Sport Domaći nogomet

glava u balunu

Na splitskoj smo Rivi vidjeli plimu ljubavi prema Hrvatskoj, a Hajduk i reprezentacija međusobno se ne isključuju

glava u balunu

Ono kad je Zvone Boban sa svojim drugovima pod ravnanjem izbornika Ćire Blaževića osvojio brončanu medalju prije dvadeset godina na prvenstvu svijeta u Francuskoj, i kad sam svjedočio pobjedi nad Nizozemskom i kasnije na dočeku Vatrenih po povratku u domovinu, bio sam uvjeren kako se takva eksplozija uzvišene radosti više nikad ne može dogoditi. Međutim, poslije te erupcije patriotizma bilo je još fantastičnih dočeka kao što je onaj iznenadnog pobjednika Wimbledona Gorana Ivaniševića u Splitu 2001., pa povratka generala pobjedničke hrvatske vojske Ante Gotovine i Mladena Markača iz Haaga, ali ova nezapamćena provala domoljublja na ulicama Zagreba sve je nadmašila. I to zauvijek.

Zaista to je bilo „Neopisivo“, kako stoji na naslovnici Slobodne. I nije teško naći riječi da bi se opisala ta radost, nedoživljena u Hrvatskoj, to silno oslobađanje emocija, koje je zahvatilo, zaokupilo, osvojilo sve Hrvate, čak i one koji baš i nemaju interesa za nogomet, zanimljivo i brojne turiste. Ali ta plima, pravi tsunami ljubavi, pa i strasti, jer se drugačije ne može protumačiti, izazvana je prije svega senzacionalnim uspjesima naše reprezentacije, pa još više njihovim ljudskim, umilnim, do srži poštenim ponašanjem. Oni su osvojili drugo mjesto na Mundialu, postali su viceprvaci, poslije svega su zasluženo tretirani kao istinski pobjednici.

Slavlje bez incidenta

Ono što je iznad svega, kao i Hrvatska, to je činjenica da u tom kolopletu sreće, bez obzira na masovnost, na toliko njih koji su bili pijani od sreće, neki i od alkohola, nije zabilježen niti jedan incident. Tamo u Rusiji, gdje su naši igrali, od Kalinjingrada preko Nižnjeg Novgoroda, Rostova na Donu, Sočija, pa sve do Moskve, gdje su se igrale utakmice naše reprezentacije to je izgledalo normalno, jer su se huligani s razlogom plašili izazivanja neprilika, ali kod nas, kako u Zagrebu tako i po cijeloj državi nije se dogodio niti jedan, zamislite, pa ni slučajni izgred.

Poslije finala na splitskim ulicama dogodile su se neviđene manifestacije sreće i ljubavi, kao u raznim drugim prigodama kad je Hajduk osvajao trofeje, ali osim tih masovki, vrijedna su slavlja u privatnim aranžmanima. To kako mi je rekao Zoran Vulić, igrač i trener od značaja, kako je sa svojom  klapom uživao u praćenju televizijskih prijenosa, posebno finala kad su otvorili najfiniju bocu Moet Chandona Imperial, pa nazdravili… Bio sam u Supetru, pratio dvoboj s Rusima, u kafiću Brentos Jerija Peše, doživio istinsku ekstazu sa stotinjak navijača. Poslije finala stigao sam na Visoku u konobu Ike Bikića, predsjednika Gradskog vijeća toga kotara, orile su se pjesme u nizu i tamo pored naših u dresovima i obilježjima hrvatske reprezentacije našla se grupa Francuza, zajedno se slavilo nogomet.

Nužno ulaganje u sport

Ovo što se dogodilo, ta provala ljubavi i odanosti svojoj domovini velika je obveza za naše političare, u prvom redu za vladu i premijera Andreja Plenkovića. Jednostavno je, više nema odstupanja, moraju krenuti na posao, iskazati konkretne mjere. A to znači ulagati u sport i to ne ekskluzivno u profesionalni, već u masovni, u infrastrukturu, školovanje trenera, kako bi se mladi razvijali. Mnogi se pribojavaju da su to obične parole, jer naslušali smo se obećanja, koja nažalost nisu ispunjena. Na primjer, ono kad se Gradsko vijeće Splita odluči na izgradnju kompleksa dječjih igrališta u kotaru Sučidar još 2006. pa se to sljedećih deset i više godina ne realizira.

Premijer je po povratku s polufinalne utakmice protiv Engleza u Moskvi i naše grandiozne pobjede, na prvoj sjednici vlade, odjeven u dres Vatrenih, kao i ministri, najavio zaokret u odnosu na financiranje sporta, čak obećao gradnju nacionalnog stadiona. Odmah su se javili poduzetni u Zagrebu, gradnja može početi odmah, na Kajzerici. Ajde, navalite…   

Euforija je zahvatila sve pore naroda, napokon se shvatilo koliko i što znači sport u fizičkom i mentalnom smislu za zdravlje društva. I nije da sad pokušavam prikočiti, ali strahujem da se ne zaletimo, da u jurišanju ne izgubimo mjeru. U Livnu su navodno odlučili dati ulicu, podignuti spomenik u čast izborniku Zlatku Daliću, najzaslužnijem za izvedeni mirakul najprije u završnoj utakmici kvalifikacija u Kijevu protiv Ukrajine, pa onda u doigravanju protiv Grčke, konačno u Rusiji na sedam utakmica. Pao je prijedlog da se zračna luka u Zadru nazove imenom Luke Modrića, bit će toga još…

Hajduk i reprezentacija se međusobno ne isključuju 

A to da Split, metropola sporta, premda se opetovano predlagalo, nije u stanju priznati vrijednost i svjetsku reputaciju sportskih velikana i klubova, mrtvo je slovo na papiru. Svoje ulice zasluženo imaju politički prvaci, domoljubi, pjesnici, povijesni protagonisti, svećenici... ipak diskretnijih zasluga od Hajduka, košarkaša Jugoplastike, brojnih sportskih asova, koji su na svjetskom planu proslavili Dioklecijanov grad. Zašto je tako? Zato što kad prođe euforija sve pada u zaborav.

Za kraj, ne mogu ne podsjetiti na one koji se guše u neprirodnoj mržnji prema Vatrenima, na one koji su zazivali kletvu „Da Bog da sve izgubili“, na one koji se ponašaju besmisleno, jer ljubav prema Hajduku suprotstavljaju uspjehu nacionalne momčladi, kao da se to isključuje. Žao mi je i što su vodeći ljudi splitskog kluba tek poslije prozivanja javnosti poslali nemušto priopćenje kao čestitku reprezentaciji.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet