Sport Domaći nogomet

GLAVA U BALUNU

Dalić je zakasnio s Kalinićem, morao ga je odstraniti već nakon Liverpoola

GLAVA U BALUNU

Eto, prvi uvjet za prodor naše drage reprezentacije u drugu rundu, to jest osminu finala svjetskog prvenstva u Rusiji, a to je pobjeda nad Nigerijom, ispunjen je i sada kako je najavio izbornik Zlatko Dalić „ovisimo o sebi, o svojim moćima“.

Točno je tako, treba nam jedna pobjeda ili dvije neriješene, jer s pet bodova teško može zatvoriti takav krug da ispadnemo obzirom na glatku pobjedu od 2:0 u prvoj utakmici.

Inače, moram priznati da mi onaj neriješeni rezultat Argentine i Islanda nije dobrom pao, jer su tako Islanđani također uradili značajni korak ka plasmanu dalje. Začudio sam se Stipi Pletikosi, novo vremenom sukomentatoru HTV kad je objasnio kako nam tih 1:1 odgovara.

Ne bih sada ulazio u prognoze što bi moglo donijeti drugo kolo, radije ću u fokus staviti naše navijače, koji su osvojili Kalinjingrad, do te mjere da je i tamošnjim ljudima ta navala Hrvata izgledala nevjerojatno.

Frane Vulas, inače dobitnik godišnje nagrade Slobodne Dalmacije za novinarstvo, koja nosi ime dičnog i nezaboravnog Miljenka Smoje, javio je s obala Baltika:

- Rusi nisu mogli doći k sebi, pitaju se: Hrvati, pa koliko vas je to!

Ma čudo jedno od ljubavi prema nogometu i reprezentaciji, ali i svojoj domovini. Otrcano je postalo tumačiti kako su sportaši najbolji ambasadori svoje zemlje, Hrvatske posebno.

Procjene su da je naših ljudi na prvoj utakmici u Kalinjingradu bilo desetak tisuća, ima ih, kao Davorin Olivari iz Sportskih novosti, koji tumače da nas je bilo i duplo više. Ali je činjenica da „nikada, baš nikada na jednom velikom natjecanju nije zabilježena toliko hrvatska dominacija na tribinama“.

Hrvatski nogomet je opterećen brojnim problemima, to nitko ne može, pa niti smije poreći, ali isto tako je svima razumnima jasno da je hrvatska nogometna reprezentacija prava svetinja. Pa čak i onda kad Vatreni zaobilaze Split ili kad se među izabranicima selektora nađu neki igrači nametnuti od menadžera ili klupskih funkcionara.

Ono što je posebno dobro za ovu rusku avanturu to je fakat da izborniku Zlatku Daliću nitko nije diktirao sastav ekspedicije, niti u najmanjoj mjeri, ono da se nekim lobiranjem poguralo barem jednog igrača. A takvih je slučajeva bilo…

I dok je „Hrvatska mogla biti ponosna na svoje navijače na stadionu u Kalinjingradu“, jer nije bilo niti najmanjeg ekscesa, čak niti jednog ružnog povika dotle po Dalmaciji, posebno u Splitu svjedočimo pojedinim vulgarnostima, ispadima kakvi su baš nedostojni pristojnih ljudi. To što pojedinci sebi dozvoljavaju u najmanju ruku je bezobrazno, bez stila i odgoja, kako od njih tako i onih, mahom portala, koji emitiraju takve prostakluke.

Kad na nekim nadvožnjaku osvane transparent s porukom „Vi niste Hrvatska“ ne možeš nego se začuditi, pa onda pomisliti kako je ta poruka zapravo upućena onoj čudnoj vrsti bića koja su u stanju ispisati grafit „smrt repki“. Jer je jedino logično tumačenje kako takvi ne pripadaju narodu, koji u tolikom broju hodočasti na utakmicama Vatrenih.

A to što ima nekih koji „pobjedi u zube gledaju“, logično je, jer osim činjenice da su Vatreni glatko pobijedili ipak ima objektivnih primjedbi na igru. Generalno, kako je to ocijenio bivši izbornik Slaven Bilić „nismo imali nikakvih problema, postigli smo dva gola, Nigerijci nisu stvorili pravu priliku“ pa je poentirao:

- Baš to, što smo s 2:0 pobijedili solidnog suparnika, pokazuje koliko smo dobri.

S druge strane u pravu su oni kojima smeta „euforija i prepotencija“ i to kod navijačkog naroda, jer Dalić sa svojim ljudima itekako dobro zna da je do sada izveden pravi, ali ipak još nedovoljni korak prema osmini finala. Ono što remeti raspoloženje u našem taboru, pa ma kako se svi upinjali tumačiti da je ambijent idealan, to je slučaj Nikole Kalinića.

Svi daju podršku izborniku Daliću, tumače kako je u pravu što je likvidirao Kalinića, ne mogu se ne složiti uz jednu opasku: operacija odstranjivanja je zakasnila, trebalo je izvesti pravovremeno, još u Liverpoolu, odnosno odmah po povratku.

Kalinić je pogriješio, o tome nema sumnje, nanio je štetu sebi, što i nije toliko bitno koliko je naudio reprezentaciji. Naime, možda vam se čini bizaran detalj, ali je to fakat: Dalić više nema dvije momčadi za trening. I što je najteže, nema rezervnu varijantu za slučaj da se ozlijedi Mario Mandžukić.

Svojevremeno je, kako za koju priliku, Ćiro Blažević, trener svih trenera povjeravao da je molio boga „samo da nam se ne ozlijedi Jarni“, drugi put Šuker i tako dalje. Sad će molitve biti upućene Svevišnjem za zdravlje Mandžukića, pa se i tu može naći zamjerka Daliću zašto među izabranima nema Ivana Santinija ili Duje Čopa.

Ali ostavimo sad ta nagađanja i kombinatoriku oko sastava, ne trebaju nam sumnje nego optimizam, jedno stanje u kojem snaga duha sve rješava, pa i pobjeđuje. Naročito kad se s tribina, u četvrtak u Nižnjem Novgorodu protiv Argentine, pa onda slijedećeg utorka u Rostovu na Donu, zaori pjesma u čast Hrvatske i naše reprezentacije.

Kad se začuje ono „Neopisivo“, pjesma Zaprešić boysa, koja kaže „najlakše je kad pitaju me koliko i kako ja nju volim jako, samo jedna riječ bi bila to: neopisivo“.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet