Sport Hajduk

Tako je govorio Jurica Jerković

'Bija sam štuf od priprema i napornog treniranja i jedva sam čeka vratit se u Split'

Tako je govorio Jurica Jerković

Nije lako bilo nagovoriti Juricu Jerkovića da priča o Hajdukovim gorkim europskim pilulama 70-ih. Nije naime mogao prežaliti puste promašaje "bijelih" na prvoj polufinalnoj utakmici KPK protiv Leedsa 1973. kada je u Splitu ostalo 0:0, dok su Englezi u uzvratu dobili 1:0 i prošli u finale.

Zna bi reć – zaludu je sada govorit, ali smo ukupno bili bolji od Engleza, čudo da nismo prošli. Žalio je i za porazom 1974. od St.Etiennea u Kupu prvaka. U Splitu su "bijeli" dobili s 4:1 uz dva Jurina gola, ali su u uzvratu zeleni slavili sa 5:1 nakon produžetaka.

- Svi smo mislili da je gotovo u 60. kad jeJovanić posli moje dodaje izjednačija na 1:1, a onda potop. Pravo za reć, falili su nam Oblak, Peruzović i Holcer, ali mi je puno godina posli vratar Francuza Ivan Ćurković prizna da su nam prije meča pustili ošamućujući bezmirisni plin u svlačionu. Ma, nema veze, prošlo je, ali ne virujen da bi mi Ćurković laga - zaključio je Jure.

Nerado se sjećao i poraza od 3:0 protiv PSV-a u Eindhovenu u Ligi prvaka 1976., iako je Hajduk u prvom meču doma dobio s 2:0. Kod rezultata 0:0 je imao šansu koju nikada nije zaboravio.

– Peruzović mi je doda paralelnu loptu i jedva sam je dohvatio kramponima i uputio na gol, ali ju je vratar Van Beveren uspio koljenom odbiti u stativu pa vani. Oni su dali dva blesava gola, a Austrijanac Linemayr nije svirao čisti penal nad Šurjakom – reka nam je u Limenke.

No, zato su bijeli pod dirigentskom palicomTomislava Ivića u YU prvenstvu bilježili velike uspjehe. Pričao nam je Jure tako kako su 9. svibnja 1976. na stadionu JNA dobili Partizan sa 6:1 (strijelci Žungul i Đorđević po dva, Jerković i Buljan). Te godine Hajduk nije postao prvak, ali je visoka pobjeda usred Beograda ušla u legendu.
Sjećao se i trijumfa Hajduka od 1:0 nad Crvenom zvezdom u Beogradu 1975. A kako i ne bi kada su bijeli odnijeli pobjedu baš Jerkovićevom bombom u 3. minuti.

Pričajući o tom meču govorio bi – malo je smišno kad neki kažu bitna je publika koja bodri domaćina. To jakim ekipama puno ne smeta jer igraju igrači, a ne navijači. Marakana je ti put bila puna ka šipak, ali su svi, osim nešto naših navijača, zamukli kad sam im zabio iz slobodnjaka. Ali, moram priznat, dobili smo i zato što je Ivan Katalinić na golu čuda radio.

Odabrao Zürich

Priznao mi je da s navršenih 28 godina 1978. nije htio u inozemstvo, ali je dobio dojam da ga Ivić više nema u zamislima. Josip Skoblarga je htio dovesti u Marseille, javili su se Austria Beč, Köln i Espanyol, ali se odlučio za FC Zürich. Za taj klub je igrao 363 utakmice od 1978. do 1985. i osvojio jednu titulu prvaka (1981.) i Liga kup. Triput je proglašen najboljim strancem švicarske lige (1979., 1982. i 1983.), te dobio nadimak Gurke, što u njemačkom nogometnom slengu znači onaj koji protivniku često gura loptu kroz noge.

Kad sam mu jednom rekao da na YouTube postoje dva videa njegovih golova za Zürich, nije ih htio gledati. Ležerno je reka – pusti, pogledaću jednom kad uvatim vrimena... No, rado je govorio o meču Kupa prvaka 1981. protiv Dynama Berlin kada je Zürich doma dobio s 3:1 zahvaljujući sva tri njegova gola. Ipak, nisu prošli jer su prvu utakmicu izgubili 0:2.

Spielmacher iz Radunice je 1985. prešao u Lugano gdje je proveo dvije sezone. O kraju svoje karijere mi je pričao sljedeće - bija sam štuf od priprema i napornog treniranja i jedva sam čeka vratit se u Split 1987. Falija san, triba sam prihvatit ponudu Nijemca Herberta Neumana da igram za njegov FC Chiasso. Htio je da treniram u Splitu, a on bi po mene sla privatni zrakoplov samo za domaće utakmice. Nagovaranja su bila uzaludna i ostavio sam se aktivnog nogometa s 37 godina.

Dok smo puno godina kasnije sidili u Kontre gdje su Juru jako cijenile vlasnica Smilja Pivac i kćer Antonija, stalno se pričalo o balunu. Osobito je volija Marija Listešazvanog Pele i skupa bi u tom kafiću gledali strane utakmice. Divio se umijeću Messija, Ronalda je zvao Lakirani radi njegova izgleda, a nismo propuštali skoro nijednu utakmicu Hajduka na TV, iako smo ga morali nagovarat da dođe na one prijenose u 3 ure, znajući da ruča u 2 i onda legne do 5.

Šale iz prošlosti

Nije međutim htio ić uživo na Poljud i samo sam ga jednom nagovorio da odemo skupa na Zapadnu tribinu gledat meč protiv Osijeka koji je završio 0:0.

Iako je bio kraj travnja, smrzli smo od bure i onda je reka – neću više doli, priladija sam mjehur, gledaćemo na TV. Nedjeljom ujutro Kontra nije radila pa bi išli pit kavu s Ivom Begom na Pazariću na Skalicama. Volija je Begu i često bi spominja njegovu stalnu borbu za Hajduk, ali i žestinu na terenu. Jednom je kao junior čak nazočio utakmici di je Ivo bisan ka ris uletija u publiku i nokautira jednog bezobraznog navijača koji je vrijeđao njegova brata Zvonka.

Iza toga bi nedjeljom išli do Mile Paleke na Šore i nagovarali ga da nam priča šaljive zgode iz prošlosti. Čuli smo tako da nije htio stat kad ga je iz mraka zazva susid iz kvarta, policajac Stipe Radić u civilu.

- Viče neko usrid noći - Jure stani! A ja na skuteru da gasa jer sam ima inkas s kafića na Firulama. Posli sam tek dozna da je to bija Stipe – priznao je.

Volija je Vilsona Džonija i spominja bi da mu je Biće jednom u šali reka – ti si bek, umisto tebe moremo staviti i kavalet. Iz dana s reprezentacijom je ispričao da se Moca Vukotić, s kojim je dijelio sobu, diza po noći i pušija da niko ne zna.

Sa turneje Hajduka po Centralnoj Americi 1969. se sjećao kako je mama Šekularachajdukovcima na aerodromu u Beogradu dala kolače da uruče sinu Dragoslavu koji je igrao za Independiente Santa Fe, ali su se slastice pokvarile dok su Splićani stigli i uručili mu ih prije meča.

Sjećao se i dežgracije s Guntherom Netzerom kojeg je doveo u Split kao potencijalnog sponzora, ali je slavni Nijemac poludija i otiša kad ga je neko u loži Poljuda slučajno pogodija petardom u leđa.

Posljednji pozdrav navijača

Rijetki znaju da je Jure volio životinje što ukazuje kako je bio dobrog srca. U Švicarskoj je imao indijskoga gavrana Bepa koji bi ga zva po imenu i pjevušio temu iz filma "Most na rijeci Kwai". Jednom je spašavao lastavicu nakon što je udarila u prozorsko staklo, te udomio napuštenog psića. Doma je držao dva psa – Inka i Alexa, hranio je ženku gavranove na terasi zgrade, a jednom je sa mnom nosio pečenu piletinu na Badnjak brojnim macama u privatni azil. Tada su mnogi iz društva rekli da će doći počastiti životinje, ali se samo Jure odazvao.

Epilog. Nakon Jurine smrti došli su ljudi na Stari plac zapaliti svijeće na mjestu njegove najveće slave gdje je godinama bio heroj publike i oduševljavao navijače.

Nakon pića u gradu s tužnim društvom sam se iza ponoći vratio do motora parkiranog kod stadiona. Bila je neka dostojanstvena tišina i nikoga nije bilo u blizini. Samo su usred mraka na terenu gorile svijeće oblikovane u obliku broja 10. Promislio sam – počivao u miru Božjem dobri naš Jure, hvala na svemu, navijači ti evo šalju lipi posljednji pozdrav.
(KRAJ SERIJALA)

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk