Sport Ostalo

svaka čast

Tata Hrgović: Rekao sam Filipu - J*** im svima mater, ne daj nikome da se slika s tobom

svaka čast

U Starom Brestju, zagrebačkom domu Hrgovićevih napokon olakšanje. Nema tenzije iščekivanja Filipova nastupa, minuo je stres same borbe, bojazan kako će ispasti, hoće li pobijediti ili puno gore, hoće li ga suparnik namlatiti. Iako, ruku na srce, ne znamo baš kada je netko namlatio Groma iz Dubrave. Može biti poražen, u konačnici, to je baš uspjelo u polufinalu Rija Francuzu Tonyju Yoki, ali da će netko teže nauditi gotovo Filipu... neće ići, pišu Sportske novosti.

U Starom Brestju je sada samo iščekivanje. Dva trenutka. Onog u nedjelju navečer kada će naš i europski prvak na postolje po zasluženu mu broncu, a zatim najsvečaniji i za obitelj najbitniji trenutak. Dan kada će im se Filip vratiti iz Južne Amerike.

- Ponosan sam. To je ono najmanje što u ovom trenutku ja i cijela naša obitelj osjeća - veli Filipov otac, Petar Hrgović.

Po struci inženjer prometa zaposlen u Hrvatskim autocestama, inače dragovoljac Domovinskog rata, specijalac s Velebita. Već smo time dostatno rekli i o genima Filipovima. Pojasnili otkud srce i snaga, borba i junaštvo našeg olimpijca.

- Ljudi kad odu u Rio objavljuju na društvenim mrežama fotografije da su bili ondje, kao na karnevalu. Na OI od milijuna sportaša odlazi ipak njih samo 11-12.000. Mnogi su od njih, 90% otišli tek tako, da otputuju. Samo rijetki se vraćaju kući s medaljom u rukama. Moj sin je dio toga! Naravno da je on stavio letvicu vrlo visoko, da je želio i više i sjajnije od bronce. On je stvarno, znam da sam kao roditelj i subjektivan, ali kada i realno sagledate, on je stvarno materijal za broj 1. To sam mu i napisao u poruci prije meča. Jasno, treba tu još dorade, mlad je, sazrijeva tek, ali on je ono što su neki dan govorili Damir Škaro i Željko Mavrović. Rekli su da je Filip boksač koji treba Svjetskoj boksačkoj seriji. On nije američki tip koji na presicama prijete, udaraju i galame, prave scene. On je goropadan, ima srce, ima sve, ali to pokazuje u ringu. To sam mu i ja poručio. Da je broj 1. Sad, kako će krenuti ta profi-karijera, u kojem smjeru, to je druga priča.

Samo malo o polufinalu, je li po vama Yoka prošao zasluženo u finale?

- Nisam stručnjak toliki i u konačnici Filip je sam izjavio da nije provodio taktiku. To se i vidjelo. U pustoj želji da ga dokrajči tražio je nokaut, a naravno da tu praviš pogreške. Yoka nije glupav boksač i jasno da je to kažnjavao. Uvijek je bio u bloku... Međutim, Yoki je očišćen teren kada su eliminirali Nistora (sjajan rumunjski boksač koji je izgubio 1. kolo od Jordanca Iashaisha). Ono je bio lopovluk u podne! Usred bijelog dana su ga cestovni razbojnici opljačkali, a vidio bih kako bi se Yoka s Nistorom borio. Nistora što se više tuče, to je njemu draže. Takav je tip. Čovjek koji baca bombe 9 minuta, pa bih vidio kako bi se Yoka branio. Također, i onaj mali Jordanac u četvrtfinalu. Svaka u čast, niži puno (20 cm), trebale su m ljestve da ga dohvati, ali on nije odustajao. Sad polufinale... Neću o suđenju, meni se činilo ipak drukčije... ali ajd’ sad, nema veze. Filip je sam rekao da mu se nudio.

Toliko o boksu, iako se cijeli ovaj razgovor ipak vrti oko plemenite vještine. Više nas zanima “unutarnja” atmosfera iz doma Hrgovićevih za vrijeme borbi. Jedno je gledati dijete dok baca koplje ili vesla, ali kada vidite potomka s jedne strane, pa onda nekog drugog za koga znate da mu je primarna zadaća nauditi vašem djetetu... Ma, sve to može biti sport, sve razumijemo, ali govorimo o osjećaju roditelja prema djetetu...

Tu dobivamo i kao iz topa brz odgovor što bi mama i tata Hrgović više željeli kada je u pitanju sportska karijera njihova sina.

- Definitivno bih bio sretniji da je ostao u košarci! Iz razloga opasnosti koje nosi boks, budimo realni. Ne bi Filip ni otišao iz košarke da nije bilo ozljede desnog gležnja, ali eto... Njegov izbor i ja ga poštujem, ali da strepim, to da. Svaku borbu! Mi smo u posebnom režimu otkako je krenuo u Svjetsku seriju (WSB) prije šest godina. Mi izbliza pratimo sve te šokove, traume, napore, neizvjesnosti. Boks je Filipov izbor. Za mene je boks pogibeljan sport. Sport koji nije zdrav! Često to ističem, kao roditelj. Nemam ja pristup kao običan gledatelj, pa ono “tko ga šiša”. Imamo ring, sada i te kaveze, raznorazne gladijatore.

Koliko god vam sin bio jak i golem, nije ga lako gledati među konopcima?

- Sjećam se jednog meča iz WSB, dok je nastupao (2010/11) za Paris United. Izgubio je od Kudukova, Rusa koji je od njega niži, ali mu je glavom rasjekao arkadu. To je bilo u Moskvi. Onda je sudac svako malo prekidao kako bi mu se pružila pomoć, pa je Filip od straha da se meč ne prekine pod tim dojmom i boksao. Tako je izgubio. Vrati se on kući, arkada rasječena i pitam ga, “je l’ te boli?”. Kaže mi on, “ne boli me to, boli me poraz!” Dakle, znam da on to drukčije proživljava, ali mi opet sasvim drukčije.

Što mu spremate za doček?

- Ne spremamo ništa.

Odgovor koji na prvu možda iznenađuje, ali slijedi pojašnjenje. Nakon koje shvaćate sve.

- Mi svom sinu spremamo ono što možemo i imamo, a to je ono što mu uvijek spremamo. On nikad nije otišao na put da ga ja nisam ispratio i nikada se nije vratio, a da ga nisam dočekao ja ili netko iz obitelji koji je mogao. To je naša konstanta. Mi s njim to živimo. Ovih dana su mu ljudi predlagali, “napravit ćemo ovdje, napravit ćemo ondje, pa na ovaj stadion, pa u Sesvete”. Gledajte, Hrvatska svog sportaša dočekuje kako želi. Govorim o državi, pa o savezima, institucijama. To je njihovo, nije moje. Obitelj ga, međutim, čeka uvijek na isti način. Nisam ja ni za kakve spektakle.

Petar Hrgović će onda i ovo...

- Gledam ja i ovako. Vojnik kada pogine za domovinu, onda mu na odar stave zastavu koju daju udovici ili djeci, ispale onih 10 ćoraka u čast i to je sve. Život je isto takav, pa onda i sport.

- Moj Filip nije iz bogate obitelji. Mi otkidamo od sebe i otkidamo koliko možemo da bi on nastupao. Boks je isto skup sport. Da nije boksao Svjetsku seriju, ne bi se mogao ni baviti ovime, ne bi ni dogurao daleko. U boksu novca ima samo svjetski prvak, ovo drugo je sve borba sirotinje. Uostalom, to su i sportovi u koje sirotinja i ide. Ne idu djeca tajkuna jer nemaju vremena za to. Pretežak je to sport, prevelika odricanja da bi ondje išla djeca koja lagodno odrastaju, žive.

Možda se upravo u ovoj stavci krije zagonetka uspjeha sportašica i sportaša iz bilo manjih sredina ili kvartova “s istoka” Zagreba.

- Cijela je Hrvatska danas istočni dio grada, bojim se. Sve je to sirotinja. Sve ih više i završava ovako, po ringovima i slobodnim borbama. Ondje gdje se ljudi traže u nečem što nikada neće imati. Oni koji su izravno unutra, oni su najveće žrtve. Eto, zato tu nema nekakvog dočeka, nekakve euforije. To vam gledam i ovako - država odsvira himnu, podigne zastavu, političari dočekaju i poslikaju se za svoje potrebe, jasno, i idemo dalje. Zato sam ja rekao Filipu, sad ću biti malo prost, “j... im svima mater, ne daj nikome da se slika s tobom”. Ne zato što je on veličina, već stoga što su ovi koji će se sada htjeti slikati lešinari. Moj stav.

Pa, ako nam je dopušteno i ne baš samo njegov. Ovo je stav s kojim bi se mogla poistovjetiti većina Hrvata, pa i 99%. Odnosno, protiv bi bili samo oni koji će se ovih dana gurati za snimke s veslačima, atletičarkama, jedriličarima, vaterpolistima, strijelcem i konačno boksačem.

- Gledajte, sportaš se kvalificira na OI. Osvoji zlatnu medalju, država ga honorira sa 100.000 kuna, je l’ tako? Saborski zastupnik uđe u Sabor, odmah mu stranka dobije 180.000 kuna, a on svaki mjesec vuče još po 20.000 kuna plus svoje povlastice. Dakle, u jednom olimpijskom ciklusu, zastupnik uzme bogatstvo, a da ne spominjem korupciju i sve što si pripremi u tom mandatu, a sportaš dobije toliko da mu se opere veš kad se vrati s Igara. Zato velim, nema kod nas u obitelji euforije. Publika sve to ne vidi - za kraj će Petar Hrgović.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo