Sport Ostalo

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Konačno natjecanje bez histeriziranja

Jučer, danas, malo sutra
Dok cijeli svijet razbija glavu teškim pitanjem tko će upaliti olimpijski plamen u Sočiju, neki zaslužni biatlonac ili dvanaestogodišnja Čečenka opasana s dvadeset kila dinamita, mene muči nešto drugo. Na ceremonijalu otvorenja Igara našu će zastavu nositi, čuli ste već, Ivica Kostelić. Znamo li da posljednjih tjedana ozbiljno zaostaje za konkurencijom, plašim se da bi svojom sporošću mogao zakočiti povorku i tako baciti u očaj režisere velike parade.

Hrvatsko skijanje opisalo je, bojim se, puni krug. Početkom devedesetih, u zadnjim sekundama sportskoga bloka večernjega Dnevnika, obično smo slušali vijesti tipa: "Naš Vedran Pavlek bio je vrlo dobar tridesetisedmi u Schladmingu." Onda je na scenu stupila čudesna obitelj Kostelić.

U samo nekoliko godina Janica je uspjela ubiti svaku draž zimskih sportova. Pretplaćena na prva mjesta, čak i kad skija s četrdeset unci fibre i bez jednoga štapa, do jučer dramatična i neizvjesna natjecanja pretvorila je u nepodnošljivu dosadu sa zajamčenim ishodom.

Uspon njezina brata u elitu svjetskoga skijanja bio je nešto manje strelovit: krenuo je dizelaški tromo da bi nakon nekog vremena i sam posao terminator odličja. Što je najljepše, u prestižnome šampionskom krugu zadržao se kudikamo dulje od većine vršnjaka. No i ta se blistava priča o uspjehu kad-tad morala približiti svome kraju.

Epilogu jedne velike karijere ovih dana upravo svjedočimo u izravnim prijenosima sa snježnih padina.

Konačno smo bez šansi

To je, vele zaneseni sportski komentari, tužna vijest za hrvatsko skijanje. Molim? Izvan svake sumnje, radi se o deprimirajućem raspletu za samog Ivicu, nepokolebljivog fajtera kojemu ni pavlekovski rezultati što ih zadnjih tjedan bilježi nisu dovoljan razlog da pancerice objesi o klin. Ali za "hrvatsko skijanje"?

Na što uopće mislimo kada izgovaramo ovu ljupku sintagmu? Naravno, na jednu beskrajno darovitu obitelj, jednog umirovljenog sportaša koji se prestrojio na menadžerski kolosijek i nekoliko slovenskih servisera, ali na koga još? Zanemarimo li nekoliko tisuća entuzijastičnih rekreativaca, sve što preostaje od domovinskog skijanja samo je pretenciozna etiketa.

Hoćemo li tako jednoga dana, kad završi bajka o moćnome Medveščaku (naime, kad se iscrpi ruska show bizz franšiza) kukati nad slomom hrvatskoga hokeja? Ili ćemo izvesti jedini mogući racionalni zaključak kako je zaključen jedan poslovni a ne sportski, i privatni a ne nacionalni pothvat?

I premda iskreno žalim što je Ivica Kostelić zakasnio s umirovljenjem, pa se sada luzerski pati umjesto da kao slavljeni zaslužnik uživa u časti profesora emeritusa, njegova sportska agonija, uvjeren sam, imat će i neke blagotvorne učinke po čitavu naciju. Naime, prvi put nakon dugo vremena svjedočit ćemo velikome natjecanju na kojemu nitko od naših sudionika neće imati nikakvih šansi.

To će reći da u izravnim prijenosima utrka više nećemo morati slušati orgazmičke krikove televizijskih komentatora koji žive u dubokom uvjerenju kako posao reportera pretpostavlja redovitu simulaciju shizofreničnih ispada. Ili ipak hoćemo?

Goluža je sve zaključio

Vedetama našega "prenošenja" izgleda da je u DNK upisan prezir prema televizijskoj slici kao takvoj, pa misle da je jedina mjera napetosti nekog natjecanja njihovo arlaukanje u mikrofon. Činjenica što se stanoviti dečko iz Istočnog Tirola ljuto nadmeće s konkurentom iz regije Alto Adige bit će im dovoljan razlog da se, kao fol, užive u dramu natjecanja, pa onda sopću, frkću, grgolje i glasaju se falsetom.

No tim će eskapadama svjedočiti samo rijetki televizijski pretplatnici, jer koga je briga za opskurni sport u kojem Hrvati samo popunjavaju kvotu sudionika?!

Osim što nas je poštedio reporterskog histeriziranja, Kosteliću imamo zahvaliti i što javljanja iz Sočija neće biti začinjena do jučer neizbježnim patetičnim monolozima o sportašima kao najvećim ambasadorima naše zemlje. Jer, jebeš ti veleposlanika koji ne uđe u drugi lauf.

Tlapnje o slavi domovine koju naši tjelovježbenici pronose diljem svijeta oduvijek su bile groteskne i šuplje, no nakon Golužina ispada na Europskom prvenstvu može ih širiti samo čeljade s težim oblikom retardacije. Jer, gdje bi, primjerice, jedan veliki ambasador Hrvatske kalibra našeg rukometnog izbornika trebao ponuditi svoje diplomatske akreditacije? U Kopenhagenu? Možda u Berlinu?

Ili je ipak uputnije zaključiti kako bi dotični najveću uslugu svojoj zemlji učinio kada bi dovijeka ostao s naše strane meke EU-granice, bez prilike da nas bruka po bijelome svijetu?

Ivica IVANIŠEVIĆ

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo