Sport Domaći nogomet

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Ča je pusti Eusebio kontra našen Lavu

JUČER, DANAS, MALO SUTRA
Zdravko Juričko, od milošte Lav, moj je redakcijski kolega.
On uređuje auto-prilog, a ja ne vozim nego radosno pristajem biti vozan, pa je razumljivo što imamo malo profesionalnih tema za raspraviti. Što ću kad fergazeri, ausvinkli i frpucne nisu moje područje.

U najboljem slučaju, mogu recenzirati tek mekoću ovjesa i dizajn automobila.
No dobro, reći ćete, ne morate razgovarati samo o poslu, sigurno dijelite neki zajednički interes. Na žalost, ni tu stvari ne stoje puno bolje. Lav je, naime, infišan u nogomet, a s tom vještinom moja tankoćutna malenkost cijeloga života održava uljudnu distancu.

Kako, osim radne knjižice, dijelimo malo što, jedino što nam preostaje posvećenost je disciplini koja se u Dalmaciji prilježno njeguje. Otkada ga znam, srdačno ga vrijeđam, što, hvala na pitanju, i on ljubazno čini.
Lav, primjerice, nije baš najtiši čovjek kojega poznajem. Savršeno u skladu sa svojim nadimkom, on ne govori nego riče, pa čim se ukaže na vratima redakcije moja zdvojnost običava objaviti kako su stigli ne jedan nego dvojica: Zlo i Naopako.

Na takav izraz dobrodošlice on spremno uzvraća verbalnim rafalom koji nije umjesno citirati jer ne mogu znati hoće li ovu kolumnu, zacijelo greškom, pročitati i koji maloljetnik.

Dok petnaestak metara daleko od mene prelama svoj prilog, Lav glasom koji je savršeno prikladan za široka prostranstva savane, ali ne i za novinsku redakciju, ispaljuje imena slavnih i manje slavnih nogometaša.
Kako se toj akustičkoj inkomodaciji ne može uteći, opazio sam da razmjerno često, uz ostale, spominje i Eusebija. Jednom mi se čak učinilo kako je dotičnog spomenuo kao svog suigrača. Naime, Lav je prije nekoliko desetljeća bio profesionalni nogometaš, a živi svjedoci toga vremena vele kako je u loptanju bio dobar skoro koliko i Mosor u košarci.

Naravno, sparivanje Lava i Eusebija u istu momčad doživio sam kao još jedan izraz ovjenčane splitske prepotence.
Možda niste čuli, pa ću vam ispričati kratku anegdotu na sličnome tragu. Kada su upitali jednoga Splićanina zna li svirati klavir, on je slegnuo ramenima i hladno procijedio: “Jebi ga, teško mi je reć ovako napamet, nisan proba.”

Sve do jednog dana

U gradu u kojemu je savršeno normalno imati duju iz glazbenog, ali i gajiti čvrstu vjeru kako ti Arthur Rubinstein nije ni do koljena, logično je očekivati da će se neki mudrijaš zaklinjati kako je centrira balun Eusebiju ili Peleu, ma čisti zicer, ali ga je ti nesriknji Portugalac ili Brazilac falija gore od Mate Baturine.

I tako su prolazile godine. Lav je deklamirao imena nogometnih celebrityja, neke od njih posvajao kao rod rođeni, a ja sam bivao sve uvjereniji kako mi je kolega izvanbračni sin baruna Münchausena. Sve dok nije objavljena vijest kako je preminuo veliki Eusebio da Silva Ferreira.
U nekrolozima koji su zapljusnuli medije, novinari su se potrudili predstaviti sve postaje na dugome karijernom putu jednog od najvećih nogometaša svih vremena.

Pa je tako konačno ovjerena i činjenica da su Eusebio i Lav zaista godinu dana igrali u istome klubu, nekome kanadskom loptačkom kolektivu. Portugalac je tamo bio centarfor na zalazu karijere, a Lav friški „prognanik“ iz Splita. Ćudljiva fortuna darovala mu je priliku da dovijeka ponavlja: „Za Hajduk nisan bija dovoljno dobar, pa san, zamislite moje muke, na koncu mora igrat s Euzebijon.“

Ta ista sudbina obradovala je i sve nas u „Slobodnoj“: približila nas je blistavim stranicama povijesti baluna, makar iz druge ruke, uz nehotično posredovanje kolege Lava.
Jer, postoji li igdje na svijetu novinska redakcija u kojoj radi čovjek koji je igrao s takvim „teškašem“ kao što je Eusebio? Hoćete li takvoga naći u Guardianu, Le Mondeu, Die Weltu? Malo morgen!

Eusebio? Je li to onaj...

U Portugalu nisam nikada bio, premda od sedme godine maštam kako se vozim u onom slikovitom tramvaju koji se strmopižđuje s nekog lisabonskog brijega kroz raster tijesnih kaleta.
Ovih dana više nego ikad čeznem za putovanjem u tu lijepu zemlju. Silno bih volio sjesti u kakvu pousadu (gostionicu) ili tabernu (konobu), naručiti čašu vina i čekati da mi se obrati neki ljubazni domaćin. Razgovor bi, po prilici, tekao ovako.

- Você é da Croácia? Eu acredito que o amor de futebol. (Vi ste iz Hrvatske? Vjerujem da volite nogomet.)
- Infelizmente, nem. (Na žalost, ne.)
- Mas certamente você já ouviu falar de Eusébio, não é? (Ali ste sigurno čuli za Eusebija, zar ne?)
- O que você disse? Eusebio? É isso o que é jogado com o meu colega Zdravkao Jurickao? (Kako ste rekli? Eusebio? Ma je li to onaj što je igrao s mojim kolegom Zdravkom Juričkom?)

ivica ivanišević

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet