Sport Košarka

30 godina kasnije

Dino Rađa o čarobnoj noći u Munchenu i najvećem dočeku u povijesti Splita: Jedino što to može nadmašit je da Hajduk postane prvak Europe

30 godina kasnije

Prvi put je prvi put, posebno se pamti. Kada je Dino Rađa u kontri zakucao za 75:66 i u povratku u obranu putem neobuzdano slavio bio je to znak da je definitivno sve gotovo, bez obzira što se imalo još igrati. 

Jugoplastika je tog 6. travnja 1989. godine u Münchenu prvi put postala prvak Europe.

Pred Final Four Maccabi i Barcelona slovili su za favorite, ali prvo je pred Splićanima u polufinalu 4. travnja pao katalonski div (87:77), a onda dva dana kasnije i ponos Izraela (75:69). Primaknuo se u finalu Maccabi na samo 69:66, ali onda je Rađa asistirao inače vječnom asistentu Zoranu Sretenoviću, potom je sam zabio, da bi MVP Final foura zatim na dodavanje Duška Ivanovića zakucao i označio početak slavlja i prije nego što je utakmica bila gotova. Fešte povodom prvog od tri uzastopna naslova europskih prvaka “žutih”. Slijedili su Zaragoza i Pariz, taj treći put pod novim sponzorskim imenom Pop 84. Ali prvi put je prvi put.

– Čim krene priča o Münchenu odma se instinktivno naježim – na prvu nam je kazao Rađa.

Đuke i Zec s više šansi

– To je bija dan mog i po meni najvećeg uspjeha splitskog sporta u povijesti – smatra MVP tog završnog turnira Rađa.

– Puno su veću vjerojatnost da će otić do kraja imali prije Đurđica Bjedov ili posli Goran Ivanišević nego mi. Kada smo mi tamo odlazili vladala je atmosfera da je bilo bitno samo da se ne osramotimo. Išli smo u Njemačku potpuno rasterećeni, ničemu se nismo nadali. Igrali smo bez pritiska. Razmišljali smo samo o tome kako da izdržimo šta duže ostat u utakmici, jer ako to napravimo onda će se kod protivnika pojavit nervoza. Tako je i bilo, prvo protiv Barcelone, a onda i Maccabija – prisjeća se Rađa, današnji predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. 

Tada je na pragu 22. rođendana Maccabiju zabio 20 koševa i bio najkorisniji igrač Final foura. Prethodno je Barceloni zabio 18.

Vratili smo se opet na finale. Na drugoj strani Jamchi, Magee, Barlow, Sims, Mercer...

– Svi su očekivali da će nas oni dobit ladno 20 razlike. Međutim, kad si na papiru bolji, a ne odvojiš se, onda se u drugom poluvrimenu krati ruka. Odjednom shvatiš da ti neki tamo balavci prite i sve je teže i teže igrat. U njih je rasta straj, u nama samopouzdanje – govori nam Rađa.

Najdraže sjećanje na to finale?

– Bija je kraj prvog poluvrimena. U jednom probijanju picka Sims me laktom opalija u pleksus. Sudac to nije vidija. Odma sam mu tija..., ali je došlo poluvrime. Božo (nap.a. Maljković) je u svlačionici govorija svoje, Aco (nap.a. Nikolić) svoje. Kad smo izlazili na teren prije drugog poluvrimena pokaziva mi je Aco prstom da dođem sa strane. I reka mi je: “Da ga nisi taka!”. Ja njemu da ne znam o čemu govori. A on meni: “Znaš ti, znaš.”. Ništa profi nije moglo promaknit ha, ha, ha.

Detalj koji se pamti

A posebno pamti još jedan detalj.

– Kako sam bija MVP, mora sam malo duže ostat na terenu zbog cilog protokola. Ulazim ja posli u svlačionicu, mislim sad tamo je urnebes, otvaram vrata, a ono – svi side. Mislim, smijali su se, veselili, bila je super atmosfera, ali nije to bilo ono šta sam očekiva. Nikome od nas tad još nije bilo jasno šta smo napravili. Još dugo nam nije bilo jasno ha, ha, ha.

Sigurno barem dok niste došli u Split kada vas je dočekalo 150 tisuća ljudi?

– To je bilo ludilo. Znam da ću ispast malo subjektivan, ali jedino šta bi to ikad moglo nadmašit je da Hajduk postane prvak Europe! Bija sam i na dočeku Ivaniševiću, bilo je ludilo. Ali mi nismo mogli uopće doć na Rivu od mase ljudi koja je bila po gradu, na ulicama. Nismo mogli niti izać s aerodroma. To je bilo totalno ludilo. Išli smo priko piste, nekim putem. Nije bilo šanse da autobus prođe normalnim putem.

Što posebno pamtite s dočeka?

– Cila tvornica Jugoplastika bila je na ulicama i prozorima. Na kantunu di je Slobodna, di je bija Bobis, radnici su iz Bobisa izašli na ulicu pozdravit nas onako u bilim radnim uniformama. Donili su i transparent nešto u stilu “Bobis uz žute”. Krenili smo mi prema Rivi po kojoj se tada još vozilo, ali jednostavno nismo imali di proć. Mi igrači smo molili da nas odvedu na Rivu, ali nije bilo te milicije koja je od te puste mase ljudi mogla osigurat prolaz do Rive, da sve prođe sigurno. Nisu nam dali na Rivu. Ne znam kako smo se uopće probili i do naše dvorane.

‘Fala vam dico’

Tu su Rađu posebno uhvatile emocije.

– Sićam se izlazili smo iz autobusa isprid dvorane. Bila je tu i jedna gospođa od sedamdesetak godina, vjerojatno danas više nije među živima. Svakome od nas je ljubila ruke i ponavljala: “Fala vam dico, fala vam dico!”. I sad kada se sitim toga mi suze idu na oči – stegnulo se Rađi grlo. 

Je li vam to najdraži trofej u karijeri?

– Svaki uspjeh nosi svoje, ali to mi je najdraži trenutak karijere. Godinu posli isto je bilo nezaboravno, ka i 2003. godine kad smo postali prvaci Hrvatske. I tada je bija ludilo doček, ali u manjem obujmu. Postoje neke stvari koje aktiviraju emocije. 

Kada vam je sjelo ono što ste zapravo napravili, kada ste toga zaista postali svjesni?

– Ma tek posli, s velikim odmakom. Nemoš s 20 godina niti očekivat da ćeš to shvatit, nemaš ni godina ni iskustva, igračkog ni životnog. Tek kasnije vidiš šta je to značilo, šta smo tad napravili. Mi smo tad bili popularni ka’ Beatlesi. Di god smo došli, igrali, bila je euforija. Svugdi smo dočekivani s aplauzom, posebno su nas cijenili. 

To su bila i neka druga vremena. Iako ste bili na krovu Europe, to se tada nije moglo baš osjetit u “takujinu”? Prava lova tek je kasnije došla u karijeri?

– Ima sam te sezone plaću od iljadu maraka, a premija za osvojenu titulu prvaka Europe bila nam je tri iljade maraka. Od te premije si moga tad kupit video rekorder. Toliko sam ja ranije platija svoga.

Pa nam je dao jedan slikoviti primjer.

– Ja sam tek u sezoni kada smo drugi put postali prvaci Europe moga kupit svoje prvo auto. Dotad sam skuplja lovu. Tribalo je da se skupi, malo od plaće, malo od premija koje smo imali za trofeje, uspjehe. Nisam ima nekih velikih troškova i skupija sam. Malo mi je i mater posudila. Za 15 iljada maraka kupija sam Toyotu Celicu. Da ne bude zabune nije to bija novi auto nego polovni. Pet godina stara Toyota.

Danas su neka druga vremena, danas sportaši početnici zarađuju više nego vi tada kao prvaci Europe?

– Ja nisam nikad igra košarku zbog para, nego zato šta sam tija bit najbolji.

Kasnije se govorilo da ste u to vrijeme Italiji bili najplaćeniji sportaš Europe, plaćeniji i od Maradone u Napoliju?

– U Messaggeru (nap.a. Virtus iz Rima) sam ima najveću plaću u Europi. Moje prvo ulaganje nije bilo ni auto, ni kuća, ni brod, već to šta je sa mnom iša kondicijski stručnjak Mirko Krolo. To me sustav Jugoplastike naučija. Zna sam da bez toga, bez rada ne mogu opstat.

Najdraži trofej?

– Kad bi mora birat sigurno...

Pogledate li i sada snimku te utakmice, pokažete li je svojim sinovima Duji, Roku, Niki?

– Fala Bogu sad sve ima na youtubeu. Kad nam dođe pogledaju oni highlightse, pogotovo završnicu utakmice.

Što je tadašnju Jugoplastiku dovelo na sami krov Europe?

– U prvom redu ogroman rad. Mi smo radili ka pasi. Zatim Božo Maljković koji je bija vizionar bez ega. Nije mu bilo ispod časti profu (nap.a. Aleksandra Nikolića) zvat za mentora. Sobin, Peras, Duško... to je bila momčad. Duško je doveden ka stariji, ima je već ženu, dicu, nije izlazija vanka. Mi smo se mlađi ugledali na njega. Mislili smo u početku sad će on ka stariji ono malo lakše radit na treningu, kad ono on je radija najviše od svih nas! Naravno, uz pametno doveđenje igrača. Došli su Sreto, Aramis, Savić...

Boli li vas kada usporedite gdje nam je košarka tada bila, a gdje je sad, gdje su nam sada klubovi...?

– Naravno da boli. Naravno, danas vride i neka druga pravila. No, danas ljudi i manje treniraju, više vole neke druge stvari. Klub je upa u dugove iz kojih se tek sad gotovo izvuka. Tek se sad neka nada vidi. Sada je prilika da se uloži u omladinski pogon, u dovođenje dice iz okoline, talente...

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka