Sport Hajduk

glava u balunu

Zdravko Reić: Rezultat je trend, obećanja su vječna

glava u balunu

Prošli su i ti dani, godišnjice finala prvenstva svijeta, pa onda dočeci „Srebrenih“ u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj, kojom prilikom su malobrojni, baš rijetki svoje automobile zakitili zastavicama sa šahovnicom ili odjenuli dresove naše reprezentacije. Kako je to Ivan Rakitić predložio porukom na instagramu. Ispalo je da jedino mediji tamburaju o tim događajima, podsjećaju nas na jedinstvenu radost naše reprezentacije  u povijesti Hrvatske: na finale u Moskvi 15.srpnja 2018. i onda dočeka, dan kasnije u Zagrebu.

Igor Štimac, naš nogometni velikan, iz Indije , gdje je na zadatku izbornika tamošnje reprezentacije, poručio je u Jutarnjem listu:

- Često mi pada na pamet Rusija 2018., čak više od svih događanja u kojima sam bio akter u svojoj karijeri, kao igrač ili trener. Kad bi bilo pravog osjećaja onda bi datum finalne utakmice trebalo uvrstiti kao državni praznik ili barem kao neku posebnost.

"Sportske novosti“ su u međuvremenu objavile da „Hrvatska slavi prvi Dan zajedništva, ponosa i sreće“ i to na godišnjicu dočeka naših nogometaša s mundijala. A ljudi moji, baš tako je i bilo, svi smo, osim rijetkih, bili pijani od sreće, pa je zato prikladno i službeno ustanoviti 16.srpnja kao Dan zajedništva, ponosa i sreće. Ne, ne trebaju karuseli, parade, mimohodi, prijemi, mitinzi, govorancije, dovoljno je da se negdje u kafiću, gostionici, pubu, na plaži, u krugu prijatelja i obitelji prisjećamo tih dana beskrajne ganutosti od sreće i zahvalnosti, koje smo u to doba bezbroj puta prinosili izborniku Zlatku Daliću, kapetanu Luki Modriću i njegovim drugovima. 

Toliko puta sam doživio na velikim utakmicama Hajduka, ali i na globalnim događanjima (pet svjetskih prvenstva, deset europskih, jedanaest finala Lige prvaka) koliko ta navijačka energija znači, to kako bi bez nje utakmice bile gluhe, nekako bez boje i mirisa, bez napetosti kao kad se po kazni igra pred praznim tribinama. Navijači Hajduka, posebno članovi Torcide, stvarno su originalni, naročito su homogenizirani otkako je Hrvatske, u demonstraciji svoje pripadnosti „bijelima“. Ali i u bivšoj državi niti jedan prvoligaš nije bio toliko praćen i podržavan na gostovanjima kao Hajduk. „Bijeli“ u to vrijeme nisu bili ekskluzivno klub Splita i Dalmacije nego cijele države i znatno šire.

I danas je tako, barem što se tiče privrženosti bijelom dresu premda, ali ne i u odnosu na članstvo. Objavljeno je službeno, ovih dana, udruga Naš Hajduk ima 26.930 članova, planiraju dogurati do 35.000. Ali na neki način poražavajuće je da broj članova iz Splita opada, priznali su da ih je 2018. bilo svega cca 4.500 sa splitskom adresom (2017. 6.200, 2016. 7200) i to treba zabrinuti vodstvo udruge. Naročito zato jer u tih 4.500 sigurno ima dosta maloljetnih članova. Jer, grad Split je ipak maternica Hajduka, kako je to više puta istaknuo gradonačelnik Andro Krstulović Opara u svojim PR-obraćanjima javnosti, u stvari uvjeravanjima, kako je su grad i klub čvrsto povezni, pa „što je dobro za jednoga to je isto tako dobro za drugoga i obratno“.

Na Poljudu se diče brojkama posjećenosti na utakmicama, s razlogom, pa dokazuju kako je Hajduka bilo kod kuće, bilo na gostovanjima, ukupno pratilo više gledatelja nego na kompletnoj Prvoj HNL. Divota jedna, a može se zamisliti kolika bi to erupcija slavlja bila da su „bijeli“ bolji, pa da se ispuni ona iz omiljene pjesme navijača:

- Samo jednu želju imam, moj živote ludi, da mi Hajduk prvak bude, cili Split poludi...

Brojni iz te garde mladih navijača nisu imali prilike doživjeti takvu radost od 2005., oni stariji se tješe uspomenama generacije Frane Matošića (tri naslova), Luke Peruzovića, Jure Jerkovića, Dražena Mužinića, Ivice Šurjaka i drugih (četiri naslova), odnosno Igora Štimca (tri naslova). Uostalom, dovoljno se prisjetiti provale oduševljenja prilikom trijumfa 2001.

Hajduk je u svojoj povijesti imao sušnih perioda bez titule prvaka, najduži je bio onaj od 1955. do 1971., znači 16 godina. Sada ih se nanizalo 14, tako da će se nažalost gladne sezone nastaviti. A toliko se obećavalo, pa i uvjeravalo, od vremena predsjednice Nadzornog odbora Branke Ramljak („te mile i vedre gospođe silne energije“, opis Ozrena Maršića u Večernjem listu), koja je 2014. najavila borbu Hajduka za prvaka 2016., pa se malo kasnije korigirala na 2018., da bi Slaven Marasović otišao još dalje, planirajući rast kluba i naslov 2023.

Moguće je da bi Hajduk poslije stabilizacijskih godina do 2016. zaista dosegao potencijal za prvaka u slijedećim godinama da se nije dogodio tsunami trošenja pod vodstvom Ivana Kosa. Zato je Marin Brbić po povratku u sedlo logično oprezniji, pa se u njegovom planu poslije sezone nove financijske i organizacijske stabilizacije 2019/20. najavljuju pomaci za 2020/21 pod formulom „kandidature za osvajanje trofeja“.

I to bi bilo dobro, zadovoljavajuće pod uvjetom da se Hajduk stvarno bude borio za titulu prvaka ili osvajanje kupa do zadnjih trenutaka natjecanja. I to ne nategnuto, nego realno do posljednjih kola. Teško je u to vjerovati, svjesni su i navijači koji su osmislili slogan po kojem je rezultat samo trend, dok su ideali vječni. 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk