Sport Košarka

basketball brothers

Mi Tvrdići: susret s legendama "žutih"

basketball brothers
S Corbalanom na revijalnoj utakmici nekadašnjih ljutih rivala Jugoplastike i Reala
Lovre Tvrdić je 11 godina bio kapetan moćne ekipe
Po njemu je rađen Žutko
Rato iz vremena ponosa i slave
Nekadašnji cimeri Skansi i Tvrdić na otvorenju Kuće slave splitskog sporta
Obrtnik od 1968.
Veterani će dati svoj doprinos obilježavanju obljetnice kluba, kaže Tvrdić
Nas je mater odgajala da budemo složni, skromni, obični, a ne puvanderi- kaže Lovre Tvrdić

Opet na Gripama: Lovre, Rato, Dražen i (Lovrin sin) Damir / Foto: Mario TODORIĆ / CROPIX

Zvone Mornar, bard hrvatskog i jugoslavenskoga sportskog novinarstva, prigodom opraštanja Rate Tvrdića od igranja košarke u jednoj rečenici je otkrio simbolike splitskog sporta:

- Kad u Splitu kažeš Frane, isto je kao da ste rekli nogomet, kad spomeneš Đuku to je plivanje, Đove je sinonim za vaterpolo, Niko za tenis, Duje za veslanje, Rato za košarku.

Baš tako, Rato je bio i ostao simbol splitske košarke, po njemu je Zdenko Milišić, dizajner kombinata Jugoplastika izradio i Žutka, maskotu splitskog kluba. Ma za „žute“ su igrali i bolji i cjenjeniji i razvikaniji košarkaši, ali u srcima pranavijača splitskog kluba bilo je mjesta samo za Ratu. I to iz prostog razloga jer je od prvog do posljednjeg dana karijere igrao samo, isključivo, ekskluzivno za „žute“, dakle onaj jedinstveni, pravi „one man club“.

Povijest popularnog i što je važno, najboljeg, najuspješnijeg, najtrofejnijeg splitskog kluba satkana je od veličanstvenih trijumfa. Dakle, mali klub iz Splita, novajlija u društvu znatno renomiranijih iz Beograda (čak 4), Zadra, Ljubljane i Zagreba vrlo brzo je postao prava forca jugoslavenske košarke zahvaljujući viziji košarkaškog fanatika kakav je bio Branko Radović.

Jedna utakmica i 42 koša u Belgiji

On je bio igračina, nažalost se razbolio (bubrezi), uz to je bio i diskvalificiran zbog šverca. Priča je sljedeća: košarkaši Crvene zvezde su na turneji u Italiji uložili dolare i kupili brojne svilene marame, koje su prodali u Poljskoj za brdo zlota da bi onda u Čehoslovačkoj kupili kristalnih servisa, čaša i vaza, pa našli vezu da prevedu cijeli vagon kristala kroz „željeznu zavjesu“ u Austriju i tamo sve rasprodali

Kad je puknuo skandal s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća brojni igrači, među njima i Radović bili su diskvalificirani, potom im je kazna umanjena, na kraju je Radović igrao za Splita.

Dakle, Radović se vratio kući i prihvatio posla, realizacije svojeg sna da u Splitu stvori muški sastav za veliku scenu. Tako je na malom igralištu u Špinutu, gdje su glavnu riječ vodile košarkašice, predvođene najboljom igračicom u bivšoj Jugoslaviji Tanjom Zoković, kasnije udanom Krvavica, krenuo ipak nevjerojatni projekt u kojem su pod dirigentskom palicom Radovića sudjelovali pravi zanesenjaci, među kojima su kasnije stasali pravi košarkaški velikani.

U prvom redu Petar Skansi i Rato Tvrdić, zatim Zdenko Prug i drugi, kojima su uz Radovića pomagali prekaljeni igrači Petar Mijač i Vele Tomić.

Kad je na juriš već 1971. osvojena prva titula prvaka Jugoslavije, pa kad su odmah slijedeće sezone u Kupu prvaka splitski „žuti“ dosegli finale, prvo u povijesti jugoslavenske košarke bilo je jasno da su postavljeni temelji kolosalnog kluba.

Ta je prošlost dostojna divljenja, dok je sadašnjost košarkaškog kluba Split, još više budućnost puna neizvjesnosti. Zato su veterani „žutih“ i odlučili da po mogućnosti na veličanstven način proslave 70. godišnjicu, jer tko zna hoće li klub dočekati onu 75., to jest svoj dijamantni jubilej.

Od starta u udarnom sastavu splitskog prvoligaša glavnu ulogu su imali braća Tvrdić, najprije Rato i Lovre, nešto kasnije im se pridružio i najmlađi brat Dražen (on je ipak više grijao klupu). Lovre je čak jedanaest godina bio kapetan te silne momčadi, po njegovu oproštaju kapetansku traku naslijedio je mlađi brat Rato. Kako god okrenuli, bez obzira na kasnije senzacionalne uspjehe „žutih“, središnji lik kluba, uz glavnog arhitekta Radovića, na Gripama bio je i ostao Rato Tvrdić.

- Nisam se mogao zamisliti u drugom klubu, u drugačijem dresu od žutog – rekao mi je Rato u jednoj od, ajmo kazati, stotinu ćakula. U klubu su bili sigurni da se neću maknuti iz Splita zbog radnih i obiteljskih obveza. Tako sam 1973. odlučio prepasti ih, odazvao sam se pozivu Standarda iz Liegea, za njih je ranije igrao Radivoje Korać.

Otišao sam u Belgiju, odigrao jednu utakmicu, zabio 42 koša i vratio se doma. Tog ljeta je reprezentacija Jugoslavije u Španjolskoj, u Barceloni, prvi put postala prvak Europe, a predsjednik belgijskog kluba, koji me doslovno u stopu pratio, opsjedao, nudio ugovor, nije mogao shvatiti da ne želim otići iz Splita.

Bolje obrtnik u Splitu, nego rezerva u Meksiku

U stvari, Rato je krenuo u obrtnike još 1968., otvorio je servis za televizore i druge radiouređaje, pa je taj posao bio razlog izostanka iz reprezentacije na olimpijskim igrama u Meksiku…

- Tada su bekovi reprezentacije bili Iva Daneu i Pino Gjergja. Objektivno, bolji od mene, naročito je Pino bio nedostižan. To sam priznao izborniku Ranku Žeravici, objasnio mu da ću sjediti na klupi, a ovdje moram uhodati radionu…I od tada, pa do mirovine, stalno sam bio zaposlen, plaću sam uzimao simboličnu, više sam vodio računa o drugima. Zato mi je danas mirovine 1700 kuna.

Storija o splitskom klubu zapravo je saga o tri brata Tvrdića, Lovri, Rati i Draženu, koji su igrali za Jugoplastiku. Dapače, može se kazati da se radilo o pravom obiteljskom klanu, jer je kasnije prvotimac „žutih“ postao i Lovrin sin Damir, a sad je tim putem krenuo i njegov sin Lovre, koji igra za kadete Splita. No, to nije sve, jer se Ratina kći Gorana, izrazito talentirana ljevoruka košarkašica, udala za Žana Tabaka, još jednog među asovima splitske košarke.

U proteklih 70 godina splitskog kluba Tvrdići su bili i ostali pojam, sinonim košarkaške braće. Lovre je krenuo prvi u košarku, pa kako je kod braće Tvrdića u Varošu vrijedilo pravilo „kud Lovre, tud i Rato, za njim i Dražen“, tako su sva trojica slijedila jedan drugoga.

- Nas je mater odgajala da budemo složni, skromni, obični, a ne puvanderi – sjeća se Lovre svoje majke Jozice, omiljene šjore Bepine. Ona nas je naučila da nikad ne kažemo „ovo je moje“, nego „ovo je naše“. I to zajedništvo nas je držalo, diglo, pomoglo nam u životu…

Lovre, a s njim i Rato, počeo se baviti košarkom u košarkaškom klubu Marjan, na terenu kod Sustipana (predsjednik, alfa i omega kluba šjor Šime Matošić, trener Radoje Juretić), ali se onda u Splitu vratio Branko Radović, sjajni košarkaš, novator igre, prvi koji je u bivšoj državi zakucavao loptu u koš. On je fanatično prionuo stvaranju momčadi, koja je tada bila nižerazrednog ranga.

- Trenirali smo naporno, uporno, Radović nas je začarao, vjerovali smo mu…A kako i ne bi kad smo uočavali napredak na svakom treningu. Ključno je bilo da smo svi zavoljeli treninge…

Umjesto drvarnica stanovi za Ratu i Petra Skansija

Rato je otkrio nepoznati detalj:

- On je u meni, u početku, vidio samo izuzetnu brzinu, okretnost, snalažljvost, ali ne i šutera. Zato je u stanu svojeg oca, ispraznio sobu, doveo me kod sebe, svakog jutra tijekom tri ljetna mjeseca ustajali smo se u pet i po, drugi su žurili na posao, a mi smo odlazili na naše igralište. Tako sam svakog jutra dva sata vježbao pravilan šut, u sedam i po Branko je odlazio na posao, ja u školu.

Lovre i Rato su odmah bili standardni prvotimci, u Varošu je bilo dosta zajebancije na račun „ženskog sporta“, ali stari Ante Tvrdić nije se obazirao premda se pitao „zašto Rato, onako žvelat i okretan nije otišao igrati balun“, bože moj, u Hajduka.

Tvrdići su bili klasična splitska težačka obitelj: imali su nešto zemlje, koju je poslije Drugoga rata otac Ante dao u „kolektivu“. Šjor Ante je inače bio obalni radnik, ali kad je preživio nesreću (pao je u brodsku stivu, jedva ostao živ), pa kako je dao sve svoje zemlje u ondašnju SRZ „Jerko Ivančić“ dobio je mjesto u zadruzi. Majka Jozica domaćica, vodila je kuću, odgajala tri sina.

Zanimljivo je da je Rato rođen u vrijeme kapitulacije Italije u rujnu 1943., u trenutku bombardiranja Splita. Šjora Bepina, s trbuhom do nosa, zajedno sa sestrom Marjetom pobjegla je u improvizirano sklonište, točnije napušteni rezervoar za vodu, na Mandalinskom putu, na sjevernoj strani Marjana. Tamo su Bepinu uhvatili trudovi, rodila je bez pomoći babice, asistirala joj je sestra i neke žene koje su se našle u skloništu. Novorođeni sin tako nije ni mogao dobiti drugo ime nego Ratomir.

Stanovali su u Varošu u staroj kamenitoj kući, bilo ih je osmero u dvosobnom stanu (petero Tvrdića, još Antina majka i sestra).

- Bilo je utisno, ali smo zato imali veliki dnevni boravak – cili Varoš.

Kasnije su dobili proširenje u Marmontovoj ulici u potkrovlju. Skansi i Rato sa svojim obiteljima uselili su se u dva stana, reklo bi se nužna smještaja, u podrumu nove zgrade u Hektorovićevoj ulici. Bio je i to jedan trik genijalnog menadžera Radovića: prema projektu zgrade u podrumu su predviđene drvarnice, ali kad su izvođači stigli do pred kraj izgradnje, umjesto kamarina osvanula su dva stančića.

- Sa Skansijem sam dijelio i dobro i zlo, tijekom dvadesetak godina igranja i rada u košarci bili smo „cimeri“, u šali se zezamo i kažemo da smo više noći proveli zajedno nego sa svojim suprugama. Skansi je moj najveći prijatelj.

Rato priznaje kako Tvrdići mnogo duguju košarci, ali vjeruje da su mnogo toga dali klubu. Daleko bi nas odvelo, a i prepričano je toliko puta, kako je u eri braće Tvrdića Jugoplastika osvojila prvi naslov prvaka Jugoslavije 1971.,pa onda bila četiri puta druga i ponijela epitet „drugoplastike“ da bi u međuvremenu dobili dva kupa Jugoslavije i kup Korać, na kraju se 1977. okitili s tri trofeja: prvenstvo i kup Jugoslavije, te europski kup Korać.

Radović, Sovitti, Stanich, Žeravica...

Najtrofejniji Tvrdić u pravilu kao najdraži svoj trijumf izdvaja taj prvi naslov prvaka Jugoslavije, koji je izazvao veliko slavlje u Splitu, ali koji je bio i najava još veće erupcije radosti kad je Hajduk tog ljeta poslije 16 godina također osvojio prvenstvo države. Evo završnog slova Rate Tvrdića:

- Zahvalan sam u prvom redu bratu Lovri jer me pazio i čuvao, usmjeravao u poslu. Isto tako zahvalan sam, kao i svi iz moje generacije našem učitelju Branku Radoviću. On je bio košarkaški Kirigin, jer je ne samo stvarao i vodio momčad, nego je zaslužan za niz poslovnih uspjeha, izgradnju dvorane na Gripama, na primjer.

I još nešto važno, u odnosu na Radovića, bio je čovjek altruist, nikad nije sebe stavljao u prvi plan, nego je gledao cilj. Tako je angažirao Enza Sovittija iz Zadra da vodi momčad, odnosno našeg Amerikanca Georgea Stanicha da unese novosti u trenažni proces. Takvih kakav je bio Radović malo je u sportu.

Rato Tvrdić je bio posebno uvažavan kod izbornika Ranka Žeravice i Mirka Novosela, baš kod Žeravice je imao izuzetan tretman. „Možete zamisliti, bilo je slučajeva da su svi reprezentativci putovali autobusom, dok je Žeravica inzistirao da budem s njim u osobnom automobilu“.

zdravko reić

Spektakularni oproštaji

Košarkaški klub s Gripa jedno je vrijeme gajio običaj odigravanja oproštajnih utakmica svojih velikana. Takvu čast doživjeli su Lovre i Rato Tvrdić, kasnije i Damir Šolman. Kapetanu „žutih“ Lovri na oproštaj je došla velika reprezentacija Jugoslavije na kraju sezone 1973. A Rati je u svibnju 1977. stigla reprezentacija Europe.

Rato je dva puta igrao za reprezentaciju Europe, na oproštajima španjolskih asova Emiliana Rodrigueza i Francisca Buscata. Ostalo je zapamćeno da je Amerikanac Jones, jedan od očeva košarke, jedino u čast Tvrdića, na sličnim oproštajnim ceremonijama, održao govor na terenu u maloj dvorani na Gripama.

I Lovre, još više Rato ostali su angažirani u klubu. Sad je Rato predsjednik veterana Jugoplastike, koji zajedno s aktualnim vodstvom kluba organiziraju proslavu 70. godišnjice Splita. Inače, Tvrdić je dobitnik „Trofeja prijateljstva“,najvećeg priznanja madridskog Reala.

Obiteljska riznica

U riznici obitelji Tvrdić brojni su trofeji i medalje: tri prvenstva Europe, dva kupa Korać, po šest prvenstava i kupova Jugoslavije, jedan kup Hrvatske; četiri zlatne i dvije srebrne sa svjetskih i europskih prvenstava, te kao vrhunac naslov prvaka NBA (Tabak sa Houston Rocketsima):

Lovre Tvrdić, rođen 1941. (supruga Gordana, sinovi Damir i Toni, unuci Lovre, Lana i Toma); 13 godina prvotimac; trofeji: prvenstvo i dva kupa Jugoslavije;

Rato Tvrdić, rođen 1943. (supruga pok. Žunja, sin Jere, kći Gorana, unuci Roko, Luka, Ella, Mar); 17 godina prvotimac, trofeji: dva prvenstva i tri kupa Jugoslavije, dva kupa Korać; po dvije zlatne i srebrne medalja na svjetskim prvenstvima, dvije zlatne i jedna srebrna medalja na europskim prvenstvima;
Dražen Tvrdić, rođen 1947. (supruga Ljiljana, sinovi Nenad i Luka, unuci Marko, Marin, Neno); 10 godina prvotimac, trofeji: prvenstvo i dva kupa Jugoslavije;

Damir Tvrdić, rođen 1968. (supruga Leda, sin Lovre, kći Lana); pet godina prvotimac; trofej: kup Hrvatske;

Lovre Tvrdić, rođen 1999., kadet Splita; tek će biti prvotimac i osvajač trofeja…

Žan Tabak, rođen 1970. (zet Rate Tvrdića, suprug Gordane);četiri godine prvotimac; trofeji: tri prvenstva Europe, četiri prvenstva i dva kupa Jugoslavije, jedan kup Hrvatske, prvak NBA.

Luka Tabak, rođen 1999., košarkaška škola Reala.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka