Sport Košarka

na korak do gašenja

Cibona kao lokomotiva propasti hrvatske košarke

na korak do gašenja

Goran Sobin, Matej Mamić, Nikša Prkačin, Joško Poljak, Hrvoje Henjak, Dino Rađa, Joke Vranković, Bruno Šundov, Damir Rančić, Mario Delaš, Vedran Vukušić, Drago Pašalić, Ivan Siriščević, Andrija Žižić kojemu se nedavno pridružio i njegov mlađi brat Toni

Dodamo li ovom nizu Portorikanca Larryja Ayusa i trenera Velimira Perasovića, shvatit ćete da je riječ o imenima koja su iz splitskog košarkaškog kluba od osamostaljenja do danas odlazila u zagrebačku Cibonu. Tek je svojim dobrim igrama u Splitu na sebe pozornost svratio i zagrebački dečko, od ovoga ljeta i NBA igrač, Damjan Rudež, a sličan put do Cibonina dresa prošli su i njegovi sugrađani Dominik Mavra i Filip Krušlin.

Nije malen ni broj zadarskih košarkaša koji su izravno iz svog matičnog kluba ili “zaobilazno”, u posljednja dva desetljeća stizali pod Cibonin Toranj: Stipe Šarlija, Ivan Sunara, Vladan Alanović, Alan Gregov, Emilio Kovačić, Tomislav Ružić, Branimir Longin, Jurica Žuža, Marko Popović, Jure Lalić, Rok Stipčević, Ivan Perinčić, Pavle Marčinković... Njima možemo slobodno pridodati i igrače koji su rano otišli iz Zadra, Tomislava Zubčića, Luku Žorića i Davora Marcelića. Šibensku “klapu” činili bi Ivica Žurić, Dario Šarić, Martin Junaković, Tomislav Gabrić...

Omča oko vrata

Istina, bilo je “prometa” i u obrnutom smjeru; za Split su igrali Zoran Čutura, Goran Kalamiza, Slaven Rimac, Josip Sesar, Dubravko Zemljić, dok je Jasmin Repeša ostavio veliki trenerski trag na Gripama... ali već na prvu je vidljivo da su upravo dalmatinski klubovi godinama bili najpouzdaniji pouzdan “resurs” za popunjavanje Ciboninih (euroligaških) ambicija.

No, tzv. kadrovski resursi su posljednjih godina ponešto presušili, a na tuzemnoj košarkaškoj sceni stasala je Cedevita, privatni projekt Emila Tedeschija, biznismena koji, eto, srećom više voli košarku od sumnjivog društva u nogometnim ložama, i nekadašnja Lokomotiva je počela “štekati”, gubiti dah, da bi gotovo zastala na slijepom kolosijeku. Kao što je nekad Cibona u velikom stilu pred nosom konkurenciji uzimala igrače, tako njoj sada uzima Cedevita. 

Zapravo, počelo je to i koju godinu ranije, kad je na čelu KK Zagreb bio današnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je Cibonu preduhitrio u angažiranju po jednog dubrovačkog i šibenskog dragulja, Marija Hezonje i već spomenutog Šarića, baš kao što ih je Cedevita “prešišala” u angažiranju još jednog Splićanina, Luke Babića. Nedavno im je uzela dva talenta izravno iz Tornja – Lovru Mazalina i Marka Arapovića. Točnije, nije im ih uzela, momci su se sami pokupili, ocijenivši da Cibona nije sredina u kojoj bi se mogli kvalitetno razvijati.

Kad bismo pobrojene varijable iskoristili za formiranje jednadžbe koja kaže da je Cibona uništila hrvatsku klupsku košarku, bilo bi to ipak ponešto pojednostavnjeno. Ali i ne daleko od istine. Istina, nitko recimo Split i pogotovo Zadar nije tjerao da i sami godinama oponašaju Cibonin model, kupujući igrače po onoj “već će to netko jednom platiti”, zbog čega su Zadrani nedavno jedva izbjegli stečaj, dok je budućnost Splita još neizvjesnija.

Danas i u košarci, kao godinama u nogometu, imamo situaciju da se možemo pohvaliti kvalitetnom reprezentacijom (u kojoj Cibona, što je donedavno bilo nezamislivo, nema svog igrača s važećim ugovorom!), dok domaća liga malo koga zanima. Je li za sve to kriva Cibona? 

Naravno da nije. Ali, model po kojem je poslovala, koji je naposljetku i njoj samoj stavio omču oko vrata (zbog čega ni danas nitko ne zna točan iznos klupskih dugovanja, pa su tako ona jedan dan 15 milijuna, a drugi preko 100 milijuna kuna!), i te kako jest. Preplaćivanje igrača i ugovori široke ruke doveli su i do apsurdnih situacija, tj. do dugovanja prema igračima koji gotovo da nisu zaigrali ni minute (malo tko od Ciboninih navijača, recimo, zna tko je Mario Filipović kojemu je klub na kraju 2010. dugovao 30.000 eura), ili su odigrali doslovno nekoliko minuta za veliki novac.

Kingovska magla


Pri tom je najpoznatiji primjer američkog beka Michaela Andersona, koji je u ljeto 1999. dobio prvu ratu od svojih 500.000 dolara, a onda, nakon samo nekoliko tjedana u Zagrebu, “kidnuo” u SAD, gdje je, priča se, otvorio nekakav restoran. Anderson je do dolaska Rađe, koji je navodno dobio 700.000 dolara, bio najskuplji igrač Cibone, uz tu razliku što je Rađa ponešto i odigrao...

No, vratimo se u sivu sadašnjost. Bivši igrač i trener Aleksandar Aco Petrović prihvatio se nezahvalne uloge posrednika u pregovorima između kluba i četvorice bivših igrača koji su blokirali klub i onemogućili mu potpisivanje novih igrača budući da ne žele odustati od svojih potraživanja teških više od 8 milijuna kuna (Markota, Vrbanc, Giriček i Tomas). Cijela priča bi se trebala odmotati doslovno za koji dan: ako bilo koji od igrača ne pristane na djelomičnu isplatu duga, Cibona ide u stečaj. 

Posljednje informacije kažu kako je četvorka ipak pristala da im početkom idućeg tjedna na račun legne po 50 posto dugovanja, 25 posto do kraja godine, a 25 posto možda i zaborave, jer računica je jasna: bolje sigurno dobiti 75 posto duga nego ništa, ukoliko klub “gurnu” u stečaj.

Zašto se Petrović prihvatio ovog nezahvalnog zadatka, budući da je on najmanje odgovoran za narasle dugove, nije sasvim jasno. No, znano je da se, po reviziji klupskog poslovanja iz 2010. i njegovo ime nalazilo na listi vjerovnika Cibone, na datum 31. prosinca 2010. klub mu je dugovao 52.500 eura na temelju ugovora iz sezone 2002./’03., što je pak prava sitnica prema dugovanju prema Perasoviću. Njemu je Cibona, po istom dokumentu, dugovala 400 tisuća eura. Ipak, Acini prijatelji nam kažu kako on sve ovo čini samo zato što bi ga “grizla savjest da ništa ne pokuša učiniti u ovom teškom trenutku za klub”.

“Ako mene pitate, Cibona mora ići u predstečajnu nagodbu, jer je važnije konačno raščišćavanje računa od sastava ekipe za iduću sezonu. To su temelji bilo kakvog normalnog funkcioniranja kluba. Važnije je da klub napokon počne transparentno i potpuno jasno funkcionirati, što dosad nije bio slučaj, budući da se nad Cibonu zadnjih 20-ak godina nadvila magla kakvu viđamo u romanima Stephena Kinga”, kaže Zoran Čutura, bivši “cibos” i kolega novinar.

Samozvani spasitelj


“Očito je kako na naplatu dolazi višegodišnja praksa funkcioniranja po famoznoj tezi bivšeg Cibonina direktora Bože Miličevića ‘više se isplati kupit nego proizvest igrača’. Naravno, to se ne odnosi samo na Cibonu, nego i na sve ostale koji su išli tim putem”, kazat će Čutura.

“Ja bih jako volio da se Cibona izvuče jer sam dobar dio života posvetio tom klubu. Ali, poznavajući situaciju i sve što se događalo, teško je vjerovati u dugoročno rješenje. Ne može ga ni biti kad sve ovisi o jednom čovjeku ili dvojici, svejedno. Bio sam prije nekog vremena blizu događanjima u klubu, i mogu kazati da je, nažalost, tamo bilo jako malo ljudi koji su zaista htjeli razmišljati unaprijed i raditi na dugoročnim rješenjima što se tiče rada i uvjeta. Sve što se događa u Cibovi je po ad hoc metodi, što zbog kadrova, što zbog financija oko kojih se na kraju sve vrti”, kazat će na istu temu još jedan bivši “cibos”, Danko Cvjetićanin, inače skaut NBA ekipe Brooklyn Nets.

A još prije samo četiri mjeseca sve je izgledalo idilično, pogotovo u očima neupućenih promatrača. Gradonačelnik Milan Bandić i njegova produžena ruka u klubu, predsjednik Ivica Lovrić, likovali su, kao da su oni zabili ključne koševe, a ne momčad koja je više razmišljala o štrajku zbog neisplaćenih rata nego o protivnicima. “Igrači su napravili svoje, sad smo mi na redu”, javno je obećao Bandić nakon što je Cibona pomalo neočekivano osvojila završni turnir regionalne ABA lige u Beogradu, pobijedivši u Pioniru prvo daleko skupljeg euroligaša Crvenu zvezdu, a potom u finalu i Cedevitu. Cibona je tako izborila pravo nastupa u Euroligi.

“Veseli me da smo to osvojili, ali bojim se da to nije bilo realan prikaz odnosa snaga u regionalnoj košarci, a ni snage hrvatske košarke. Naime, ona je spala na Cedevitu i Cibonu, a to je žalosno”, komentira za Spektar Andro Knego, još jedan Cibonin veteran, koji je od siječnja do sredine studenog 2010. bio i direktor kluba, ali je odstupio zbog razloga koji puno govore o samozvanom “spasitelju” kluba, dakako, gradonačelniku Bandiću. 

“Osjećao sam se tada dužnim prepustiti vođenje kluba onima koji su obećavali njegovo spašavanje. No, u svom kratkom mandatu nailazio sam na brojne prepreke u pokušaju da klub normalno funkcionira, pa sam se maknuo. Eto, čak ni na utakmice nisam išao, da ne bi ispalo da ja tu nešto opstruiram”, kaže nam Knego, koji svom nekadašnjem suigraču Aci “želi svu sreću u poslu kojeg se primio”, ali ne želi komentirati koliko je spašavanje kluba izgledno, zbog nepoznavanja novih detalja u poslovanju.

Skriveni interesi velikih igrača

No, Knego je puno toga otkrio još u tekstu ostavke, u kojem jasno stoji da ne želi pristati na “inzistiranje Grada Zagreba” da mu preda 3500 kvadrata poslovnih prostora u zamjenu za dug po kreditu Zagrebačke banke vrijednom 23 milijuna kuna, jer bi to “prouzročilo štetu od najmanje 27 milijuna kuna, budući da je banka nekretnine procijenila na 50 milijuna kuna. “Nisam pristao po pritisku gradonačelnika na stečaj s preustrojem”, obznanio je tada Knego.

Bandić je “šapu” na Cibonu čvršće stavio u ljeto 2006., dok je klub vodio Božo Miličević, koji se na čelu kluba zadržao puna dva desetljeća. Njih dvojica nisu nikad bili posebno bliski, ali se može reći da je Bandić “spasio” Cibonu onako kako je Miličević godinama “spašavao” domaću ligu. Ondašnja Bandićeva produžena ruka u klubu trebao je biti Ivo Jelušić, no kako se gradonačelnik u međuvremenu razišao sa SDP-ovcima, činilo se da ni Bandić nema previše interesa za Cibonu. A to je značilo probleme u financiranju, zbog čega je i Jelušić naposljetku odstupio, uz dugovanja koja su narasla na najmanje 54 milijuna kuna.

Klub je nakratko preuzeo dvojac Vlatko Previšić-Knego, da bi nakon Knegine ostavke Bandić brže bolje u klub poslao bivšeg direktora Arene Željka Antunovića i Lovrića koji potom objavljuje da je dug kluba 77 milijuna kuna. Budući da on kao čelnik Cibone podnosi račune gradskom “ministru” za sport, dakle, sam sebi (tko je spomenuo sukob interesa?!), od tog trenutka financije kluba postaju još netransparentnije. Pa se tako Lovrić svojedobno bio pohvalio da je “Cibona sanirana”, da bi u veljači ove godine izjavio kako klub “još pritišće 15 posto duga od 100 milijuna kuna”...

Zato zapravo i ne čudi što je predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Darinko Kosor zatražio od DORH-a provjeru klupskog poslovanja u posljednjih deset godina, jer se i nakon što je Skupština 31. svibnja odobrila sanaciju kluba “tešku” 43 milijuna kuna, pokazalo da su dubioze puno veće! Bandić je počeo mrtav hladan govoriti i o mogućnosti preimenovanja - u Lokomotivu, što će reći da je klubu umjesto ulaska u Euroligu namijenio stečaj.

Finalno podvlačenje crte tek slijedi. Spominje se i preoblikovanje. No, jedno je neporecivo: u operaciji “spašavanja” Cibone klub je ostao bez vlasništva nad parcelom na Tuškancu (tamo je sada gradska garaža), uključujući i nekoć kultni Saloon. U međuvremenu je “saniranje” nastavljeno i tako što se Grad domogao ostale klupske imovine, tj. poslovnih prostora! Neki će reći, to objašnjava zašto su gradske vlasti “prečule” svojedobnu Tedeschijevu inicijativu o fuziranju Cibone i Cedevite. 

Jer, velike igrače sama igra očito najmanje zanima. Pritom, dakako, ne mislimo na Tedeschija, nego na one kojima se, nadamo se, temeljito bavi i DORH.

HRVOJE PRNJAK

Cvjetićanin: Rad s mladima jedini lijek

"Naši košarkaški klubovi su većinom gradski, dakle, ovise o lokalnim moćnicima. Zbog toga općenito sport ima pesimističnu budućnost, rekao bih. Pogotovo ako pričamo o Euroligi, europskim dosezima; to je skup poduhvat i moguć jedino uz \'zdravi\', privatni kapital kakav sada imamo na primjeru Cedevite. Žao mi je zbog svega što se događa u Ciboni, kao što mi je, kad je recimo riječ o Splitu, u gradu nisu prepoznali važnost te sportske vrijednosti koja se ne smije ugasiti", komentira Danko Cvjetićanin, igrač Cibone koja je 1986. u Budimpešti osvojila drugu uzastopnu titulu prvaka Europe. 

"Da bi se košarka u Hrvatskoj održala na životu, trebamo imati vrhunske trenere u mlađim uzrastima. Naši prostori su prepuni talenata i proizvodnja igrača je jedino što nam preostaje. A nemamo, recimo, ligu košarkaša do 20 godina, iako mislim da imamo najviše drugoligaških klubova u Europi! Treba dobro razmisliti o sustavu natjecanja mlađih kategorija, možda i o produljivanju juniorskog staža, jer je sve manje klubova spremno gurati klince od 17, 18 godina, oni im dođu kao nužno zlo. Treba, napokon, zaštititi klubove koji proizvode igrače. Recimo onako kako to rade u Italiji. Tamo klub iz kojeg ode mladi igrač ima doživotni postotak od njegovih transfera. To nije ogroman novac, ali je i te kako bitan novac za male sredine", predlaže Cvjetićanin.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka