Sport Domaći nogomet

Glava u balunu

Amerika otkrila zabludu, ali srećom Dalić ne robuje kalupima

Glava u balunu

Američka turneja Vatrenih potpuno je uspjela bez obzira na polovičnu rezultatsku bilancu, poraz od Perua i pobjedu nad Meksikom.

Ne, nemojte se čuditi na tu moju konstataciju o uspješnosti, moguće je bolje kazati korisnosti turneje, jer su te dvije utakmice definitivno pokazale stanje duha naših reprezentativaca. Jedni su, oni slavni i poznati, došli odraditi svoju obvezu, drugi su, a radi se o pričuvnim snagama, stigli osvojiti svoje mjesto u prvih jedanaest ili barem u ekspediciji za Rusiju.

Prije svega osvrnut ću se na potez Zlatka Dalića, sigurno u dogovoru s rukovodstvom HNS-a, da otpusti šestoricu senatora, da ih poslije utakmice sa Peruom, po molbi i traženju klubova, vrati kući u Milano, Torino, Monaco i Madrid.

Ima ih podosta, koji su osudili taj potez, kao navodni popust asovima, posebno su zamjerili oni kojima je krivo što nisu pravovremeno obaviješteni o toj odluci. A baš to je jedna od najboljih, doslovno vitalnih odluka izbornika.

Kako? Zašto? Pa sve je jednostavno, obzirom da je Dalić najavio da će „dati svima priliku“, a to ne znači ubaciti nekoga s klupe da odigra pola sata ili čak manje, petnaestak minuta. Obzirom na to da je izbornik poželio vidjeti na djelu i one koji tu i tamo ulaze u prvi ešalon, logično je da se odlučio za dva sastava, jedan protiv Perua, drugi protiv Meksika. 

I što je bitno, baš takav pristup pokazao je Daliću ono što se već ranije uočavalo, a to je da standardni igrači, oni najbolji, koji igraju u najjačim klubovima, u pravilu odrađuju takve nastupe, u pravom smislu ih „otaljavaju“.  Takvo ponašanje onda dovodi do konstatacije kako „Hrvatska nema igru“. Zlatko Dalić je pretendirao i najavio „iskoristiti tjedan dana zajedništva za komunikaciju, druženje i zbližavanje“ premda su najvažniji i najiskusniji odavno skupa. I dobro su se provodili u Miamiju i Dallasu, odnosno Arlingtonu…

Američka turneja je zamišljena prvo, kao „peglanje kijevskog rukopisa“, što znači utvrđivanje već određenog rasporeda i taktičkih zahtjeva, te drugo, kao dobivanje odgovora na neke dilema, posebno pitanje lijevog braniča, onda na provjeru stanja stoperskog para, ali i kao propitivanje drugih uloga.

Dalić vjerojatno nikad neće priznati da je bio u teškoj zabludi kad je tvrdio kako „ima u glavi prvu jedanaestoricu za utakmicu s Nigerijom“. Pa je požurio objasniti da je „bolje imati zamišljenu jedanaestoricu tri mjeseca uoči starta svjetskog prvenstva nego da lutam“. 

Poslije dvije odigrane utakmice u Americi Dalić je na neki način salto mortale, objavio čarobnu formulu: „Nisam nikoga otpisao, ali nitko nije siguran“. A do te spoznaje je došao baš zbog igre njegovih izabranika protiv Perua u odnosu na prikazano protiv Meksika.

Svi se nadamo, pa i vjerujemo da će Vatreni poslije reinkarnacije u Kijevu i u dodatnim utakmicama protiv Grčke, kad su osigurali nastup na  završnom turniru, baš u Rusiji dokazati kako su sposobni za velike domete, to jest da su u stanju barem donekle ponoviti podvig iz Francuske 1998.

Tu se tumači kako je većina igrača u punoj zrelosti, pogotovo oni koji igraju u najvažnijim  europskim klubovima ili barem u Ligama petice. I ta se nadanja temelje na vjeri da su baš najpriznatiji pojedinci itekako motivirani, željni izvesti podvig koji će im u karijeri značiti, ali koji će u biti usrećiti narod navijački.

Poslije dva američka ispita nikako ne treba žuriti pa prebrzo sumnjati u domete pojedinaca, koji su našoj reprezentaciji toliko dali. Na primjer, u Marija Mandžukića, koji prolazi kroz stanovitu krizu, ali koji je godinama bio udarni igrač (82 nastupa, 30 golova). Međutim, baš činjenica da su pričuvni igrači manifestirali prave sposobnosti, u ovom slučaju u prvom redu Ante Rebić, sigurno će uroditi motiviranošću kako kod Mandžukića, tako i Nikole Kalinića, pa i drugih.

Izbornik je najavio, može se kazati da je i pretjerao kako je „Rebić sad preskočio Ivana Perišića, pa neka sad Perišić preskoči njega“. No, bitno je da je poslije američke turneje Dalić shvatio kako ne smije robovati kalupima.

U takvu grešku je svojevremeno upao Mirko Jozić kad je na Mundijal 2002. u Japan/Koreju vodio šestoricu, slobodno se može kazati, „uskislih“ Vatrenih (Davora Šukera i Zvonimira Soldu s 34 godine, zatim dva Roberta - Prosinečkog i Jarnija sa 33, Alena Bokšića sa 32 i Marija Stanića sa 30).

Do mundijala u Rusiji preostalo je nešto manje od 80 dana, našoj reprezentaciji predstoje još dvije prijateljske utakmice (Brazil u Londonu i Senegal u Osijeku), te dvadesetak dana priprema u Istri tijekom kojih će izbornik sa svojim stožerom dobiti odgovore. Obzirom da stiže završnica prvenstava, naročito teška za igrače u klubovima, koje čekaju ispiti u europskim kupovima, usuđujem se tvrditi, moguće je fiksirati čak 22 putnika za Rusiju, u rasporedu 4-2-3-1.

Znači uz tri vratara Danijela Subašića, Lovru Kalinića i Dominika Livakovića (Karlo Letica je ipak u zaostatku, čak i zato jer ne brani za U21, moguće i s namjerom), zatim za četvorku u obrani Šime Vrsaljko, Vedran Ćorluka, Domagoj Vida, Dejan Lovren, Tin Jedvaj, Ivan Strinić i Josip Pivarić, u manevru za tandem defanzivnih Ivan Rakitić, Mateo Kovačić, Milan Badelj, Filip Bradarić, onda za ulogu u tercetu ofenzivnih Luka Modrić, Marcelo Brozović, Perišić, Rebić, Marko Pjaca, te kod napadača Mandžukić, N. Kalinić i Andrej Kramarić.

Faktički ostaje dilema za još jednog putnika između stopera Mateja Mitrovića i Zorana Nižića, zatim veznih igrača Marija Pašalića ili Marka Roga, te napadača Duju Čopa ili Ivana Santinija.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet