske igre mi nisu bile u prvom planu jer za mene su ovo političke igre. Ne obožavam ih. Značajno je za dečke, Igre se prate daleko više nego svjetsko prvenstvo. 

Zašto?

– Odgovor je jer su na Svjetskom prvenstvu svi najbolji, a na Olimpijskim igrama nisu radi kvota jer ne može iz jedne države biti više njih. To mi se ne sviđa. Kad ste svjetski prvak znači kako ste pobijedili sve jer na svjetsko prvenstvo mogu doći svi, i pet posada iz Engleske, tj. koliko ih u tom trenutku imaju dobrih, i svi Talijani, i svi Australci, da sad ne nabrajam. 

Naravno, biti olimpijski pobjednik je velika stvar, ali, ponavljam, nisu svi najbolji ovdje. Ima nekih stvari zbog čega je na Olimpijskim igrama teško, možda teže biti najbolji nego na SP-u. Na prvom mjestu je pritisak koji je daleko veći jer više ljudi prati ove Igre od bilo kojeg drugog natjecanja.

Kad smo na svjetskim i europskim prvenstvima, e tada nikoga nije briga za nas. Niti itko pita ni gdje ćete, ni što ćete, a kad ste na Olimpijskim igrama, onda se svi počnu brinuti o vama, svi vam žele zlato i samo zlato. Svi imaju nešto za reći, neki savjet te je na sportaše tu veliki pritisak. Zato će na Olimpijskim igrama teško onaj tko nema iskustva uspjeti.

Kad je spomenuo iskustvo, Edo je istaknuo i ovo:

– Sva ona ekipa s pontona 1999. ima danas nogometnim rječnikom utakmica i utakmica u nogama. Nastupili su na tridesetak svjetskih, europskih prvenstava i najvećih regata. Sazreli su i kao ljudi. Bambi ima dvoje djece, ostali ozbiljne veze i pitanje je samo kada će se tko ženiti. Njihovi treneri su također sazreli. Prilagodio se Savez, HOO načinu rada, koji je kompleksan. Nažalost, mnogi misle kako mi možemo proći jeftinije, a ja vam govorim i tvrdim: Koliko smo mi novaca potrošili, mi radimo čuda, apsolutno čuda. Glasno i jasno: mi smo sirotinja. Naši budžeti su nikakvi u usporedbi s najjačim silama gdje smo sad po rezultatima i mi. 

Koliko stranci troše?

– Pa jedna Austrija gdje su treneri Mate Arapov i Ivan Bulaja su ovdje u Riju proveli na pripremama više od 200 dana, platili odmah 100 tisuća eura za korištenje prostora kako bi im sve bilo za vrijeme Olimpijskih igara nadohvat ruke. Skoro bih rekao da im je problem potrošiti novce koje imaju. Mi smo ovdje proveli dva mjeseca kad se sve zbroji. Uspjeli nekako iskemijat da  plaćamo 50 eura najam, a ne 400 eura. Znate, vi morate jedriličaru pružiti sve. On ne smije osjetiti da nedostaje ovo ili ono. 

Fantela ističe krvavi rad, ali...

– Sad slavimo. Jedrenje je na naslovnim stranicama. Medalje su tu. Žao mi je što je u Riju nije uspio osvojiti i Bambi. Uglavnom, svi ovi rezultati, ne samo ekipe s pontona, već i Tine Mihelić, Pavle Kostova i Petra Cupača, Luke Mratovića... 

To je rezultat više od 15 godina upornog i teškog rada te smo mi danas u mogućnosti ne konkurirati najjačim silama svijeta, već biti uz bok njima, a u ti drugim zemljama je jedrenje prestižan sport. Mi imamo, ako se ne varam, 11 svjetskim medalja, šest europskih titula, sad dvije olimpijske medalje.

Ova generacija je uspjela.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo