Sport Hajduk

glava u balunu

Poklepovića se može uspoređivati s drugim trenerima, ali je Špaco u odnosu na sve bio prvak u poštenju, najpošteniji čimbenik našeg nogometa

glava  u balunu

Kako je to sudbina skrojila: najprije na Poljudu  komemoracija legendarnom treneru Stanku Poklepoviću, potom odmah u Časničkom domu parada izbornika hrvatske reprezentacije Zlatka Dalića  s predstavljanjem njegove knjige „Rusija naših snova“.

Možemo samo zamisliti kakav bio susret Špace uz pomoć hodalice sa svojim učenikom Dalom. Planirao je Dalić taj susret, nadao mu se i Poklepović, naravno u ljepšim okolnostima…

Ali i ovako, šjor Špaco, sad na nebu, jer ga je zaslužio kao rijetko koji čovjek, dobio je poruku zahvalnosti svog učenika, punu ljubavi, suosjećanja i priznanja.

Jedan iz Dalićeve juniorske generacije, vratar Radman u vrijeme komemoracije šapnuo mi je kako je šjor Špaco u to vrijeme izdvojio Dalića (također i Krstu Galića) kao pametnog, inteligentnog mladića… Hrvatski izbornik se na početku predstavljanja svoje knjige ruskoj avanturi naklonio šjor Špaci, priznao je da mu je on kao junioru Hajduka, pa kasnije i prvotimcu titogradske Budućnosti otkrio prve tajne taktike. Ipak istini za volju te temelje Dalića kao trenera kasnije je nadogradio Ćiro Blažević, trener svih trenera.

Na komemoraciji na Poljudu, u dvorani u kojoj je Poklepović itekako znao dijeliti lekcije o nogometu, o taktičkim zamislima, o odgoju igrača lijepo je zborio gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara, koji je šjor Špacu uzdigao na tron jednog od simbola grada, poentirao je kako je „šjor Stanku na ovom mjestu okupio sve one koji bi češće trebali biti ovdje“ (poruka za predsjednika „bijelih“ Jasmina Huljaja).

- Jer pouka šjor Stanka sastojala se od tri vrline: viteštvo, poštenje i kultura.

O pokojnicima, pravilo je, sve najbolje, Stanko Poklepović je i zaslužio da su o njegovom liku i djelu najljepše, baš dirljivo, govorili mnogi, čak i oni igrači koji su ga znali koštati živaca, ljutnje, pa i neuspjeha zbog kojih je doživio tri smjene, apsolutno neopravdane, neutemeljene, nepoštene.

Baš kako je Poklepović govorio, otvoreno, bez krzmanja, u prilici kad je otjeran s klupe 1992., pa je u javnosti, bez dlake na jeziku rekao:

- Moja smjena je dokaz nestručnosti, nerada, nereda i nemorala koji vladaju na Poljudu.
Sada na odlasku bez povratka svi se natječu u hvala i komplimentima, pritom novi vladari kluba zaboravljaju kako su Špacu u stvari kronično loše tretirali, kako ga nisu, kao uostalom ni Tomislava Ivića, htjeli iskoristiti barem za mentora mladim trenerima, što je Poklepovića itekako boljelo. Čak su mu u vrijeme kad se sam penzionirao, u jednoj prigodi zabranili pratiti trening „bijelih“. 

Poteštat je perfektno naglasio, sažeo u poruku:

- Da smo svi takvi u svojem poslu kakav je bio šjor Stanko, gdje bi nam bio kraj.

Ima nekih koji priznaju „nevjerojatni nogometni um Poklepovića“, ali uz to nakaradno tumače da je Špaco znao „igrati klauna, redikula i čangrizavog starca“. To nikako nije istina, dapače teški je grijeh da se bilo tko usudi tako nešto zaključiti, u odnosu na Poklepovićeva nogometna i životna tumačenja.

Poklepovića se može uspoređivati s drugim trenerima, njihovim sposobnostima i znanjima, ali je Špaco u odnosu na sve kolege bio prvak u poštenju, čak najpošteniji čimbenik našeg nogometa. U stvari, mogao bi ga na tom planu dosegnuti baš Zlatko Dalić, čija se životna mantra sastoji od dvije riječi: zajedništvo i poniznost, naravno i domoljublje.

Dapače, Poklepović i Dalić su iskazali svoj životni kredo, koji bi morao biti inspiracija za sve u nogometu, pa i u Hrvatskoj uopće.

Kad se po ideji Marija Zorka, glodura Sportskih novosti, uz suradnju s novinarom Draženom Antolićem prihvatio pisanja svoje mundijalske štorije jedini zahtjev bio je da se Rusija 2018. obradi isključivo na pozitivan način. I svi koji su se prihvatili čitanja sigurno su, bez iznimke, osjetili uzbuđenje kao u vrijeme tih dramatičnih utakmica, svakako su doživjeli i plimu ganuća. 

Ono što me se ipak posebno dojmilo to je Dalićeva želja, težnja, riješenost, pa i jedna vrst molbe da se napokon dogodi povratak “vatrenih”, odnosno sada “srebrnih” u Split. Kad je pred prepunim  auditorijem otvorio dušu i izjavio kako je „od rođenja hajdukovac“ ovacijama nije bilo kraja, kao i kad je objavio svoju želju, ali i nastojanje vodećih ljudi HNS-a (u prvom redu Marijana Kustića) da se jedna od sljedećih kvalifikacijskih utakmica za Euro 2020. dogodi na Poljudu.

E tu mi je, baš u tom trenutku uzmanjkala reakcija gradonačelnika Opare, on ima taj nerv za reakciju, mogao je ponudu a priori prihvatiti, učiniti korak tako da bi ga na Poljudu morali slijediti. A ne da Hajduk uz prihvat ponude i izraženu želju ugošćavanja Mađarske ili Slovačke postavlja još šest, sedam uvjeta, praktično ultimatuma za početak dijaloga.

Takva nadmudrivanja i prepucavanja ničemu ne vode, nogometni zaljubljenici na ovom području vape, doslovno tako, za nastupom Hrvatske u Poljudu.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk