Sport Hajduk

Suprotiva

Josip Jović: Zlatno i srebrno srce Hajduka i Hrvatske

Suprotiva

Uoči Božića, u četvrtak ujutro, umjesto uobičajene čestitke iz Sydneya je stigla vijest koju je poslala Ina Vukić: prije nekoliko sati umro je naš Ante. Umro je legendarni nogometaš Ante Žanetić, daleko od domovine koju je toliko volio. Mediji su najviše zahvaljujući angažmanu Jurice Gizdića, našega ponajboljeg kroničara i povjesničara sporta, posebice Hajduka, vijest objavili i proširili s primjerenim osvrtima. Članak na Hajdukovu Facebooku pogledalo je više od tisuću čitatelja.

Nekako istovremeno dok je pokapan tamo u Wollongongu s Hajdukovim dresom, zlatnom olimpijskom medaljom i olimpijskom bakljom, koju je nosio 2000. prije sydneyskih Olimpijskih igara 2000., uz misu u hrvatskoj crkvi ispunjenoj iseljenicima koju je predvodio svećenik Ivo Tadić, u Poljudu je organizirana prigodna komemoracija.

Od Ante su se oprostili blatski načelnik Mileta i predsjednica Nadzornog odbora Hajduka Branka Ramljak, a nazočila je delegacija Općine Blato na Korčuli, gdje je Žanetić rođen, te rodbina. Na oproštaju su se okupile i živuće legende splitskoga kluba Dragan Holcer, Ante Žaja, Ivo i Zvonko Bego, Stanko Poklepović, Vedran Rožić... Tako se Žanetić pridružio nešto starijem Vladimiru Beari i nešto mlađem Radomiru Vukčeviću, koji su također otputovali ove godine.

Modernist prije moderne

Život sportskih legendi pomalo je traumatičan. Desetak su godina gotovo svakodnevno u novinama, kovani u zvijezde, a onda, s rijetkim iznimkama onih koji su ostvarili karijere sportskih učitelja ili su uspjeli u nekom drugom poslu, odlazak u anonimnost, u zaborav. Žanetić je ipak nešto drugo. On je, iako je davno završio svoje loptanje, nekako neprestano prisutan, iz ovih ili onih razloga, u svijesti ili podsvijesti, u sjećanjima ili na savjesti. I Torcida mu je pripremala svoj “mural”.

Nogometni će stručnjaci kazati kako je Žanetić bio protagonist ove popularne igre ispred svog vremena, igrač totalnog nogometa prije nego što je ovaj pojam izmišljen. Modernist prije moderne. Osvajač je s reprezentacijom Jugoslavije srebrne medalje na Europskom prvenstvu u Parizu i zlatne olimpijske kolajne u Rimu 1960., kad je proglašen najboljim igračem Europe na poziciji koju je igrao, a engleski World Soccer uvrstio ga je u svjetsku reprezentaciju u društvu za nogometni svijet nezaboravnih Grosicha, Niltona Santosa, Pelea, Di Stefana, Puškaša, Genta i ostalih.

Svaki je čovjek dio povijesti, bilo da je oblikuje, bilo da ona ostavlja na njemu svoj pečat. Ante Žanetić nosi u sebi dvije povijesti, onu Hajdukovu i onu emigrantsku, a obje skovane u jugoslavenskoj kovačnici. Hajduk je poslije rata postao partizanskim klubom, klubom narodnooslobodilačke vojske, u čijem su vodstvu redovito sjedili najistaknutiji politički prvaci grada.

Pri tome je, naravno, zaboravljeno da je Hajduk 1945. čak obnovljen kao hrvatski nogometni klub. Iz njegove povijesti izbrisana su i neka nepoćudna imena u igračkim redovima. On je istovremeno trebao poslužiti kao kontrapunkt zagrebačkom nogometnom klubu, kojemu je, makar je nosio socijalističko ime, bila namijenjena uloga one druge kvaziustaške Hrvatske, zbog čega nitko od ljudi s političkim ambicijama nije htio ni smio priviriti ne samo u upravu, nego ni na stadion. Između ta dva kluba, između Dalmacije i Zagreba, između Sjevera i Juga, kovano je neprijateljstvo na planu podjele zemlje i naroda.

Beogradski je plan u prvu ruku: vi niste Hrvatska, a u drugu, vi ste Srbija. Taj se politički plan, nakon što je pometen u općenarodnom, pa i navijačkom jedinstvu devedesetih, pokušao bez uspjeha ostvariti golom, šešeljevsko-miloševićevskom topovskom agresijom.

Žanetić je, iako mlad, solidno obrazovan i odgojen u haesesovskoj obitelji, jasno osjećao taj ljubavni zagrljaj, tu posesivnu ljubav, koja je imala svoj autonomaški i orjunaški odziv s mora. Zapravo, do kraja su ga života te recentne pojave svađanja navijača, izazivanja sukoba i huškanja jednih na druge izvan sportskog rivaliteta boljele i na njih je ukazivao.

Srce Hajduka i Hrvatske

Iako je, može se slobodno reći, zahvaljujući svojim sportskim sposobnostima bio privilegiran, ali opterećen saznanjima o poslijeratnim zločinima nad inteligencijom i svećenstvom u Dubrovniku, gdje se školovao, osvjedočen kako u selekcioniranju igrača za reprezentaciju oni iz Hrvatske moraju biti dvostruko bolji da bi zaslužili poziv, nije podnosio Jugoslaviju i njezin režim. Otuda 1961. bijeg iz te bivše države i politički azil u Belgiji pa onda, nakon teške bolesti, tri godine kasnije odlazak u Australiju i pristupanje Croatiji iz Sydneya.

Cijelo vrijeme izbjeglištva njegovo se ime nije smjelo spomenuti, izbrisan je iz uspomena i almanaha, nije ga se uvrštavalo među najbolje Hajdukove momčadi svih vremena, iako je bio igrač bez premca. Njegovo domoljublje nije slabjelo udaljenošću od domovine.

Naprotiv, ono je time jačalo, što je inače vrlo karakteristično. Angažirao se u iseljeništvu osobito za vrijeme Domovinskog rata i borbe za nezavisnost, u danima kada iseljeništvo, danas simbolički izgnano i otjerano drugi put, uspostavlja jedinstvo unutar sebe i s domovinskom Hrvatskom. Nakon uspostavljene samostalnosti samo je jednom posjetio Split i Blato. Ostao je zakopan u dalekoj, tuđoj zemlji.

Sve do posljednjih dana budno je pratio i precizno uočavao deformacije hrvatskog društva: lopovluk, gubitak suverenosti, sluganski mentalitet, političari na čelu države koju nisu željeli. Ukazivao je na lažne domoljube koji su u Australiju dolazili s velikim riječima, a odnosili čekove i novac koji su stavljali u svoje džepove.

Iza sebe je ostavio i autobiografsku knjigu “Zlato Rima i srebro Pariza”, posvećenu “namučenom i nepokorenom narodu”, kakav je i sam bio, a kojoj sam imao čast napisati predgovor na njegovo traženje. Mogli bismo danas tom naslovu dodati i ovo: srce Hajduka i Hrvatske.

Josip Jović

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk