Sport Hajduk

ADIO LEGENDO

Zlatko Papec ispraćen na posljednji počinak

ADIO LEGENDO
Odlaze nam hajdučke legende, jedna za drugom. Prije mjesec dana oprostila se Hajdučka obitelj od Geze Schönauera, a danas je na vječni počinak na Lovrincu otišao i srebrni Hajdukov olimpijac Zlatko Papec. Gospodin, moralna vertikala, sportaš, učitelj ... 

„Bila zastava“ opet je na pola koplja, okupila se „bijela“ obitelj ispratiti još jednog člana one legendarne postave koja je sredinom prošlog stoljeća ušla u sve nogometne udžbenike, kao jedina, neponovljiva. I neka je Zlatko Papec stigao iz Zagreba, bio je omiljen, časna ljudina koja je s ponosom nosila Hajdukov dres.

S istim tim ponosom obitelj Papec, prijatelji i štovatelji Zlatkova lika i djela ispratili su ga na vječni počinak, ostao je u Splitu kojem je toliko toga lijepog dao, ne samo golova i nastupa, već i poslije igračke karijere u odgoju mladih.

- Prije mjesec dana govorila sam o našem Gezi, sada s tugom se opraštamo od još jednog velikog igrača Hajduka. Ova 2013. godina odnijela nam je još jednu legendu. Veliki Zlatko Papec, Zagrepčanac koji je došao ovdje, zavolio i ovaj grad i ostao, duša Hajduka koja je toliko toga nam ostavila dobrog u naslijeđe. Nije on bio samo golgetere, iako će ljetopisi to navoditi, bio je po završetku igračke karijere učitelj i prijatelj . U ponedjeljak je naša momčad osvojila Ankovićem memorijal, trofej još jedne legende koja je sa Papecom igrala u istoj postavi, a opet naši su treneri sa tugom u srcu govorili mladima kojega smo čovjeka izgubili. Hajduk takve ljude nikada neće zaboraviti, s ponosom ćemo pamtiti Zlatka Papeca kao jednog od najvećih i sjećati se što je sve napravio i što nam je u naslijeđe ostavio – govorila na sahrani dopredsjednica Nadzornog odbora Hajduka Branka Ramljak.
 
Tužna povorka izašla je iz kapelice i uputila se prema grobu gdje će svoj novi život započeti veliki Zlatko Papec. Izuzetna figure koja ima svoje neprijeporno mjesto u Hajdukovu muzeju najvećih uspomena. Rame uz rame s najvećima. Sportaš koji se nije libio priznati da je „igrao rukom“ i to onda kada je Hajduku taj zgoditak bio potreban. No taj trofej - pečat izuzetnog poštenja i fair-playa, vrjedniji je od svega. Jer Hajduk se oduvijek dičio časti i poštenjem. 

I kada dođe pred vrata raja za takvom zadužbinom iz ovog života - otvoriti će mu se, stigao im je hajdukovac od one iskonske sorte najpoštenijih: istinski sportaš zaljubljen u bijeli dres do zadnjeg svog trenutka.

Adio šjor Zlatko.

A prije pokopa na splitskom groblju Lovrinac na stadionu u Poljudu održana je komemoracija u sjećanje na legendarnog igrača Hajduka Zlatka Papeca.

Nešto manje od dva sata prije posljednjeg ispraćaja u kino dvorani stadiona na Poljudu uz obitelj pokojnog Papeca, suprugu Mirjanu, sestru Zdenku, nećaka Roberta, šurjaka Milivoja Bašića, unučad Milivoja, Katarinu... okupio se i veliki broj njegovih prijatelja, poznanika, bivših suigrača i suradnika, aktualnih ljudi iz Hajduka kako bi se na dostojan način oprostili od još jednog velikana 'bijelih'.

U ovoj 2013. godini nakon što je početkom siječnja preminuo Vlado Schönauer Geza nakon kratke i teške bolesti ostala je 'bijela' obitelj i bez Papeca... 

U ime kluba od Papeca su se oprostili predsjednik uprave Hajduka Marin Brbić i prvi čovjek skupštine kluba Vinko Radovani. Nadzorni odbor predstavljala je zamjenica predsjednika Branka Ramljak. Stigle su i brojna velika igračka i trenerska imena iz povijesti Hajduka, brojne generacije hajdukovaca. Počast Papecu došli su dati i Zvonko Bego, Ivo Bego, Petar Nadoveza, Ivica Hlevnjak, Stanko Poklepović, Dražen Mužinić, Vilson Džoni, Ivan Katalinić, Zoran Varvodić, Ivo Šeparović, Vedran Rožić, Tonći Gabrić, Tomislav Erceg, Nenad Pralija, Stipe Andrijašević, Robert Jarni, Milo Nižetić, Drago Čelić, Fredi Fiorentini, Ante Žaja... Stigao je i Ivan Veštić, savjetnik splitskog gradonačelnika Željka Keruma za sport.

Od aktualnih prvotimaca Hajduka u ime momčadi stigao je kapetan Mario Maloča te jedan od najiskusnijih iz sastava 'bijelih' Danijel Stojanović.

Okupljenima se prvi obratio Brbić.

- Opraštamo se od još jednog Hajdukovog velikana – istaknuo je prvi čovjek kluba, nakon čega se, poslije minute šutnje, u ime Hajduka od Papeca oprostio Radovani.

-  Opraštamo se od još jedne Hajdukove legende, samo mjesec dana od smrti našeg Vlade Schönauera Geze, ostali smo bez još jedne klupske legende. Baš tada kada smo se opraštali od Geze od jedne drage i dobronamjerne osobe upozoren sam kako sam riječ legenda koristio iako ona označava nepotvrđeni povijesni događaj, događaj koji se tijekom vremena ponavlja pa postaje legenda. Terminološki se slažem, ali hajdučka legenda je ipak nešto sasvim drugo – rekao je u  Radovani, pa pojasnio.

- Ovdje se radilo o osobi koja je nedvojbeno bila visokih moralnih načela, skromnoj, uvijek spremnoj pomoći i vrhunskom nogometnom znalcu, o osobi koja je svojim dijelima i ponašanjem ostavila veliki trag u našim životima i u Hajduku. Hajdučka legenda je također događaj koji se prenosi s koljena na koljeno. Zbog svega toga što sam naveo za Papeca se s pravom može reći da je baš hajdučka legenda, veliki čovjek, nogometaš i od strane ovog kluba će biti zapamćen na poseban način.

Odigranih 366 utakmica i 167 postignut pogodaka za Hajduk velik su doseg, ali to su samo suhe brojke, tu se odmah ne vidi ono što stoji iza toga. A Papeca će se pamtiti osim po igrama i po ponašanju, kao gospodina i kao nogometaša s dušom. Od srebrne medalje osvojene na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine kada mu je gol poništen zbog sumnjivog zaleđa do polufinala kupa bivše države 1961. godine protiv Varteksa (0.2) kada je priznao sucu da je zabio pogodak rukom, a Hajduk je ostao bez finala.

Hajdučka legenda o još jednom Zagrepčaninu koji je osvojio srca Splićana nakon Bernarda Vukasa, a kojeg je baš Bajdo 'zarazio' Hajdukom, živjet će vječno.

- Bio je izvanredan čovjek, prije svega pošten. Ostao je vezan za ovaj klub i podneblje, odmah je postao dio Hajdukove obitelji. Zaljubio se u splitsku grudu koju je volio vjerujem kao i rodnu grudu. Veliko mu hvala za sve što je učinio za voljeni klub – kazao je Radovani.

S. ALFIREVIĆ, R. RADICA, F. VULAS, CROPIX
Savršeni gospodin Zlatko

Odlaze nam hajdučke legende, jedna za drugom, umro nam je i Zlatko Papec (79), nepun mjesec nego nas je napustio i šjor Geza Schönauer. Ode i šjor Zlatko, srebrni olimpijac iz Melbournea, srebrna medalja s Olimpijskih igara u Australiji 1956. godine.

Hajdukov centarfor i centarhalf. Svi se slažu, najčasnije biće što je balun igralo i život živjelo u Hajduku, moralna vertikala. Savršeni gospodin i džentlmen.

Umro je u svom skromnom, umirovljeničkom domu. U stanu u Vukovarskoj "sto i nešto", do zadnjeg časa okružen najbližima. Kako se ono kaže, nakon kratke i teške bolesti. Neizlječive. Umro je ne dočekavši da zaživi ta famozna "naknada za izvrsnost", dodatna penzija za srebrnu olimpijsku medalju.

A baš ta naknada je i predviđena za takve umirovljenike kao što je bio časna starina Zlatko. Za one koji jedva vežu kraj s krajem, a potrebni su naknade... I nadasve su zaslužili da ih država ne zaboravi u smiraj života... Smrt, dakako, ne bira. I ne čeka. Dok se Sabor domisli, jedna naknada manje.

Hajdukov barjak opet je na pola koplja, otišao je hajdukovac od one iskonske sorte najpoštenijih: istinski sportaš zaljubljen u bijeli dres do zadnjeg svog trenutka. Pa neka je rođeni Zagrepčanec, kako bi nam sam rado opisivao, s Martinovke. "Idete  od Ilice Savskom, zdesna vam dođe Trešnjevka, slijeva je Martinovka..."

Hajduk ga je zaboravio? Ni prvi, ni jedini, u takvom smo žrvnju vremena, ne sjetimo se... Dok Smrt ne pokuca na vrata. Pa nam bude žao i pomislimo, ma trebali smo nešto jučer uraditi. Trebali... Jer, danas već je kasno.
Ali, nikad nije kasno još jednom prisjetiti se Papeca kao izuzetne figure koja ima svoje neprijeporno mjesto u Hajdukovu muzeju najvećih uspomena. Rame uz rame s najvećima.

Tu su neke suhoparne brojke, igrao ovoliko, postigao onoliko, srebrna medalja iz 1956. kao najveći rezultatski doseg. Ali prije svega timbar, nešto što se osjeća u zraku, a nije pretočeno u trofej: pečat izuzetnog poštenja i fair-playa.

Najdojmljivija sličica je iz 1961. godine. Hajduk nije uspio ući u finale Jugokupa, a igrao je u Varaždinu protiv Varteksa. Izgubio je sa 0:2 (umjesto da finale bude Hajduk – Split, igrali su Vardar – Varteks 2:1, jer je Vardar u paralelnom polufinalu nadmašio "crvene" splitovce).

Bilo je 0:0, centaršut i - Papec je postigao gol. Varaždinci su podivljali, okružili suca Erlicha iz Ljubljane.

- Da, poslužio sam se rukom – rekao je Papec.

Pogodak nije priznat, a Hajduk je do kraja izgubio 0:2. To mu, na primjer, u Varaždinu zauvijek pamte i zajedno s njim Hajduka drže šampionom pravednosti.

- Nije bilo šanse da lažem. Nikad ne bih lagao – prisnažio je.

Takav je. A kako je došao u Hajduk?

- Bajdo Vukas me opčinio bijelom bojom – pričao je.

- Bio sam član reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u Švicarskoj, nisam zaigrao, ali sam bio rezerva, najmlađi učesnik. Ja iz Lokomotive. Bajdo mi je stalno punio glavu kako moram doći u Hajduk. Kazivao mi bajke o momčadi i atmosferi na Starom placu. U meni se prelomilo. Da, moram doći u tu čudesnu momčad Beare, Bajde, Frane Matošića...

I Papec će postati "fetivi Splićanin". Poput Bajde Vukasa ili košarkaša Damira Šolmana, Split mu je postao jedini grad, u Splitu se i oženio, ostao...

- Splitsku putovnicu i državljanstvo dobio sam već nakon prve godine, kad sam shvatio da sam se nepovratno zaljubio u grad i da sam došao da ostanem doživotno – raspredali smo prije dvije godine, u slavu 100. obljetnice "bijelih".

No, još pričom nismo stigli pod Marjan. Nakon inficiranosti Bajdinom hajdukologijom slijedio je vojni rok. Transfer je tek trebalo realizirati kad se "odsluži dug domovini".
Armija, vojni aerodrom u Puli. I tek onda pravac – jug. Da izađe iz kasarne dan ranije nego što su svi mislili, sredio je Hajduk. Svojim jakim vezama. "Na kapiji" je čekao crni automobil, šofer je znao odredište – Split!

- Bilo je uzbudljivo - prisjećao se.

- Stalno sam se okretao, prati li nas netko. A tko će pratit kad je Hajduk sve sredio – smijali smo se.

Blažena vremena.
- Odmah sam poslao mojima u Lokomotivu razglednicu, e,  kartolinu s juga na Kajzericu, da znaju gdje sam: "Prelazim u Hajduk, mnogo pozdrava, Vaš Zlatko Papec"!

Ubrzo na Igrama u Melbourneu - srebrna medalja. Što ne možemo prežaliti k'o zloguke sove: nije na vrijeme zaživjela u dodatnu penziju. Da starost proživi kako dolikuje.

- Trebalo je to bit i zlato, u finalu smo izgubili sa 0:1. Ja sam postigao gol izjednačenja, ali ga je sudac poništio zbog navodnog ofsajda. Od nas hajdukovaca igrali su još i Jole Vidošević i Nikola Nidžo Radović, a od Sovjeta jaka "kamanda", Jašin, Neto, Strelcov, Ponedeljnik... Sjeća li se još netko tih veličina?!

A koliko je bio težak transfer iz Lokomotive, zaboravili smo:

- Fin pozdrav i osmijeh, srdačna dobrodošlica. Ispisnica odmah, jer bili smo amateri. Što vam je, pa ja sam kao električar godinama radio u Jugovinilu, dizao se jutrom u pet, na posao, a popodne trening. Profesionalizam su uveli 1962. godine. Kad se počeo vrtit novac, ja sam prestajao igrati! Malo mi danas znači četrdeset godina radnog staža – pričao je.

I evo nas danas, the end, kraj: "bijeli" su se danas oprostili od šjor Zlatka Papeca, kako ga titulira njegov suigrač Zvonko Bego, žalostan iz dubine hajdučke duše, "najčasnijeg čovika šta ga je Hajduk ikad ima"!

A Hajdučka obitelj oplakuje svoga Papeca, učestalo je ovo, oproštaji, rastanci, "godine činidu svoje...", piva bi Boris Dvornik, a ni njega nam nema više...

Zvonko Bego: Reci slobodno, jedan od najvećih ljudi u klubu, najpošteniji čovik šta ga je Hajduk ikad ima'! Pošten igrač, pošten i čovik. Skoro svako jutro bi me zazva ima li šta od one naknade. A nema ništa, smijali smo se usrid naše muke. Kako'š priživit s niti tri 'iljade kuna misečno... Ja bi mu reka' otvoreno, moj Zlatko, nećemo mi to doživit, to će se riješit tek kad nas dvoje umremo! U zadnje vrime nije me zva, osjetio sam da je bolest uznapredovala, da se više ne možemo ni čut na telefon... Čekaj, iden doma po jednu sliku, iz škafetina. Morate je objavit, takve slike Hajduk nema. Navalna petorka, Papec, Vukas, Anković, Šenauer i... osta' san samo ja!

Pero Nadoveza: Sjećam se jednog detalja, vodila nas je Lokomotiva na turneju, u Skandinaviju, na izlet i utakmice po Švedskoj i Norveškoj. On iz Hajduka u svoju Lokomotivu, a ja ka' pojačanje iz Šibenika. Lipo nam je bilo na sjeveru Europe, a tamo je i mene malo nagovara' da dođem u Hajduk. A nego di ću?! Bio je uzor i vođa nas mlađih, čuj mene, mlađih... Lijepa uspomena, nadasve pristojan, korektan čovjek, maksimalno uglađen...

Marin Kovačić: Bio mi je prijatelj, suigrač, ka' i otac. Sav je bio na svom mistu. Od glave do pete.

Ante Žaja: Nismo puno igrali zajedno, ali je na mene ostavio snažan utisak. Gospodin, džentlmen u kopačkama. I kasnije kao trener. Imponirao je kako je Split kao grad i Hajduk prihvatio kao svoje najrođenije, zaljubio se u klub i grad i ostao s nama zauvijek. Za njim ostaje velika praznina, za sve one koji su ga poznavali i živjeli Hajduk u neka ranija vremena, kad je hoćeš-nećeš ipak bilo nešto drugačije...

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk