Sport Hajduk

'HAJDUKOLOG' DRAŽEN LALIĆ

'Prošao sam sve i svašta na gostovanjima Hajduka, ali nisam ni blizu faca kao što su bili Žan i Čabo, velikani koje je dala Torcida'

'HAJDUKOLOG' DRAŽEN LALIĆ

Za razgovor o Torcidi i navijačkom svijetu malo je boljih sugovornika od Dražena Lalića, poznatog hrvatskog sociologa i navijača Hajduka. Čovjek kojeg većina zna kao nekad aktivnog pripadnika navijačke skupine Torcida i autora knjige “Torcida - pogled iznutra” podijelio je s nama svoju navijačku priču.

– Glavni kriterij za pravoga navijača je broj gostovanja. Ne umanjujući pri tome ljubav prema klubu ljudi koji s klubom kojega simpatiziraju ne idu na gostujuće utakmice, putovanja su ipak ono što najviše definira istinskoga navijača. Odlaskom na gostovanje čovjek dokazuje pripadnost; oni s najviše gostovanja su navijačka elita. Osobno imam nešto preko 100 gostovanja, ali to nije mnogo u usporedbi s facama koji ih imaju i preko tri stotine.

Često o navijačima čitamo u ružnom kontekstu. Jedna skupina ljudi želi prikazati navijače kao pokretače svih problema u društvu, je li tome baš tako?

– Nipošto. Izrazita većina navijača su ljudi koji su vrlo svjesni problema u društvu i često su prvi su na crti kada se treba boriti protiv nepravde i različitih opasnosti po zajednicu, kao što je bio požar prošloga ljeta te sudjelovati u humanitarnim akcijama. Uostalom, istinski navijači su putnici i samim time ustvari kozmopoliti. Pravi navijač tijekom staža na tribini obiđe cijelu državu, a neki i kontinent, putujući s timom kojega simpatizira.

– Na tim putovanjima se mnogo toga vrijednoga nauči i upozna više zanimljivih ljudi iz drugih krajeva i zemalja. Takav navijač svakako vidi i iskusi puno više od običnog čovjeka koji rijetko putuje. Meni su navijačka gostovanja iz rane mladosti puno pomogla pri kasnijim putovanjima u životu. Slijedom tih iskustava, gdje god sam kasnije pristigao nisam se osjećao totalnim strancem već nekim građaninom svijeta. 

Čakija u Sarajevu

Nakon definicije navijača, prelazimo na priču koja je promijenila život našeg sugovornika. Hajduk je u Sarajevu 1979. osvojio naslov prvaka Jugoslavije, a Lalić je bio dio jednog sukoba, koji samo srećom nije završio kobno.

– To je jako ružno sjećanje, pa izbjegavam o tome govoriti. Priču o toj tučnjavi i čakiji koja me uz pomoć sreće i prijatelja Čelea nije koštala života ipak sam kasnije zabilježio, a objavljena je 2005. godine u antologiji tekstova o Hajduku “Majstori s mora” koju je uredio Zdravko Reić. Taj ekstremno nasilnički dio navijačkog života nije lijep i nikome ga ne preporučujem. Radije ću vam ispričati jednu dosad nezabilježenu priču koja je puno ljepša i toplija, a u potpunosti pokazuje kako je lijepo biti navijač-putnik - pričao je Lalić te nastavio:

– Bilo je to krajem rujna 1981.. Prvo kolo kupa UEFA-e, Hajduk je igrao sa Stuttgartom u gostima. Ja sam u to vrijeme kao student sam vlakom putovao po Europi, koristeći InterRail. U Stuttgart sam stigao iz Nice dva dana prije utakmice. I ništa u tome ne bi bilo problematično da je kod mene bilo novca. Nisam imao ni jedne marke kod sebe, bio sam i gladan. A u Stuttgartu nisam znao baš nikoga...

Priča zvuči vrlo obećavajuće za nas, ali situacija za našeg junaka tada i nije bila blistava.

– Bio sam skoro mjesec dana na putovanju, preračunao se u raspolaganju novcem, napravio s tim u vezi grešku, pa sam ostao sasvim bez sredstava. Znao sam da u Stuttgart na dan utakmice dolaze moji prijatelji iz Splita i da će mi oni pomoći, ali trebalo se snaći do tada. Već dva dana nisam ništa jeo, samo sam pio vode, nisam imao gdje spavati pa sam pomislio kako mi je jedina šansa da sretnem nekoga našeg čovjeka koji bi mi bio spreman pomoći.

– Znao sam da u Stuttgartu ima puno gastarbajtera pa sam hodao po ulicama i osluškivao razgovore prolaznika kako bih čuo neku riječ na našem jeziku. Ali vrijeme je prolazilo, a ja nisam čuo baš niti jednu našu riječ pa sam u rano popodne izgubio nadu da ću na taj način riješiti problem. 

Navijačka solidarnost

I onda se događa prijelomni trenutak. 
– Hodao sam tako već dugo gradom s naprtnjačom na leđima i jako mi se vrtjelo u glavi od gladi. Iz očaja sam počeo promatrati ljude nastojeći uočiti nekoga tko ima našu fizionomiju. I onda ugledam tamnokosoga tridesetogodišnjaka čovjeka koji izgleda kao da je iz mog zavičaja. I što ću, priđem mu i zapitam ga: Jesi li ti naš? A on se nasmije i odgovori da je iz Imotskoga, da se zove Mate i da radi u Njemačkoj već nekoliko godina kao bagerist.

– Ukratko sam mu opisao svoju situaciju i zamolio ga da mi pomogne. Odmah me je odveo u neki bosanski restoran na ćevape da se najedem. Nakon toga na kavu, prvu koju sam popio nakon nekoliko dana. U njegovom sam stanu spavao sljedeće dvije noći. Kupio mi je i kartu za utakmicu. Mate Bagerista iz Imotskog, čovjek kojeg nikada prije i, na žalost, nikada poslije nisam vidio, ne znam mu ni prezime, tada mi je jako pomogao.

A utakmica, kako je tamo bilo?

– To je bila okupacija Stuttgarta. Njemački su mediji izvijestili da je navijača Hajduka bilo oko 30 tisuća. Nijemaca nije bilo ni deset tisuća. Odustale Švabe od odlaska na utakmicu kad su vidjele koliko je navijača pristiglo u taj grad. Hajduk je igrao jako dobro i ostvario rezultat 2:2 te prošao dalje, sa svojom ekipom koju sam sreo ispred stadiona i Matom sam otišao na utakmicu, a navijanje je bilo fenomenalno. Savršeno gostovanje.

I kažete, Matu više nikad niste ni vidjeli ni čuli?

– Nikada. Ostavio sam mu podatke da mi se javi kada dođe u Zagreb ili ljeti Split želeći da mu se nekako odužim, ali on se nije javio. Vjerojatno je mislio da mu ne trebam vraćati dug. Valjda sam ga vratio pomažući drugima. Kada god sam imao višak novca na gostovanjima, davao sam neku paru momcima koji su se našli u sličnoj situaciji kao što je bila moja onomad u Stuttgartu. To je navijačka solidarnost: ako imamo čime pomažemo jedni drugima kad je to potrebno.

Neopisiva ljubav gastarbajtera

Završava naš sugovornik zaista lijepu, toplu ljudsku priču, a mi ga, kao svjetskog putnika, pitamo što Hajduk znači Hrvatima koje je upoznao na svojim putovanjima.

– To je neopisivo. Njima Hajduk toliko fali i toliko ga vole da mnogi ne mogu pričati o njima bez suza u očima. Na različitim krajevima svijeta, od Kanade preko Švedske pa do Australije sretao sam ljude kojima je Hajduk neizmjerno jaka emocija. Primjerice, prošloga travnja sam se lijepo družio s hajdukovcima na jednoj utakmici Sydney Uniteda i u hrvatskom klubu King Tom na krasnom stadionu u Edensor Parku. Takva ljubav se zapravo ne može objasniti nekome tko ne navija za Bijele.

Nastavljamo s razgovorom, a Lalić nam posebno ističe dvojicu ljudi, za koje smatra da su obilježili Torcidu.

– Nažalost, obojica su danas pokojni. Žan Ojdanić i Pavao Grubišić-Čabo, koje sam poznavao, dva su velikana koje je dala Torcida. Da su njih dvojica živi, ispričali bi vam priče o gostovanjima i drugim navijačkim dogodovštinama puno zanimljivije od mojih ili priča mnogih drugih navijača. 

Svoje poštovanje prema Žanu i Čabi, Dražen Lalić iskazat će na još jedan način.

– Za desetak dana iz tiska izlazi moja knjiga “Nogomet i politika. Povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj”. Ovo nije prilika da govorim o toj knjizi, ali je važno poručiti kako ima sljedeću posvetu: Pavlu Grubišiću Čabi i Žanu Ojdaniću, pravim navijačima i borcima za pravdu. Znate,  mnogi navijači su borci za pravdu, osobito Hajdukovi, ali njih dvojica su u tome i mnogo čemu drugome doista prednjačili. 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk