Sport Domaći nogomet

vlaška posla

Ante Tomić: Igore, ne odlazi, molimo te, volimo te

vlaška posla

/ Srđan Vrančić / CROPIX

Ne znam jeste li uočili podudarnost, ali sve je zapravo počelo otkad je Igor Štimac reprezentaciju odveo u Međugorje na Brdo ukazanja. Od tog vremena baš ništa nas ne ide. Na domaćem terenu neočekivano, upravo šokantno su nas nabili amateri Škoti, utakmica sa Srbijom bila je agonija u kojoj smo jedva izvukli neriješeno, a o nedavnom glatkom porazu od Belgije da ne i govorimo.

Otkad su se Štimac i mladići utjecali čudotvornoj Bogorodici, hrvatski nogometni reprezentativci mučili su se pobijediti čak i Lihtenštajn, državu od trideset tri tisuće stanovnika, veličine, po prilici, kao Vinkovci bez prigradskih naselja. Zločest bi netko sada vjerojatno zaključio kako Gospa ne pomaže, ali ja, kao dobra i suosjećajna osoba, mislim da Majka Božja zaista, svim srcem navija za Hrvatsku.

Ona, jadna, stvarno želi da mi pobijedimo i totalno je, bez ostatka u tome. Sa šalom na crvene i bijele kvadratiće Gospa sjedne ispred televizora, otvori Ožujsku, napuni zdjelicu čipsa i uzrujano viče ako sudac dosudi faul protivničkoj ekipi. Trudi se, u jednu riječ, oponašati muškarce koji s njom gledaju utakmicu. Ali joj, eto, jednostavno ne ide. Kontam kako ona mora biti jedna od onih žena koje, koliko god im objašnjavao, ne shvaćaju pravila nogometne igre. Bogorodica vjerojatno uzbuđeno skoči na noge i poviče “gol!” kad god lopta ode u aut. Doduše, tko zna što je njoj Igor Štimac rekao da se broji u nogometu?

Nakon poraza od Belgije naš je izbornik televizijskom reporteru počeo s Markovim konacima, tko je imao veći posjed lopte i više kornera, kao da će se Hrvatska zahvaljujući korner-razlici kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Hrvatski korneri, što da vam pričam, to je jedno čudo. Na Eurosportu po čitave dane usporeno puštaju snimke hrvatskih kornera. Hrvatski reprezentativci glavom, ili čak škaricama izvode loptu iz ugla. Kako bilo, reprezentacija nam je u ozbiljnoj krizi i tu, čini se, više ni nebesa ne mogu pomoći.

Stanje je alarmantno, bezizlazno, ali opet, sve nas je ispred malih ekrana, vjerujem, zazeblo oko srca i golema strava ispunila kad je izbornik Štimac kazao: “Ako odem ja, na redu je Davor pa Zdravko pa svi drugi.” Pet minuta nakon što je on to izjavio za Novu TV, jedan se bubrežni bolesnik sam isključio s aparata za dijalizu, a jedan Srđan popeo na neboder u Rijeci i do zaključenja ovog broja još se nije urazumio.

Srđane, vrati se doma

“Srđane, nemoj! Imaš djecu. Tvoji sinovi Luka i Matej i mala kći, ljubimica tvoja Ljerka u suzama te preklinju, siđi s krova!” govori mu dolje s ulice na megafon policijski načelnik, a nesretnik samo niječno odmahuje glavom, ponavljajući kako mu ni žena ni djeca nisu važni. Sve mu je besmisleno. Ništa na ovom svijetu ne bi moglo ispuniti zjapeću prazninu u njegovoj duši ako bi Igor, Davor i Zdravko otišli.

U zagrebačkom samostanu svete Klare časna je majka okupila sve sestre da se mole i poste da Igor, Davor i Zdravko ostanu na čelu Hrvatskog nogometa, a napravljena i i facebook grupa za podršku u kojoj se u kratko vrijeme prijavilo četiri milijarde sedamsto šesnaest milijuna dvjesto trideset šest tisuća i četristo sedamna... pardon, osamnaest članova. Zrinko Tutić i Rajko Dujmić žurno su skladali pjesmu koju je snimio hrvatski Band Aid. Baš kao u jesen 1991., Oliver, Mišo, Tereza, Arsen i Gabi, Jasna Zlokić, Psihomodo pop, Parni valjak, Vlado Kalember, svi živi su se okupili sa slušalicama na glavi i u refrenu zarevali: “Igore, Davore i Zdravko, ljubimo vas žarko.” Kakav bi nam to život bio bez ove trojice?

Pa sad, iskreno, ja ga sasvim lijepo mogu zamisliti. Dapače, sinoć sam izišao zapaliti na terasu i u jednom trenutku, gledajući panoramu Splita, dosjetio sam se izvanredne mjere za spas hrvatskog nogometa. Inženjeri statičari bi je, doduše, trebali malo dotjerati. Ugrubo, ja sam to ovako zamislio.

Praćkom pa ćao

Valjalo bi sagraditi jedan betonski stup od stotinjak metara na Sustipanu i još jedan, jednake visine, kod zgrade Dalmacijavina, na drugome kraju splitske luke. Zatim bismo vrh ta dva stupa povezali gumenom vrpcom širine metar i po do dva metra i iz brodogradilišta doveli moćnu dizalicu da tu praćku nategne, pa da i Igora i Davora i Zdravka, jednoga po jednoga, lijepo ispalimo prema otvorenome moru. Investicija, istina, ne bi bila jeftina, ali ja bih vam sad, ovako, iz glave, mogao nabrojiti dvjesto tisuća ljudi koji ne bi žalili para da se to napravi.

ANTE TOMIĆ

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet