Sport Košarka

mundobasket

Svjetsko košarkaško prvenstvo puno je iznenađenja, pa i za našeg košarkaškog eksperta

mundobasket

Znate li tko je Ronen Ginzburg ili barem čime se dotični bavi u životu?

Čak i ako ste pratili svjetsko prvenstvo, pardon, svjetski kup u košarci koji sutra završava u Kini, lako je moguće da ne znate odgovor. 

E pa, baš poput ovog pitanja o Izraelcu na mjestu izbornika češke reprezentacije, svjetsko prvenstvo na izmaku nudi niz potencijalno sličnih “nemam pojma” pitanja, zbog čega će mu autori kvizova kao što je “Tko želi biti milijunaš?” u budućnosti sigurno posvetiti dužnu pozornost.

Jer na ovom je Mundobasketu bilo poprilično tih “prvi put” situacija. Ne samo zbog ubitačnog turnirskog sustava gotovo dnevnog odigravanja utakmica (usporedite sad to s dinamikom utakmica na nogometnim mundijalima)...

Evo, da ne idemo dalje od Češke, košarkaši koje je predvodio spomenuti Ginzburg prvi su put u nacionalnoj košarkaškoj povijesti dogurali do četvrtfinala, gdje su se do zadnje minute odlično držali i bili na dostižnom rezultatskom zaostatku protiv favorizirane Australije... Dalje se ipak nije dalo. A ostat će zapisano da su se plasirali ispred SAD-a!

Češka senzacija? Kako kome

Međutim, barem se mi u Hrvatskoj ne bismo trebali puno čuditi “češkoj senzaciji”, sjetimo se – upravo su nas Česi šokirali prije točno četiri godine, kad su u osmini finala Eurobasketa u Lilleu razbili odabranike tadašnjeg izbornika Velimira Perasovića (ostalo je 80:59) i poslali ih kućama. Otada, Česi su nastavili ulagati u svoju ligu i graditi reprezentaciju, dok povijest našeg posrtanja na svim razinama znate...

Ako ništa, na ovom se svjetskom prvenstvu moglo naučiti kako na turnirski odigravanim natjecanjima jamstvo uspjeha nipošto nije broj NBA igrača, nego pripremanje i vođenje reprezentacija poput klubova, odnosno stvaranje timskog duha u kojem se od eventualnih NBA igrača ne očekuje da virtuoznim solo dionicama sve sami rješavaju.

Ako ne vjerujete nama, pitajte recimo Nijemce ili pak Grke koji su imali MVP-a NBA lige, Giannisa Antetokounmpoa... Uostalom, kad je riječ o temi “reprezentacija vođena kao klub” jedna asocijacija je neizbježna – sjetite se samo načina na koji je Igor Kokoškov koncipirao i vodio slovensku reprezentaciju do zlata na posljednjem Eurobasketu!

To s “klupskom logikom” bi, ukratko, mogao biti i jedan od glavnih zaključaka Mundobasketa koji se zaključuje sutrašnjim finalom, a pamtit će se i zbog četvrtfinalnog ispadanja po mnogima – pa i po rankingu FIBA-e! – prvih favorita za naslov, košarkaša Srbije (gore potpisani je tu ulogu pred turnir bio namijenio SAD-u – Spektar od 31. kolovoza – ali, kao što znate, i Amerikanci su “pokleknuli” u četvrfinalu, od Francuza).

Prolazak Argentine u polufinale, kao prve reprezentacije u ovom stoljeću koja je prošla u polufinale, a da u njoj nema nijednog NBA igrača (po recentnim ranking listama FIBA-e bili su tek 7. ili 8. reprezentacija turnira), nije jedini dokaz u prilog teze o važnosti pripremanja reprezentacija kao ekipa u kojima se u svakom trenutku točno zna tko što radi - još izravnije tu tvrdnju dokazuje prolaz Poljske i spomenute Češke među osam.

Jer, primjerice, upravo su Česi stigli u Kinu bez svoje najveće zvijezde, Jana Veselog. Tu je i primjer Argentine. U redu, Luis Scola je igrao u NBA, ali je danas ipak - bivši NBA igrač. Uostalom, tempo igre Argentinaca ipak diktiraju igrači europskih klubova (prije svega Campazzo, tu je i Laprovittola...).

Naposljetku, ni američka reprezentacija (iako je zapravo riječ negdje o C ili čak D selekciji NBA lige) nije na terenu demonstrirala držanje grupe zvijezda, nego ih je legendarni Gregg Popovich vodio kao kakvu sveučilišnu momčad kojoj je prioritet obrana. Uostalom, kad ste zadnji put vidjeli neku američku selekciju čiji igrači bez bahatosti pružaju ruke protivniku, spremni su pomoći i kad padne na parket...

Acin lagani uzmak

Još jedan podatak koji se nameće kao kvizaško gradivo kaže i da je na ovom turniru španjolski razigravač Ricky Rubio (valjda ga Božo Vrećo neće tužiti zbog “krađe” imidža!) postao najbolji asistent svih vremena, ili, točnije, od 1994., otkako je ta kategorija uvrštena u “boxscore”.

Naime, on je još u četvrtfinalu s Poljskom svojom 115. asistencijom nadmašio rekord koji je do tada držao Argentinac Pablo Prigioni (106 asistencija u 24 utakmice).

Prvi put su među osam najboljih na svijetu dospjeli i Poljaci. Ovo je prvi put da Amerikanci nisu među četiri. Australci su po prvi put dospjeli u zonu borbe za medalje...

Naknadna pamet sugerira i kako je znakovito da Amerikanci prvi put otkako na svjetskim smotrama sudjeluju NBA igrači nisu već u grupnoj fazi (a ni kasnije)nikome uvalili “stotku”. Poraz od Francuske im je ujedno i prvi na svjetskim prvenstvima od 2006., kada su ih pobijedili Grci.

Otkako Saša Đorđević vodi Srbiju, ovo je prvi put da naši istočni susjedi nisu dogurali do polufinala. A upravo sa Srbijom možemo otvoriti poglavlje – o najvećim razočaranjima. Istina, to ovisi iz čije perspektive gledate, ali u tu grupu, osim Srba, svakako spada i Crna Gora, predvođena NBA-ovcem Nikolom Vučevićem, no selekcija sasvim solidnih i iskusnih igrača nikako ne uspijeva pronaći reprezentativnu “kemiju” na bilo kojem natjecanju, zbog čega ni odstupanje izbornika Zvezdana Mitrovića nikoga nije iznenadilo. 

Nisu se razmetali zvučnim najavama, ali makar prolasku grupe nadali su se i Talijani. Podjednako kao i domaćini, Kinezi. Iako njihova ulaganja u košarku stalno rastu, dometi su im još uvijek ispod naraslih ambicija. Kanada s ekipom koju je dovela nije ni mogla očekivati ništa više, no to je reprezentacija koja može najviše – jasno, uz SAD – žaliti za NBA igračima koji se nisu odazvali, jer bi u tom slučaju bili daleko opasniji, štoviše, gotovo siguran kandidat za plasman barem u drugi krug.

Brazil našeg Ace Petrovića u jednom je trenutku izgledao kao moguće ugodno iznenađenje, uostalom, veteranima kao što su Barbosa, Garcia ili Varejao ovo je bila zadnja prigoda da nešto naprave, no na kraju nisu prošli drugi krug natjecanja po grupama. Aco se nakon pobjede nad Grcima na sva zvona hvalio kako je “šest mjeseci ranije znao kako zaustaviti Antetokounmpoa”, ali se pokazalo da ipak nije znao kako zaustaviti Pumprlu i ostale Čehe.

Sam Aco je na koncu pronašao elegantan izlaz iz čitave situacije – isprovociravši svoje isključenje zbog pretjeranih reakcija na sporne sudačke odluke tijekom utakmice s Amerikancima... 

Suđenje, bome, kao u HNL-u

O suđenju se također dosta govorilo. FIBA je dovela najbolje što ima, ali je problem bio u onima koje FIBA više nema.

Dakle, suci koji sude Euroligu i Eurocup u Kini nisu bili, a bilo je i prigovora na kriterij u slučajevima kad su, recimo, utakmice dviju europskih reprezentacija sudili suci s nekog drugog kontinenta. Najdrastičnija situacija dogodila se na, za Litvance “ili-ili” utakmici protiv Francuske u grupnoj fazi, kad su se suci u samoj završnici oglušili na Gobertovo diranje i mrežice i obruča nakon slobodnih bacanja, zbog čega su Litvanci  naknadno FIBA-i uputili i žalbu.

Rasplet je bio HNL-ovski: sudačka trojka je suspendirana do kraja prvenstva, ali je žalba odbijena! Ili, po narodnu, ujeo vuk magare...

Iznervirani izbornik Litve Dainius Adomaitis je nakon svega deprimirano najavio kako je ovo njegovo zadnje prvenstvo. Zbog suđenja su “ronzali” i Grci, bezuspješno tražeći suspenziju sudaca koji su ih, kako tvrde, oštetili protiv Češke, no tom zahtjevu nije udovoljeno, iako ni Litva nije imala zapravo ništa od konačne suspenzije sudaca.

No, iako se i od Litve očekivala igra s manje grča, najveće razočaranje Mundobasketa ostaje - Srbija. Ista ona o kojoj su pred samo prvenstvo (bili su i bez poraza u pripremama) ispisivane ode. FIBA ih je na svojoj ranking listi držala na prvom mjestu dva tjedna prije prvenstva. 

Fran Frascilla, u Americi cijenjeni košarkaški novinar, ESPN-ov stručnjak za NCAA košarku, konstatirao je da bi “radije gledao trening Srbije nego se dva tjedna odmarao na Havajima”, proglasivši njihovu igru – umjetnošću. Nakon početnih uvjerljivih pobjeda Srba protiv Angole i Filipina, novinar “Sports Illustrateda” Jeremy Woo je kazao kako je “pošteno reći da Srbija igra najbolju košarku na svijetu... ”.

No, pokazalo se da je koncept sa svega četiri beka (pri čemu su Jović i Micić puno sličniji nego što bi par playmakera to bio da je Đorđević, primjerice, umjesto jednoga od njih poveo Nedovića) i čak četiri “petice” (Raduljica, Milutinov, Marjanović, Jokić), zbog čega su Srbi bili u prosjeku i najviša reprezentacija, itekako ranjiv. I zaustavljiv.

Đorđević nije imao odgovora na zonske (pod)varijante Španjolaca, a njegovi su igrači izgledali još nemoćnije i “teretnije” protiv rastrčanih Argentinaca u četvrfinalu. Kada je trebalo izvući “plan B”, pokazalo se, Đorđević ga, čini se, nije imao! Kad su Španjolci Srbima zatvorili linije dodavanja, pokazujući da su pročitali sistem organizacije srpskih napada, Đorđević se izgubljeno pretvarao u gledatelja. S akreditacijom oko vrata, ali ipak - u samo gledatelja iz prvog reda. Ugledao se čovjek na Zlatka Dalića protiv Azerbajdžana, što li...

U Srbiji su tek rijetki upozoravali na slabosti takvog koncepta, poput iskusnog Vlade Đurovića, kojeg hrvatska publika pamti još iz dana kad je vodio Šibenku i Zadar... “Ja sam vidio da tu ima mana. Lako je protiv Filipina i Angole... Optuživali su me – kakav je to pesimizam, što je to? Ali, vidio sam. Sve naše akcije, stalno isto igramo. Argentinci su nam presjekli tri lopte zaredom na početku, nismo mogli dodati loptu.

Zato što naše akcije kreću od centra koji prima loptu visoko i mi nismo dalje mogli. Ovi su to iskautirali”, govorio je nakon ispadanja “orlova”, što je u Srbiji doživljeno kao nacionalna tragedija. Tamošnji su mediji, naime, od početka “pumpali” javnost i “pripremali” je za veliko finale s Amerikancima (“Ako se sretnemo, neka im je Bog na pomoći!”, često se tijekom SP-a citirala optimistična Đorđevićeva izjava).

Taj se susret, kao što znate, dogodio, ali u baražu za peto mjesto, što ama baš nitko nije mogao predvidjeti! Pobjeda protiv Amera je, tko bi rekao prije samo dva tjedna!, na koncu bila slaba utjeha...

Pročitana igra Srbije

Istodobno, američki se mediji nisu previše bavili Mundobasketom bez najvećih NBA zvijezda, početak NFL lige im je bio zanimljivija tema, baš kao i, recimo, odluka NBA lige da zabrani “ninja” poveze oko glave...

“Jedan od najboljih rostera ne može se pobijediti ako nismo zajedno. Ne kažem da nismo bili tim, ali sve se skupilo”, govorio je u šiframa Nemanja Bjelica nakon ispadanja. “Argentinci su pokazali da su tim, košarka je timski sport, to pobjeđuje. Nažalost, dva puta zaredom se nismo opametili”, naglasio je najbolji igrač Srbije na Mundobasketu Bogdan Bogdanović, kojeg je njegov odlični učinak mogao samo dodatno isfrustrirati (uzalud je protiv Španjolaca zabio 26, šutirao 78% za dva poena, 40% za tri, uz 10 skokova i šest “asista”).

No, da uzroke ispadanja Srba treba tražiti u fazi selektiranja ekipe izrazito “visokih”, otkrio je – izbornik osobno! “Playmakeri su bili ključ. U nekretninama postoje lokacije i lokacije, a u košarci bekovi i bekovi, uz dužno poštovanje visokim igračima”, kazao je nakon ispadanja Đorđević, što je u srbijanskoj javnosti reaktualiziralo temu o možda ipak olakom precrtavanju Nedovića i Kalinića s popisa putnika u Kinu. 

Neki su se zapitali zna li uopće Đorđević koja mu je udarna petorka, koga treba staviti kad “zagusti”, ističući kako je prečesto “miksanje” sastava zbunilo čitavu reprezentaciju. Ali očito onu s “pogrešne” strane terena, dakle, ne i Španjolce i Argentince.  

 

Roko Ukić: Hrvati, Scola ima 39 godina!

I dok su Srbi platili cijenu što se kroz slabije utakmice na početku očito nisu uigrali, nisu našli petorku, Amerikanci su ispali i zato što ova C selekcija nije mogla pratiti sve zamisli trenera Popovicha. Zapravo, znalo se da će imati problem s ekipama visokog ritma, a možda ih je samo trebalo pustiti da igraju košarku.

Ipak su ovo i premladi i nedovoljno iskusni igrači da bi se u ovako kratkom vremenu uklopili u sustav igre, a vidjelo se da Popovich inzistira na tome da lopta kruži, da se igraju akcije... Ipak, rekao bih da je njihovo ispadanje zapravo dobra vijest za košarku. Općenito, ovo nije bilo senzacionalno prvenstvo, među ostalim i zato što su 32 sudionika zbilja previše, ali bilo je dobre košarke i igrača, imalo se u čemu guštati.

Koju bismo pouku mogli izvući mi u Hrvatskoj? Pa, recimo, mogli smo naučiti to da jedan Scola i u 39. godini izvrsno igra za svoju reprezentaciju!

Marin Rozić: Teško bismo i s Česima!

Prvo što upada u oči jest da se igrala vrlo brza košarka. Mi bismo se teško nosili s bilo kojom reprezentacijom iz ovih osam u četvrfinalu.

Ispadanja Srbije i SAD-a u ranoj fazi su ipak velika iznenađenja! Unatoč otkazima, očekivao sam bolju Ameriku, ovako im je najjača karika bio stručni stožer. A s “jedan na pet” nisu mogli do kraja. Srbi su krenuli furiozno, da bi na kraju djelovali nekako presporo. Ali kad imaš na terenu Raduljicu i Jokića, tako i mora biti.

Koštala ih je ta koncepcija s dva centra. Ali zato su profitirali Argentinci, oni su me oduševili pristupom. Oni na sedam sekundi do kraja imaju plus 10, ali srčano idu na skok u napadu! Svaka čast, i majstoru Scoli i maestralnom Campazzu...

Svidjela mi se i Češka svojom jednostavnom igrom, onda Australija, Francuzi i Španjolci su očekivano u vrhu... Pitaš bi li Hrvatska mogla makar s Česima? 
U ovom trenutku, teško!

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka