Sport Ostalo

glava u balunu

Zdravko Reić: Mikelić u službi karatea

glava u balunu
U galeriji 22 istaknuta sportska trenera (21 iz Hrvatske i Bogdan Tanjević), pomno odabrana, profesorica kineziologije Dajana Jašić, u svojoj knjizi „Biti trener“, s razlogom je kao sugovornika izabrala Slavena Mikelića, odanog zaljubljenika u karate, koji je kao natjecatelj, još više trener i najviše izbornik hrvatske reprezentacije postigao značajne uspjehe. Ali sve te Mikelićeve medalje, neka mi oprosti, nisu ni izbliza tako vrijedne koliko njegova privrženost sportu.

Taj Mikelić je po svemu onaj koji služi svojem karateu, a ne kao mnogi u splitskoj sportskoj obitelji, koji se sportom zapravo služe. Njegova karijera od borca na strunjači do stručnjaka i lidera jednog atraktivnog, ali ipak u javnosti nedovoljno vrednovanog sporta Mikeliću služi na čast.

Evolucija njegova kluba, od vranjičkog “Omladinca”, preko SEM-a do aktualnog “Sokola” (od 1992.), kao i Mikelićeva aktivnost na popularizaciji i omasovljenju karatea (Hrvatska ima preko 240 karate klubova) zaslužuju naklon i priznanje. I ne samo to, nego Mikelić je našao načina kako da u zaštitarskoj firmi „Sokol-Marić“ angažira kadrove iz svoga, ali i iz drugih borilačkih klubova.

Ono čime se Mikelić naročito ponosi to je nastojanje „prilagodbe karatea našem podneblju“, pa je „tehniku prilagodio svojem razmišljanju, ovom podneblju i sportašima“, tako da je uveo „mekši pristup, veću pokretljivost, koja iziskuje i bolju tjelesnu pripremljenost“. A potvrda da je na pravom putu došla je nizom medalja osvojenih od boraca, koje je Mikelić vodio, učio, trenirao i usavršavao kao klupski trener i izbornik reprezentacije Hrvatske.

Cikatić, pojam asa

Moram priznati da je za mene bio i ostao Branko Cikatić, kao pojam asa borilačkih sportova. Ima tu i zrno pristranosti, pa i sentimentalnosti s obzirom na to da me Cikatić, svojevremeno, baš odavno, izmolio da preuzmem ulogu predsjednika kick-boxing kluba Hajduk. Cikatić je imao svoje razloge, računao je da ću mu, kao čovjek iz medija, pripomoći afirmaciji njegova kluba.

Što se tiče Cikatića i njegovih sposobnosti, svima je jasno da je njegov hendikep bila činjenica da se na ovim prostorima razvijao praktički sam (važna je u tim počecima bila uloga Petra Mijića), jer da je kojim slučajem bio, recimo, Amerikanac, vjerojatno bi imao dimenziju jednog Brucea Leeja. No, bez obzira na sve okolnosti, Cikatić je neupitna vedeta kickboxinga, odnosno uopće borilačkih sportova, baš svjetski poznat, tako da će sigurno je vrlo brzo dobiti priznanje koje ga gibira, značajnu satisfakciju da postane počasnik u Kući slave splitskog sporta.

Ta napomena da sam, barem za kratko, bio involviran u borilačke sportove, trebala mi je kako bih istaknuo moje divljenje u odnosu na one sportaše koji ulaze u ring ili na strunjače da se vještinom i snagom suprotstave protivniku. Naime, takvi se izlažu riziku da zadobiju udarce, možda i opasne…

U Splitu su se namnožili klubovi borilačkih sportova, među kojima najviše kotiraju, silom prilika, jer su priznati kao olimpijski, boks(7 klubova), hrvanje (1), judo(4) i taekwondo (5), dok su nekako slabije rangirani klubovi tzv. neolimpijskih sportova kickboxing (čak 13), karate (5), tajlandski boks(3) i savate (1). I svi imaju pravo na rad, na aktivnosti, na popularizaciju svojih sportova premda smo svjedoci prakse da praktično isti ljude vode različite klubove.

Među tim klubovima ipak ima razlike. Ponovit ću, neki od osnivača i vođa služe sportu, što im je na čast, dok ima i onih kojima sport služi ne samo za jeftinu osobnu promociju, već i kao način za dobru zaradu. Jedan od onih koji su baš cijelu svoju karijeru posvetili unapređenju sporta svakako je Slaven Mikelić, koji je od prvih dana, još prije četrdesetak godina, dakle kao petnaestogodišnjak, zavolio karate i do danas mu ostao vjeran.

Mikelić, spiritus movens splitskog karatea, tu i tamo se znao okušati i u drugim borilačkim sportovima, ali su to bili privremeni ili povremeni izleti kako bi isprobao svoje sposobnosti i u drugim vještinama. Karate klub “Sokol”, koji je osnovao i – slobodno se može kazati – održavao na životu, uživa primat u Hrvatskoj i to ne samo po rezultatima, već i po organizaciji.

U Splitu je kao preteča raznih istočnjačkih borilačkih vještina upamćen Drago Krželj, pa i to više kao vrsni organizator i propagator. A kad se citiraju veterani orijentalnih sportova onda u prvi plan izlaze likovi poput Eduarda Besaka u judu, Frane Omrčena u taekwondou, Mira Kukoča u karateu, ali i Mijića, koji je – da tako kažem – svaštario ili pobornik džit kun doa Branka Tenžere, koji je sa svojim klubom “Brodograditeljem” nestao sa scene.

U javnosti je u pravilu vladala konfuzija glede tih raznih i brojnih sportova/vještina što praktički traje do danas. Kao što u boksu imaju četiri svjetske asocijacije (WBA, WBC, IBF, WBO) tako su se u raznim borilačkim sportovima pojavljivale brojne organizacije, pa je svjetskih prvaka bilo kao kiše. Događalo se da su neki osvajali naslove prvaka na turnirima s jednom ili dvije borbe, čak je bilo slučajeva da se na podiju kao treći nađe borac koji nije ni zakoračio na strunjaču, jer su u njegovoj kategoriji prijavljena tri natjecatelja…

Branko Cikatić se na te poplave prvaka posebno žestio, pa je izazivao druge borce, navodno nositelje svjetske titule, tražio je da mu dođu na megdan. Međutim, osim verbalnih čarki, kao što je bio slučaj s triljskim borcem Marinkom Čabom, svi su ga izbjegavali, nisu se usuđivali izaći u ring.

Konfuzija stilova

Toj konfuziji su pridonijeli i novi stilovi, neki valjda i izmišljeni. Tako imamo prvake u katama, full-contactu, light contactu, low kicku, pa onda neke discipline s glazbom, bubnjevima, urlicima…I svi traže priznanje, počasti, sudjelovanja u forumima i na kazanu, to jest iznalaze načina kako da dobiju makar i najmanja sredstva iz proračuna.

No, postoji bitna razlika, u prvom redu po tome koji je sport olimpijski premda se i to svake četiri godine mijenja. Sad je uoči Igara u Rio de Janeiru umalo izvisilo hrvanje, koje je od davnina olimpijski sport. Katkad se u tim izborima pogoduje domaćinima Igara ili se razni lobiji sa svojim interesima znaju nametnuti, kao što je – po mojoj procjeni – sad s golfom. U tom rangiranju karate je na neki način podcijenjen premda je već duže vrijeme na pragu uvrštenja u program olimpijskih igara.

U sličnoj poziciji dugo je bio taekwondo, sve dok nije dobio mjesto u programu olimpijskih igara 1988. u Seulu. Baš zahvaljujući zahtjevu domaćina taekwondo je primljen u obitelj olimpijskih sportova, pa je taj sport doživio silnu ekspanziju u svijetu, posebno kod nas u Splitu.

I opet je razvoj određenog sporta, u ovom slučaju taekwondoa, određen pojedincem ili jednom klapom, koja se usavršava strpljivo i stručno, radi na omasovljenju tako da splitski Marjan uživa primat i to ne samo u svojem gradu već i u svijetu.

Glavni čovjek takvog razvoja je Toni Tomas, sportski tvorac sestara Ane i Lucije Zaninović, koje predstavljaju svjetsku elitu.

U cijeloj priči o borilačkim istočnjačkim sportovima jako je značajno da se klubovi natječu, odnosno da se sve ne svodi na ekskluzivni rad s djecom, što je itekako pohvalno, ali do određene mjere. Jer, u većini situacija taj rad s djecom zapravo je maska, kojom se prikriva cilj, točnije jedna plemenita ideja se iskorištava i pretvara u svojevrsni bankomat za zaradu od članarina.

Zdravko Reić

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo