Sport Hajduk

prije 40 godina

'Vjerovao sam da će Hajduk dobiti Beograd'

prije 40 godina

Prijo, ovo naše prvenstvo nema smisla. Dinamo i 11. sezonu za redom osvaja titulu. Ne da osvoji titulu nakon neizvijesnosti “zadnjeg kola”, nego već nakon pet – šest kola zasjedne na vrh i samo povećava bodovnu razliku pred, uglavnom, Hajdukom i Rijekom, a nešto ranijih godina još bi se tu umiješali ponekim bljeskom Zagreb i Varteks.

Ne zna se što je gore - kad su nas u Jugoslaviji krali ili sada kada u odnosu na Dinamo pokazujemo nemoć - reče nam prije petnaestak dana poznati nogometni arhivar iz Kaštela, Miro Abaza Prijo.

Upravo se ove godine navršava 40 godina od utakmice tada 34. kola prvenstva Jugoslavije, Olimpija - Partizan 0:1 (11. 7. 1976.) kojom je Hajduku doslovno ukradena titula prvaka. Iako su se najavljivale žalbe UEFA-i, FIFA-i, smjene u NSJ-e, istupi iz lige, suđenje inozemnih sudaca, nije se nikom ništa dogodilo (“svi pošteni, a jakete nema meni”).

Jedan od glavnih protagonista tog dobro smišljenog scenarija sudac Dušan Maksimović (Srbin, okolica Novog Sada) je bez ikakvog razloga produžio utakmicu četiri – pet minuta u kojima je postignut taj famozni gol, a nije kažnjen niti jednom utakmicom zabrane suđenja. Olimpija je samo najavila žalbu, trener Partizana Kaloperović čestitao je Hajduku koji je imao najbolju momčad, a objektivnim gledateljima i navijačima Hajduka ostala je sama gorčina s osjećajem prevare i nemoći.

Kako se to sve u Ljubljani odvijalo, porazgovarali smo ovih dana s Goranom Jurišićem (64), nekadašnjim napadačem Šibenika, Hajduka, Olimpije, Dinama, Zagreba koji je tu utakmicu igrao i u 60. minuti dobio crveni karton.

– Pa zar je već prošlo 40 godina? Zvuči nevjerojatno. Mene već 40 godina proganjaju misli što se to dogodilo i po kojem scenariju. Javili ste mi se i zato imate ekskluzivu. O ovome nikad nisam govorio, ali sada je sazrijelo moje razmišljanje – ovim riječima nas je dočekao Goran, očito spreman da kaže sve što zna o toj utakmici.

Da se malo prisjetimo nekih bitnih činjenica pred to posljednje 34. kolo u sezoni 1975./76. u kojoj je Hajduk gostovao u Beogradu kod OFK-a, na Karaburmi, a Partizan je morao u Ljubljanu kod Olimpije.

I Hajduk i Partizan bili su bodovno poravnati po 48 bodova. U međusobnim susretima u Splitu pobijedio je Partizan (0:1), a u Beogradu Hajduk (1:6), prednost je bila na strani Hajduka koji je imao i bolju gol - razliku (+35 ), a Partizan (+29). 

Matematika je rekla. Pobjeda Hajduka nad OFK-om, titula ide u Split. Ako bude neriješeno u Beogradu, a Partizan pobijedi u Ljubljani, Partizan je prvak. Nad finišem prvenstva titrala je izjava trenera Hajduka, Tomislava Ivića, o kojoj je raspravljao Centralni komitet: “Bit ćemo prvaci ako nam dozvole.”

I kad su Hajduk i OFK završili (1:1, Peruzović izjednačio petnaestak minuta prije kraja), igrači, uprava i navijači Hajduka nisu počeli slaviti titulu, već su okupljeni oko malog džepnog radija vlasnika tadašnjeg tajnika Hajduka Gojka Škrbića, slušali glas reportera iz Ljubljane, očekujući svakog trena da sudac Maksimović odsvira kraj utakmice (sve utakmice startale u isto vrijeme) pa da započne slavlje treće uzastopne “duple krune”.

Kao vječnost je trajalo tih nekoliko minuta, koliko je Maksimović, bez ikad pojašnjenih razloga, produžio utakmicu (“sudačko vrijeme” je uvedeno 20-ak godina poslije) i odjednom gooool. Partizan je prvak, a tranzistor Gojka Škrbića ostao je u dijelovima na Karaburmi, a Hajduk bez titule prvaka bivše države. Tako je bilo u Beogradu na Karaburmi, a kako se “stvar odigravala” u Ljubljani reći će nam Goran Jurišić.

– Prvo ću vam reći tko su krivci zašto Hajduk te godine nije osvojio titulu prvaka, a nakon toga što se dogodilo u Ljubljani. Prvi krivac zašto naš Hajduk nije bio prvak je sam Hajduk. Zašto nisu pobijedili OFK-a i stvar sami riješili? Drugi krivac sam ja sa svoja tri grijeha. 

Kako tri?

– Prvi mi se dogodio u 17. kolu u Beogradu kad smo isto igrali s Partizanom. Da mi je današnja pamet sigurno bi bilo drugačije. Kod rezultata 0:0, negdje oko 70. minute, meni se odjednom ukazala prilika da sam s centra krenem prema vrataru Partizana, naravno ako zaobiđem njihova stopera, mislim prezimena Đurović. Tada sam slovio za najbržeg igrača s loptom u cijeloj ligi. Gurnuo sam loptu s njegove lijeve strane, a ja sam prolazio s njegove desne strane. On, iako je stajao kao ukopan, uspio me dohvatiti nogom tako da sam letio zrakom, pao na rame i završio na operaciji sa slomljenom ključnom kosti. A mogao sam ja i pet metara pokraj njega protrčati i opet bih ga ostavio 20 metara iza sebe. Napravio sam veliku glupost što sam dopustio da me faulira, a inače bi 20 minuta prije kraja Olimpija vodila 1:0 i sa mnom u igri, a ne na operacijskom stolu

Koji je drugi grijeh?

– Druga moja krivnja je što je Hajduk kod nas u Ljubljani gostovao, mislim u ožujku, mi smo ih dobili 4:2, a ja sam dao dva gola. Mnogi u Olimpiji su mi zamjerili zašto se nisam radovao. Profesionalac sam i moram igrati najbolje što mogu. Al’ davat’ golove svom Hajduku pa se još i radovat’. E to ni u ludilu. Ja sam bio samo naivac. Mogla je i mene “bolit” noga na dan utakmice ili sam morao pauzirat zbog kartona.

To su dva grijeha, a treći?

– I treća najveća moja krivnja zašto naš Hajduk nije te 76. bio prvak je taj nesretni crveni karton dodijeljen meni negdje u 60. minuti na gore spomenutoj utakmici Olimpija - Partizan. I opet je onaj isti stoper iz Partizana na mene žestoko nekoliko puta nasrnuo. Tako je u toj kobnoj akciji meni uklizao pod noge i odbio loptu u korner. Dok je još bio na podu visoko me čepovima kopački isparao po butnom mišiću. Nisam izdržao, nego mu vratio, a sudac Maksimović je na sugestiju pomoćnika meni pokazao put u svlačionicu. Koliku sam napravio glupost. Zato poručujem mladim sportašima – nikad udarce nemojte vraćati, jer samo možete dobiti po sebi. Džaba ti je vraćat’. A ja sam dobio četiri utakmice neigranja i nisam pomogao svome Hajduku. Evo vidite, preemotivan sam i suze mi odmah navale.

I dalje nam priča Jurišić o detaljima tog kultnog poraza “bijelih”.

– Utakmica je bila vrlo zanimljiva. Godinama sam se pitao zašto je službeni spiker gotovo svakih pet minuta izvještavao o stanju utakmice u Beogradu. Nikad prije ni poslije to nije bio slučaj. To je bio samo dio dobro smišljenog scenarija. Nisu to bili izvještaji za publiku, jer je gotovo svaki gledatelj sa sobom nosio “tranzistor”, već za igrače Partizana, za suce i... Teško mi je, al’ moram reći, i zbog pojedinaca u mojoj ekipi.

Što se događalo kad ste bili isključeni?

– Pošto je OFK veći dio utakmice vodio, tako se i Partizan zabarikadirao i nismo ni mi ni oni imali neke veće šanse. Upravo sam se otuširao i vratio se pogledati utakmicu, a s razglasa je spiker javio - “Hajduk izjednačija u Beogradu”. Partizan se odmah otvorio i krenuo na sve ili ništa. Plakao sam od muke što nisam dolje na terenu. Do tada sam dao deset golova u toj sezoni, a u igri kad se Partizan otvorio dao bih i 11., a možda i 12. gol. Partizan je s igračem više napao i stvorio neke šanse, ali nisu pogodili gol.

I kako je pao gol? Na dostupnim snimkama sumnja se da je strijelac tog jedinog gola Bjeković bio u zaleđu obrane? Zašto suci nisu svirali kraj?

– Sve je to iscenirano. Zašto sam rekao da smo i ja i Hajduk krivci za titulu. Dok si u igri možeš i odlučivati. Kad se stvar ispusti iz ruku i dođe do scenarista, ti više ne igraš, na tebe se ne računa i obavezno gubiš. Kako će sudac suditi kraj, a Partizan još nije postigao gol? Suci uopće nisu sudili loše. Nisu imali što suditi, osim moga udaranja toga Đurovića. Na dostupnim snimkama ne možete vidjeti akciju koja je prethodila golu. Ali ja sam dobro vidio i zaključio tko je krivac. Naš igrač iz obrane je trebao ispucati loptu s pet metara, a on je doslovno dodao napadaču Partizana na lijevoj strani. Kad je loptu dodao igraču Partizana, a nije istrčao već je ostao na petercu, shvatio sam “koliko je sati” tako da Bjeković, koji je bio sam oko bijele točke, nije bio u zaleđu, i kad je dobio loptu nije mu je bilo teško gurnuti u mrežu pokraj našeg vratara Dalanovića.

A jeste li uoči utakmice, preko tjedna, imali pritisak. Jesu li od vas tražili da pustite. Nudili novce? Jesu li kružili “pritrgači”?

– Meni nitko iz kluba nije to niti smio spomenuti. Ma kakvo puštanje. Ja jesam novinarima rekao da se tu u Ljubljani ništa ne odlučuje, da je Hajduk prejak za OFK i da će tamo biti sve odlučeno. Prenaivan sam bio. Međutim, režiser je dobro smislio, ako se ukaže prilika. Dobro sam gledao na sat i Maksimović je produžio utakmicu četiri minute. Tu više nisu u pitanju ni minute ni sekunde, tu bi se igralo dok Partizan ne postigne gol.

Na toj utakmici imali ste astronomsku premiju za pobjedu. Trener je bio Slavko Luštica?

– Imali smo strašan napad i Partizan nas se s razlogom bojao. Zamislite: Popivoda, Prosen, Jurišić, Ameršek i Tone Rožić. A ja, Ameršek i Tone Rožić razumjeli smo se kao da nas je ista majka rodila. A premija je bila velika kao pet mjesečnih plaća vrhunskog kirurga. Ali opet je nešto falilo. Nikad nitko nije niti prozvan, a titula nije došla u Split. Obistinila se ona Ivićeva: “Bit ćemo prvaci, ako nam dozvole.” Malo su oni nama toga dozvoljavali.

Tako govori Goran Jurišić, koji je proveo samo jednu godinu u Hajduku, ali kaže najljepšu godinu u životu, koji je došao u Hajduk 1973. zamijeniti svog Šibenčanina Peru Nadovezu, koji je s Hajdukom osvojio duplu krunu, koji je radni vijek proveo u TLM-u u Ražinama kao inženjer elektrostrojarstva, koji je delegat u drugoj ligi, koji je preemotivan na spomen imena Hajduk.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk