Sport Košarka

'vječni pomoćnik'

Vojnik kluba i dobri duh Gripa: Rekao sam supruzi da slobodno rodi, da će biti sve u redu, ali da moram na utakmicu. To mi je najtrenutak karijere

'vječni pomoćnik'

Pet desetljeća života i čak tri trenerskog rada u najdražem klubu. Potonji jubilej ovog proljeća obilježava jedno od zaštitnih lica “žutih” Ante Marović. Vojnik kluba u pravom smislu tih riječi koji je u toj borbi još od 1989. godine. Vojnik iz sjene. Bio je na Gripama trener u Školi košarke, kadeta, juniora, u više navrata pomoćnik trenera seniora...

- A ako se uzme i moj igrački staž od pionira do juniora onda imam 36 godina staža, trenerskog 30 – priča nam Marović. U razgovoru vođenom naravno na Gripama pomoćnik trenera Ante Grgurevića vratio se na početak svoje trenerske priče.

- Nakon što sam se 1989. vratio iz vojske i završio juniorski staž, kako je Jugoplastika bila najbolja u Europi bilo je nas puno koji nismo mogli igrati u prvoj momčadi. Onda je, baš na ovom parkingu, došao poziv voditelja Škole košarke Zlatana Kalajžića.

Prve tri godine radio je honorarno, a od 1992. je zaposlenik kluba. Prvo kao trener u omladinskom pogonu voditelja Mladena Šestana. Radio je u kadetima, juniorima, pa bio pomoćnik trenera seniora, pa opet u Školi košarke, Omladinskom pogonu, u stožeru seniora... Teško je i pobrojati sve poslove i uspjehe. Najbolje sve govori hrpa medalja. Među kojima ima i reprezentativnih.

- Bio sam pomoćnik Medvedecu na U18 EP-u 1994. Osvojili smo srebro, prvu hrvatsku medalju u mlađim kategorijama. U Portugalu smo s generacijom juniora Žižića, Subotića... bili treći na svijetu 2000. kada sam bio pomoćnik Šestanu.

Prošli ste sve, od najtežih od najljepših trenutaka povijesti kluba?

- Prvi trener mi je bio Ivo Jurčević. Uočio me na školskom prvenstvu u Sv. Kaju jer sam iz Mravinaca, moj prijatelj iz djetinjstva i kum je Mate Peroš. Poslije sam bio kod trenera Pezelja, Karkovića... koji su bili duša kluba. Kada sam s 13 godina došao trenirati, te 1982. Jugoplastika je ispala iz prve lige. U vrijeme mojih trenerskih početaka popeli smo se na vrh Europe.

- Bio sam Burićev pomoćnik kada smo protiv Hermesa igrali kvalifikacije za ostanak u prvoj ligi. To je bio kraj noćne more. Morali smo dobiti da klub krene u financijsko i rezultatsko oživljavanje. Sad je vrijeme da se stvori prava sportska vizija, u sređenoj situaciji s pametnim odlukama na svim nivoima.

Najljepši trenutak u ovih 30 godina?

- Kao trener kadeta igrali smo u Omišu. Trudna supruga me nagovarala da ne idem jer bi mogla roditi sina Sandra (22). Rekao sam joj da slobodno rodi, da će biti sve u redu, ali da moram u Omiš. Govorila je da nisam normalan, ali i poslije da ipak osjeća da neće roditi još koji dan. Dao sam mobitel pomoćniku Borisu Marušiću.

- U šestoj minuti, domaći trener je na signal mog pomoćnika zvao time out. “Mara” je sve organizirao. Zazvonio je prije toga i mobitel, što nisam znao. Zaboravio sam i na ženu i na sina. Htio sam nešto reći igračima, a oni i Omišani su mi napravili špalir, uz pljesak. Mislio sam kakvo je sad ovo ludilo, kad ono - rodio se sin! Kasnije više nisam ni vodio utakmicu ha, ha, ha.     

A najteži?

- Trenirali samo pod granatama i zamračenjima. Organizirano vraćanje uniformi bilo je u našoj dvorani i za dva-tri dana su došle do pola terena, na drugoj polovici smo trenirali. Nakon treninga u devet i pol navečer ispred dvorane je nešto opalilo. Tek ujutro smo vidjeli da se pola metra od igrača i mene zabio metak! Dobro smo ostali živi.

Bili ste Grdovićev pomoćnik u susretima s Partizanom u sezoni 1996/97, prvim hrvatskih i srpskih klubova iza rata?

- Večer prije susreta u Pesaru u dvoranu su ušle legende Partizana Kićanović i Dalipagić. Rato Tvrdić me pitao da mu dodam loptu i rekao im: “Ako pogodim s centra vi gubite!”. I pogodio je. Bila je to nezaboravna fešta u Pesaru, delirij do jutra. Poslije smo ih dobili i u Solunu.

Najpetorka igrača s kojima ste radili?

- Lončar petica, Vujčić četvorka, krilo Prkačin, “duja” Siriščević, a na jedinici Ukić.

Zovu vas i Ante “Emocija” Marović. Posebno ste proslavili titulu Splita 2003.?

- Tada sam s kadetima bio prvak te radio na širenju baze s voditeljem Škole Markom Miličićem. Žao mi je što se više nije trener, takvu osobu klub treba. Odavno sam dobar sa Sesarom. Malo smo se previše opustili u društvu. Moj peugeot 205 bio je parkiran ispred dvorane. Rekao je: “Ajmo na auto! Ovo je tvoje auto?”. Rekao sam mu: “Ma penji se!”.

- Završili smo na krovu na opće oduševljenje. Nije me sram pokazati emocije, one su vezane za ovaj klub. Pokojni Bukle Hlevnjak je rekao veliku istinu da su emocije zajebana stvar. Nije to gluma, to ti dođe. Poslije je auto bilo dobro ulupljeno, ali postali smo prvaci, nije mi bilo žao.

Kao i kada ste vozili “avion” na Gripama nakon pobjede protiv Šibenika i čudesnog preokreta u režiji Širka?

- Moram priznat da sam se na kraju “ispalija”, tada nisam vladao sobom.

Kome ste sve bili pomoćnik u seniorima Splita?

- Buriću kada je osvojen kup 1994., Sagadinu, Grdoviću kada smo igrali Euroligu, Repeši kada smo igrali četvrtfinale Suprolige protiv Efes Pilsena, Vuškoviću, Starčeviću, Vuliću, Skelinu, Anzuloviću i sada Grgureviću. Desetorici. Grgurevića sam vodio kada sam naslijedio Vuškovića, trenera juniora Karakaša kao kadeta, trenera kadeta Subotića u reprezentaciji... Bio sam i Nazoru trener ha, ha, ha... 

Koliko ste seniorskih utakmica “žutih” samostalno vodili?

- Šest uz još pet u Maleziji dok je Skelin bio s reprezentacijom. Prvi put kada su smijenili Vuškovića koji je radio fenomenalno. Tada smo Zrinjevac u Zagrebu dobili 42 poena razlike. Kada sam mislio da ću voditi momčad do kraja sezone, klub se dogovorio s Jelovcem. Kako je on otišao za mjesec dana, vodio sam opet zadnja dva kola. I tada sam se ponadao, možda je bio i pravi trenutak, ali je imenovan Starčević iz Zagreba što mi je, uz dužno poštovanje, bilo iznenađenje.

Ostali ste tu i kada je bilo najteže?

- Klub bi trebao malo više cijeniti domaće igrače i trenere. Uz kvalitetu koju imaju oni znaju što je ovaj klub. I ništa im nije problem. Radio sam i kad su mi dugovali 22 plaće. Svi smo, nitko nije dana izostao. To je bilo najcrnje razdoblje. Međutim, stavili smo klub na noge.

Potom je naglasio.

- Hvala Gradu, gradonačelnicima Baldasaru, Krstulović-Opari, Kerumu koji su stali iza kluba. Ovaj klub je prevelik da bi se ugasio. Možda ga i više cijene u Europi nego mi. Nadam se da ćemo ponovno igrati u Europi. Treba krenuti od omladinskog pogona, maksimalno u njega uložiti. A svima iz HKS-a i košarke poručujem da nam je sada potrebno jedinstvo. Imamo reprezentaciju koja je kada je kompletna među četiri najbolje u Europi, šest u svijetu. Samo moramo biti kao nogometna reprezentacija. Kad je tako, nitko nije jači od nas.

Tituliraju vas “vječni pomoćnik”?

- Jesam i to mi uopće ne smeta. Najvažnije je da sam bio lojalan svima i da nitko od kolega nema ružnu riječ za mene. Profesionalan sam, uvijek dajem sve od sebe. Moj prvi interes je interes kluba, tek tada moj. Ako je klubu dobro, onda je i meni. No, bilo bi nekorektno da ne kažem da očekujem šansu. Kada – ne znam. Ali očekujem je i mislim da sam je zaslužio.

Je li vam žao što niste pokušali drugdje?

- Žao mi je, ali nikad ne znaš što nosi budućnost. Imao sam ponuda. Bio bih kandidat, ali ne bih prošao. No, nisam se time opterećivao. Uvijek sam u svakom poslu u klubu davao cijelog sebe, koju god selekciju vodio.

Tko je od trenera na vas najviše ostavio trag?

- Izuzetno upečatljivi su mi ostali Repeša, Grdović i Sagadin jer s njima sam radio u top natjecanjima. Naučio sam puno. Zato kada me netko nešto pita uvijek kažem mišljenje. Poslije se neki čude kako sam nešto mogao reći. Pa zato i jesam tu. A rijetko sam se prevario. Prihvati me ili nemoj, ali svoje mišljenje ću ti reći i iza njega stojim, a izdat te neću nikada. 

 

‘Ukrao’ Kukočevu ‘sedmicu’

Previrući po uspomenama, tu je i fotografija kadetskih prvaka u sezoni 1983/84. Vi ste nosili dres s brojem sedam, a Kukoč desetku?

- Ha, ha, ha... Kukoč je kasnije uzeo sedmicu.

Marbury me molio sliku

U Kuala Lumpuru je Split pod vodstvom Marovića prije godinu i pol skoro osvojio turnir.

- Za kinesku momčad s kojom smo igrali finale nastupao je Stephon Marbury, bivša NBA zvijezda. Svi su se htjeli fotografirati s njim, samo se on htio fotografirati sa mnom. Sreli smo se nakon susreta na stepenicama i rekao sam mu naravno. Svjedok mi je naš bivši direktor Robert Andrijić.

Slomljena ruka - kraj

Odluci o prestanku igračke karijere kumovala je i teška ozljeda.

- U seniorskoj sezoni sam nastupao i za Solin, suparnički igrač mi je svom težinom pao na ruku koja je od lakta otišla posve na drugu stranu. Ljudi na tribinama i hitnoj to nisu mogli niti gledati. Vratili su mi ruku, operirali me. Ugrađena mi je žica, ali ni danas ne mogu ruku do kraja ispraviti. Nakon toga sam pokušavao igrati uz trenerski posao, ali nije više imalo smisla. 

U bračnoj Zoni

Supruga se zove – Zona?

- I to je povezano s košarkom, s jednom vrstom obrane. Vjerojatno mogu napadati takve vrste obrane puno kvalitetnije nego ostali treneri ha, ha, ha. Upoznali smo se slučajno, ali isto zbog košarke. Juniorski izbornik Medvedec tražio je da dogovorim s Hajdukom možemo li trčati tartan stazom. Supruga je radila u kompjuterskoj firmi koja je bila na ulazu na Poljud i... dogodilo se.

‘Rozgi sam prognozirao vrhunsku karijeru’

Uz motivatorske imate i izražene imitatorske sposobnosti. Koga najbolje skidate?

- Sve živo. Tko je sa mnom u društvu nije mu dosadno. Repeša je stalno umirao od smijeha. U to vrijeme je bio popularan dr. Franjo Tuđman.

Osim što prepoznajete talentirane košarkaše, svojedobno ste veliku pjevačku karijeru prognozirali i jednoj tada mladoj i nepoznatoj Jeleni Rozgi?

- Kazao sam da će ta “mala” biti velika zvijezda. Rekli su mi da nisam normalan. A trenirao sam i Petra Grašu. Bio je jako dobar šuter, “komad mamlaza”. Da je nastavio igrati možda bi bilo nešto od njega. 

‘Prkačin već trenirao u Zadru kad smo ga ‘ukrali’

Marović nam je otkrio i kako je Zadru “ukraden” Prkačin.

- Prkačin je već trenirao u Zadru, svi su mislili da je već registriran za njih, ali saznao sam da Jug još nije dao papire. Rekao sam ajmo ga ukrast, to je svjetski materijal. Otišao sam kod Rate Tvrdića i Josipa Bilića. Tvrdić je ujutro išao u Zadar dok je grad bio pod granatama i doveli smo ga u Split.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka