Sport Hajduk

glava u balunu

Zdravko Reić: Ivić je zauvijek svjetionik struke

 glava u balunu

Tri puta sam Ivića, zajedno s nogometnim forumom inovinarskom udrugom,predlagao za Nagradu grada zaživotno djelo, nažalost nije prošao

Otkako sam zakoračio u redakciju Slobodne Dalmacije, onu kod Pazara, na dnu Tartaljine ulice, a bilo je to u prosincu 1959. (odveo me u novinarstvo sada akademik Davorin Rudolf, onda urednik vanjske politike), imao sam posla, odnosno surađivao sam s četrdeset trenera Hajduka. 

Neki su se vraćali na klupu “bijelih”, pojedinci su bili kratko, ali u tom razdoblju jedan, jedinstven, neponovljiv bio je Tomislav Ivić

Umro je prije nešto više od četiri godine, šest dana prije 78. rođendana. Njegova najveća radost bila mu je obitelj, supruga Regina, kćeri Deniza i Majda, zetovi, unuci… 

Naravno i nogomet, premda je u kraju života bio nezadovoljan, pa i nesretan. Kad se povukao, otišao je u trenersku mirovinu, nadao se angažmanu u Hajduku, u ulozi savjetnika ili mentora, ali su ga u Poljudu zaobilazili. 

Na pragu povratka našao se poslije skandala sa Žilinom kad su navijači Hajduka napali svečanu ložu, Ivica Kalinić je završio u bolnici, uprava je dala ostavku… Ivić se dogovarao s gradonačelnikom Željkom Kerumom da bude savjetnik struke, trener Luka Peruzović, pomoćnici Željko Mijač i Mišo Krstičević

Međutim, doveden je talijanski Edi Reja. Kasnije je predsjednik Joško Svaguša jedini pozivao Ivića u klub, saslušao ga je bezbroj puta, tretirao ga je za svog savjetnika, ali je Ivića izdavalo zdravlje.

Tri puta sam Ivića, zajedno s nogometnim forumom i novinarskom udrugom, predlagao za Nagradu grada za životno djelo, nažalost nije prošao. Veliku satisfakciju dobio je ipak kad je inauguriran u Kuću slave splitskog sporta, što je osobno, na vrlo osjećajan način rekao…

Ivić u početku, kad je postavljen za trenera Hajduka, nije bio omiljen od stare garde navijača Hajduka, posebno veterana “bijelih”. Doživljavali su ga kao strano tijelo isključivo zato jer je bio igrač Splita.

No, Ivića je gurnuo na scenu i čuvao Tito Kirigin, predsjednik svih predsjednika Hajduka. S njim je potpisao ugovor na pet godina, ali ga je poslije odrađene tri pustio u Ajaxa.

A to s Ajaxom je bilo zanimljivo. Kako se poslije ispostavilo, Rinus Michels sa suprugom Vilhelminom došao je gledati turnir Trofej Marjana, bio je tu i Kees Rijvers, trener PSV-a, protiv kojega je Hajduk trebao igrati u Kupu prvaka. A Michels zadivljen igrama Hajduka (pobjede nad Partizanom 4:2 i reprezentacijom SSSR-a 3:0) odmah se opredijelio za nasljednika, savjetovao je Jaapa van Praaga, predsjednika Ajaxa da angažira Ivića.

Ivić je tajno odletio u Amsterdam, na dan potpisa objavio sam u “Slobodnoj” ekskluzivnu vijest, onda su u nevjerici neki mudraci na večernjim sjedeljkama u hotelu “Park” govorili: “Ivić u Ajaxa? Može biti za pumpat balune”, dok su Sportske novosti objavile kao neku kontru: “Stefan Kovacs trener Hajduka”, jer kao kad se pišu monade, onda i bivši trener Ajaxa i izbornik Rumunjske može preuzeti “bijele”.

Tako je Ivić s jugoslavenske scene otišao na europsku, mijenjao je klubove, osvajao trofeje, postao je bez sumnje najuspješniji hrvatski trener. Poslije dvogodišnjeg rada u Ajaxa, vratio se u Hajduka, i to zato jer je trebao odraditi ugovor.

No, dok je bio u Amsterdamu, dobio je ponudu Dinama, Mirko Bazić je kao izaslanik “modrih” tri dana matao Ivića, dogovorio je dolazak na pregovore u Maksimir. Kako sam bio u stalnoj vezi s Ivićem, otkucao sam Kiriginu namjere Dinama. A predsjednik Hajduka odmah je sjeo u mercedes Bobisa (vozio ga je Mario Katunarić) i odjurio na aerodrom Pleso, dočekao tamo iznenađenog Ivića i privolio ga na povratak u Split.

Eh, da, to je bio još jedan moj “scoop”, Vjesnik je u splitskom izdanju objavio “Ivić novi trener Dinama”, “Slobodna”, naravno, “Ivić se vratio u Hajduka”.

S Ivićem sam prijateljevao, zajedno s nama i Leo Vuković, košarkaški trener i dopisnik beogradskog Sporta. Kako smo u svojim tekstovima slavili Ivića, postali smo u ambijentu Hajduka Tati i Jati, što je skraćenica od tajni, odnosno javni agent Tomislava Ivića. Bio je to veliki gušt, ali i privilegij gotovo svakodnevno slušati Ivića, učiti od njega nogomet. Mnogo me zadužio…

Ivić je harao Europom (Jugoslavija: tri prvenstva, četiri kupa; Nizozemska i Belgija: prvenstvo; Portugal: prvenstvo, kup, europski Superkup, Interkontinentalni kup), zatim je osvojio drugo mjesto na prvenstvu Azije s reprezentacijom Ujedinjenih Arapskih Emirata, njegove su zasluge za osvajanje azijskog Kupa prvaka Al Ittihada. No, doživljavao je i smjene ili se događalo da se sam pokupio…

Na primjer, u Panathinaikosu je brzo dobio otkaz (izgubio je u prvom kolu Kupa prvaka od Crvene zvezde 0:3, 2:1), tako da mu se nikako ne može ubrojiti kao trofej to što je Pao te sezone bio prvak i osvojio kup (služi kao obavijest portalima).

Ivićev odnos prema Hajduku, odnosno Hajduka prema Iviću, bio je specifičan, to je bila neka mješavina ljubavi i mržnje, privlačnosti i odbijanja. No, objektivna je istina da je Ivić dao Hajduku puno više nego što je on od “bijelih” dobio. 

Uopće za naš nogomet ima zasluga, pa je čudno, zapravo nevjerojatno, ako hoćete i sramotno da se zbog niskih strasti zatrla nagrada, trofej Tomislava Ivića za najboljeg trenera Hrvatske.

KAZIMIR HRASTE, akademski kipar, po narudžbi iz Splitsko-dalmatinske županije izradio je predivan trofej, simboličan: argola (kormilo) na balunu, koji je trebao biti dodijeljen na kraju sezone 2012./2013. Članovi žirija su većinom odlučili da trofej pripadne Tomislavu Ivkoviću, treneru Lokomotive, ali je onda splitska novinarska grupa krenula s nadmudrivanjem oko nekih izjava Ivkovića. Tako trofej nije uručen, sljedeće sezone opet isto… Ivić taj zaborav nije zaslužio. On je zauvijek svjetionik struke.

Od svih trenera koji su vodili Hajduka najbliži njemu, a po pogledima na nogomet i ravan mu, bio je Stanko Poklepović. U stvari, njih dvojica su se izvrsno nadopunjavala, zajedno surađivala. Kod nekih tvrdokornih u Hajduku falinga im je zajednička: nosili su crveni dres Splita. 

Sad je opet trener Hajduka bivši prvotimac Splita, ali su srećom barem donekle nadmašena ta stara rivalstva kad su se “bijeli” tretirali kao klub uvijek blizak vlasti, a “crveni” su nosili teret revolucionara. Damir Burić je bio igrač Splita, u Hajduka, premda je želio, nije mogao ni primirisati, ali je sreću našao u Njemačkoj. 

Može li Burić biti novi Ivić? Vrlo teško i to zato jer su sada ipak druga vremena, različite su okolnosti. Pojasnit ću: Ivić je uz sebe imao Kirigina, u ono doba igrači nisu mogli u inozemstvo prije 28., pa 27. godine, Hajduk je bio meka za sve igrače s područja bivše Jugoslavije…

Burić, kao i svaki novoangažirani trener, uživa nepodijeljenu podršku medija, što je značajno. A to kakvi je baš trener, vidjet će se po njegovu radu. Pritom rezultati i nisu najbitniji s obzirom na stanje u Poljudu. Važno je, najvažnije, da trener zna kuda goni, što smjera, traži, znači da se njegova ruka vidi na terenu. 

On je – što je Ivić volio govoriti – najprije trener formator, onaj koji stvara momčad, podiže sposobnost igrača, automatski i vrijednost kolektiva. 

Nikako ne treba podcijeniti rezultate, oni podižu motiviranost, ali danas od životne važnosti za Hajduka nije biti treći ili peti, nego napokon postaviti temelje momčadi za duže razdoblje.

ZDRAVKO REIĆ

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last