Sport Košarka

komentar tonija perkovića

Ubili ste košarku, može vas biti sram! Sada sjedite i učite od boljih ili Hrvatska tone u ispodprosječnost...

komentar tonija perkovića

Odrastanje nosi puno promjena u život čovjeka. Mnogo stvari koje sam nekada obožavao i bez kojih sam život smatrao nezamislivim danas više nisu dio mog života. Nekih se, ako ćemo iskreno, više ni ne sjećam. Gubio sam interes za razne školske predmete, nije mi više bilo bitno hoću li imati najbolji bicikl u ulici, prestao sam pratiti i nogometnu reprezentaciju Hrvatske, a punih šest godina nisam propustio ni jednu domaću utakmicu uz poneko gostovanje. Nju su mi, doduše, ukrali.

Interes mi nije padao jedino za košarku. Taj sam sport bio prisiljen zavoljeti. Kada ime dobiješ po Toniju Kukoču, logično je da će te zanimati ono čime se bavio čovjek po kojem te otac odlučio nazvati. I razvijali smo se tako košarka i ja paralelno. Mene je put odveo u sportsko novinarstvo, da o njoj pišem, a ona se, kraljica igara, razvijala brže nego ikada. Igrači su učile nove poteze, nove taktike su im prenosili treneri, sve više zemalja pokazivalo je interes za ovom prekrasnom igrom. Igrom koja traži fizičke predispozicije, kreativnost, želju za pobjedom i sve ono lijepo iz čovjekova karaktera. I dok su drugi učili i napredovali, jedna je zemlja, nekada snažna, prestala raditi. Ta čudna zemlja zove se Hrvatska.

Iako mi košarka još nije, a vjerojatno nikada ni neće dosaditi, pisati komentare o hrvatskoj inačici ove igre postaje pomalo zamorno. Nakon istanbulskog debakla i sramotnog poraza od Nizozemske na startu kvalifikacija proglasio sam hrvatsku košarku mrtvom i ustvrdio da je dotakla dno septičke jame u koju je upala davno. Ali, tko radi taj i griješi pa sam pogriješio i ja. Dno nije dotaknuto gostujućim porazom od „uvijek neugodnih“ Nizozemaca jer su naši košarkaši jučer navečer u Zadru upisali poraz od Rumunjske. Ovog puta neću tako smiono reći da smo dotakli dno. Ne, ne. Imaju ovi momci sigurno potencijala za izgubiti i od lošijih.

Pisati bilo šta ružno, rugati se ovim momcima ili ne daj Bože likovati bilo bi potpuno neumjesno. Svi su oni ovdje došli sa željom da pobjede, osvjetlaju si obraz i možda izbore vizu za Svjetsko prvenstvo. Nisu se oni na koncu ni pozvali sami ovdje.
Hrvatsku su košarku ubili ljudi koji su je vodili godinama. Raznorazni menadžeri krojili su popise, izbornici marionete priopćavali su ih, a debakli su se nizali iz natjecanja u natjecanje. Teško je više i nabrojiti sve tragične poraze u zadnje 23 godine otkako nemamo medalju s velikih natjecanja. Teško je naći i reprezentaciju koja nas nije pobijedila. Kako je krenulo, za par godina će izbornike reprezentacija koje smo nekada pobjeđivali pitati kako je moguće da su prije pet godina izgubili od Hrvatske, a oni će reći da je to tako jer danas svi igraju košarku.

Jedan od naših reprezentativaca, koji kruh zarađuje baš u Rumunjskoj, Željko Šakić rekao je na tiskovnoj konferenciji da Rumunji misle da su bolji od nas. Izazvalo je to smijeh među okupljenima. Smijeh koji će se pokazati kiselim. Jer da, Rumunji su bolji od ovakve Hrvatske. Ova Hrvatska rezultat je dugogodišnjeg nerada HKS-a i njegovih čelnih ljudi. Od prvog do zadnjeg. Bez iznimke!

Nemojmo si lagati, ono što vrijedi u Hrvatskoj košarci odavno je odletjelo „preko bare“. A nijedan od njih nije produkt sustava nego iznimnog talenta spojenog s individualnim radom.

Privatni interesi kroje sudbinu hrvatske košarke više od dva desetljeća, a vrhunac su doživjeli vođenjem Željka Šakića i Filipa Krušlina na Olimpijske igre u Rio de Janeiro. Zato da bi potpisali za Cibonu, klub čiji je alfa i omega bio izbornik reprezentacije u tom trenutku. Sa skraćenom rotacijom propuštena je povijesna prilika da se konačno uzme medalja. Prilika koja se dugo neće ukazati. I pritom nimalo ne kriveći te momke. Jer baš kao ni ovi danas, ni oni se tamo nisu pozvali sami. Sve što je uslijedilo nakon tog nesretnog Rija bilo je potpuno očekivano. Debakl u Istanbulu, porazi u kvalifikacijama s igračima koji nekada ne bi mogli sparirati na treningu našim najboljim košarkašima. I sve je , apsolutno sve, zbog nerada i nebrige.

Rekao bih gospodi iz HKS-a da se trgnu, da probaju vratiti hrvatsku košarku tamo gdje joj je mjesto, ali to je potpuno deplasirano. Jer za tako nešto treba imati znanja i volje. A oni, čini se, nemaju ni jedno ni drugo.

Jedini spas za hrvatsku košarku je učenje. Nije sramota ne znati, sramota je ne željeti naučiti. Pitajte, gospodo, one koji znaju bolje. Pitajte one koji godinama imaju vrhunske rezultate. Prepišite ono što valja, s našim talentom za ekipne sportove i bogomdanim fizičkim predispozicijama, rezultat neće izostati. Ali, ponavljam gospodo, učite! Nemojte u reprezentaciju dovoditi prijatelje, prijatelje igrača, igrače prijateljskih vam menadžera. Sjednite i naučite. Ako to ne možete, maknite se. Sigurno ima netko tko ima volje i želje.

Jedni su vam susjedi aktualni prvaci Europe, a drugi viceprvaci Europe, svijeta i na Olimpijskim igrama. I baš kao što su nekada svi učili od nas, danas mi moramo učiti od drugih. Kada to shvatite, onda možemo naprijed. A dotad? Dotad će „uvijek neugodna“ Rumunjska odnositi bodove iz dvorane koja nosi ime po jednom od najboljih europskih košarkaša svih vremena. Čovjeka koji je bio europski, svjetski i olimpijski prvak. Prvak na svim natjecanjima koja će naša djeca gledati samo na televiziji nastavite li ovako dalje. Sram vas bilo sve skupa.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka