Sport Košarka

europski prvak

Kaštelanski div pod obručem: Kad smo došli kući i kad sam vidio toliko kamera oko nas, shvatio sam da je to velika stvar

europski prvak

Hrvatska košarkaška reprezentacija do 16 godina nedavno je ostvarila novo europsko zlato, među njima bio je i mladi kaštelanin Mario Krešić. Bilo je ovo sportsko ljeto za pamćenje. Bronca vaterpolske reprezentacije na Europskom prvenstvu, srebro košarkaša do 20 godina na Eurobasketu, uz nekoliko individualnih uspjeha na raznim međunarodnim smotrama. Najviše je, pak, odijeknulo srebro hrvatskih nogometaša u Rusiji.

Šlag na tortu dali su oni najmlađi od svih - košarkaška reprezentacija do 16 godina osvojila je europsko zlato svladavši u finalom susretu izrazito jaku i favoriziranu Španjolsku. Hrvatska himna ponovo se čula na nekom košarkaškom natjecanju. A na poseban način čulo ju je dvanaest momaka koji su školske praznike i skakanje u more zamijenili vrućim parketom i 'kupanjem' u znoju. Među njima je bio 15-godišnji Mario Krešić iz Kaštel Lukšića koji je s nama podijelio dojmove.

- Zadovoljni smo uspjehom, bilo je super. Radili smo naporno i rezultat je tu! Ekipa je stvarno bila odlična, bili smo kao klapa, timskom igrom pokazali smo da možemo otići do kraja.

Krešić nije bio član prve petorke, na njegovoj poziciji konkurencija je doista jaka. No, to ga ne tišti, dapače, motivira ga za dalje. U tri je utakmice ulazio s klupe i pomalo skupljao minutažu i dragocjeno iskustvo.

- Imao sam tremu pri početku turnira, ali onu pozitivnu. Igrati takvo natjecanje s takvim protivnicima je nešto nezamislivo, na ovakvim turnirima možeš tek vidjeti koliko smo zapravo dobri. I doista, u finalu ga je s druge strane čekao predvodnik talentirane španjolske generacije Usman Gauba koji je u finalu ostvario odličnih 16 poena i 18 skokova.

Ipak nedovoljno za zlato.

- U početku mi nije bilo baš jasno što smo napravili - kazao je kroz smijeh pa nastavio - ali kad smo došli natrag u Hrvatsku, kad sam vidio toliko kamera oko nas, čestitki sa svih strana i slično, tad sam shvatio da je to velika stvar.

Naročito ponosan bio je dom Krešića koji su u kući u Kaštel Lukšiću pomno promatrali svaku utakmicu.

- Naravno da smo ga gledali cijeli turnir - k'o iz topa će Marijev otac Branko - pa čak i moja žena, koja do tada nije puno pratila košarku u posljednjih mjesec dana sve je naučila!

Finale je, kako kažu, bilo posebno. Premda su nokti ostali čitavi, nervozu ipak nisu mogli sakriti.

- Kad je počelo finale bio sam jako nervozan. Nisam grizao nokte, ali mi je želudac patio - kaže Branko prisjećajući se kroz smijeh

- A zadnjih pet minuta da ti ne govorim, bio sam na rubu fotelje, više sam bio na nogama nego sjedio!

Inače, Branko je porijeklom iz Tuzle. Početkom devedesetih obitelj je otišla u Njemačku na tri godine, a onda se skrasila u kaštelanskom zaljevu. U početku im je bilo teško, no ljudska snalažljivost i spremnost za rad uzdigla je Marija i njegovog brata Martina. Odakle košarkaški talent obitelji Krešić pravo je pitanje.

- Nitko ni s moje strane ni sa ženine strane nije bio košarkaš niti je bio neki sportaš. Ja sam nešto kratko trenirao košarku, ali to nije bilo puno jer sam ozlijedio koljeno - priča nam Branko koji je Marija naučio prvim košarkaškim koracima.

- Od pete osnovne počeo sam trenirati s ocem. On me naučio nekim stvarima, meni se svidjelo, a onda sam se upisao u klub Ribolu Kaštela - rekao je Mario pohvalivši pritom rad kluba i njegova trenera Tonija Biočića kao glavnog zaslužnog za njegov napredak.

Marijevim stopama ide i njegov četiri godine mlađi brat Martin.

- On je još veći talent od mene, o njemu ćete još pisati!

Kažu kako je već davno Mario 'prišišao' oca - ne samo u visini (Mario je već sada visok 201 centimetar!), nego i u igri. Sad se nadmeće s bratom koji u mlađim kategorijama Ribole Kaštela već lagano 'odskače'. Vratili smo se potom na prvenstvo, točnije na dane uoči samog početka. Mnoge je iznenadila vijest o pozivu u reprezentaciju košarkaša iz objektivno manjeg i lošijeg kluba. Reprezentacija je prepuna igrača iz Cedevite, Cibone i Splita, pa odakle sad jedan momak iz „neke tamo Ribole Kaštela"?

- Sve je išlo postepeno preko selekcija - objašnjava otac Branko.

- Prvo se napravila selekcija na razini županije, poslije je u Vodicama bilo okupljanje pedeset najboljih kadeta iz svih regija. Tada je započelo selektiranje u kojem je nekoliko ljudi iz reprezentacije i saveza na temelju treninga i pripremnih utakmica odlučivalo tko će ići na Europsko prvenstvo.

Mariju je 'na ruku' išlo što igra na vanjskoj poziciji takozvane 'trice', ali i 'četvroke', pa je tako pronašao svoj put do reprezentacije. Za njegovog oca poziv nije bio začuđujući.

- Stvarno sam vjerovao da će biti među dvanaest u reprezentaciji. Gledao sam ga na pripremnim utakmicama, bio je dobar i zato nisam bio iznenađen.

Iznenađen je bio Mario koji je već u ranoj fazi košarkaške karijere ostvario veliki uspjeh. I ne samo to, pokazao je mnogim mladim košarkašima da se mogu probiti bez obzira što možda nisu u najjačim hrvatskim klubovima.

- To je zasluga samog Hrvatskog košarkaškog saveza koji prati sve igrače i radi selekcije. Samo treba biti ustrajan - kaže Mario.

Po povratku u rodna Kaštela imao je svega par dana za odmor. A onda natrag na parkete na pripreme za novu sezonu. Prošlog tjedna počele su pripreme seniorske momčadi, trener Žitko ga je priključio treninzima kako bi brusili njegov talent. Premda djeluje sramežljivo, o svojim željama u budućnosti nije se ustručavao pričati:

- Pa, želio bih jednog dana biti nositelj ekipe. Naravno, svatko bi želio igrati u NBA-u, iako mislim da se i u Europi igra dobra košarka.

Trenutno nema nekog posebnog košarkaškog uzora, iako najviše voli pratiti Philadelphia 76erse u kojem igra naš Darijo Šarić. Prisjetio se i onih Hrvata koji su prije odlaska u najjaču svjetsku ligu gazili isti parket u Kaštel Sućurcu.

- Sjećam se kad su za Ribolu Kaštela igrali Ante Žižić i Dragan Bender. Oni su tada bili mojih godina kada su se plasirali u A1 ligu. Nisam propuštao njihove utakmice!

Čini se pretjeranim očekivati da bi i Krešić mogao napraviti takav uzlet, no primjeri Žižića i Bendera ostavljaju tu mogućnost otvorenim jer ne nedostaju ponude.

- Još i prije turnira dobio je pozive drugih klubova, ali smo zajedno odlučili da bi bilo dobro da ostane. Uspjeti u sportu je veliki rizik, obitelj će mu uvijek pomoći, ali sve je ipak na njemu - rekao je Branko.

Za sada mu dobro ide. Ne smeta mu rano ustajanje ni biti po cijele dane u Splitu jer uz treninge pohađa prirodoslovno-matematičku gimnaziju, takozvani MIOC. U dvorani provodi po tri sata, a kad dođe doma ne ostaje mu puno vremena za neke druge stvari. No, to je cijena uspjeha. U to su nas mnogi vrhunski sportaši uvjerili, a Mario je u svojoj tinejdžerskoj dobi toga itekako svjestan.

Ne znamo hoće li Mario jednoga dana i sam biti na vrhunskoj razini, premda bi to bilo lijepo za Kaštela i hrvatski sport. A što se tiče toga, za kraj smo namjerno ostavili jednu zanimljivu 'slučajnost'; djevojačko prezime Marijeve majke bilo je - Petrović!

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka