Sport Domaći nogomet

SUPROTIVA

Josip Jović: Eh, da nam je sve kao nogomet

 SUPROTIVA

Ipak je ponekad ugodno biti “šiljak zaboden u masu”, bolje je gledati važnu nogometnu utakmicu među mnoštvom, na stadionu ili na trgu, nego u svom stanu. Kad si združen s drugima u istim željama i strahovima, pobjeda ti je nekako draža i veća, a poraz lakši. Na žalost, te večeri nije bilo pobjede, izgubili smo od Španjolske, nismo nastavili natjecanje na Europskom prvenstvu, a i završetak utakmice bez golova ne bi donio ništa više. Bilo je olakšavajuće i to što nismo imali što predbaciti ni igračima ni izborniku.

Ponosno su izgarali za nacionalne boje, bili su posve ravnopravni i od suparnika su dobili zasluženo priznanje. Nisu nam bili skloni tek sreća i djelitelj pravde, koji nas je na trenutak podsjetio na Haaški sud. Utješna je i činjenica da se na kraju raduje praktički samo jedan, a da su najtužniji oni što zadnji otpadaju iz utrke za naslov. Sanjaš, sanjaš, a na kraju se moraš probuditi.

Nogomet, točnije nogometna reprezentacija, a isto vrijedi i za rukometaše, vaterpoliste, Ivicu Kostelića, Sandu Perković ili Blanku Vlašić, nedvojbeno su jako važni za stanje nacionalnog duha. U uvjetima spontanih ili induciranih podjela društva po raznim crtama, u uvjetima kad smo prestali vjerovati u sebe, u narod i u državu, i kad smo izloženi poniženjima na svakom koraku, reprezentacija dođe kao ljekovita suprotnost svemu tome. Kad ona igra, opet su svi skupa, makar iluzorno i makar nakratko − osim one manjine koja strasno priželjkuje poraze − i uvijek nam iznova vraća pouzdanje u vlastite snage i sposobnosti.

Gdje bi nam bio kraj da smo u izvozu, u produktivnosti, u inovacijskoj, znanstvenoj, filmskoj produkciji − mada i u svim ovim područjima ima lijepih, iako rijetkih izuzetaka − već cijelo desetljeće bili među deset najboljih na svijetu? Odlaze sada, kako se to kaže, dvojica šefova parade, dvojica najzaslužnijih. Slaven Bilić i Vlatko Marković, dvije nogometne legende iz različitih vremena, povezanih i nogometnim i domoljubnim zanosom. Markovića su godinama, unatoč svemu, tjerali i na koncu istjerali. Bilić je sam, prije nego što bi ga makli, shvatio da je vrijeme za odlazak, uvjeren kako nikada ništa što će raditi u budućnosti neće biti slično ovome što je radio zadnjih šest godina. Pokazao je visoku stručnost, poštenje i samosvojnost, nije podlijegao pritiscima, kojih je očito bilo. Upravo zahvaljujući takvom radu našao je unosan angažman u Rusiji, pokazujući kako se baš takav rad i u doslovnom smisli isplati. Iskren i samouvjeren, sebe je samog ocijenio najvišom ocjenom. A i zašto bi bio lažno skroman? Pa i u toj posljednjoj, izgubljenoj utakmici vodio je od početka do kraja igru, inače podložnu nepredvidljivosti i slučajnosti, poput umješnog redatelja kazališne predstave.

Nedostajao je tek jedan mali sretni trenutak, kao i prije četiri godine u Austriji kad smo ispustili jednu već dobivenu utakmicu. Igrači su ga slijedili, nisu igrali za novac, kojega ionako imaju u izobilju, i publika je to osjetila. A zašto se publika identificira s onima koji reprezentiraju zemlju u jednoj igri ratovanja, izmiče svakoj racionalnoj analizi. Osjećaji su ionako važniji i jači od razuma. Sve je moglo biti drugačije da je Ivan Rakitić, posve neometan, s pet metara zakucao u gotovo dvostruko širu mrežu, ili da je Wolfgang Stark, bavarski djelitelj pravde, na samom kraju pokazao na bijelu točku nakon prekršaja kojim je spriječen siguran pogodak i koji se nije moglo ne vidjeti. Ni Ukrajincima nije priznat pogodak protiv Engleske. Jednostavno, postoje veliki i mali, moćniji i slabiji.

U europsku pravdu vjeruju samo oni, ovaj put u ulozi nogometnih analitičara i komentatora, koji idealiziraju sve što stiže sa Zapada, iz velikog svijeta. Opravdanje za namjerne pogreške suca Starka, kojega je čak i UEFA kaznila skidanjem s liste sudaca koji nastavljaju suđenje, našlo se u ponašanjima naših navijača, kao da je na sucu da nogometaše kažnjava za ponašanje navijača, kao i u nasilnom izjednačavanju pogrešaka počinjenih navodno na obje strane. Tek nakon UEFA-ine kazne počinjemo vjerovati vlastitim očima, kao što povjerujemo u pad BDP-a tek pošto nam to javi neka strana agencija. Bacanje banana, petardi ili hukanje tamnoputim nogometašima ne može se generalizirati i predstavlja ispade zaista nekolicine.

Takvo je ponašanje nemoguće jednostavno ocijeniti kao rasizam, “šovinizam ekstremne desnice”, kao što je to učinio premijer Zoran Milanović mehanički posegnuvši za svojim ideološkim kategorijalnim aparatom. Radi se ovdje naprosto o huliganstvu, lošoj duhovitosti, skretanju pozornosti na sebe, ometanju protivnika, junačenju na krivi način, najčešće alkoholiziranih mladića, ali je u svakom slučaju ružno i štetno i za naš nogomet i za zemlju u cjelini. Loše navike tih mladića stečene su i zahvaljujući tolerantnom, čak i poticajnom odnosu prema njima na domaćim terenima.

Na Hajdukovim utakmicama cijeli se stadion nađe u dimu, a onda čitamo o divnoj atmosferi koju je priredila Torcida. Nogometna nacija živi u znaku pitanja i sumnji u pogledu budućnosti reprezentacije. Iako neizabran, kao predsjednik funkcionira Davor Šuker, a kao izbornik Igor Štimac, obojica bez potrebnog iskustva, menadžerskog, odnosno trenerskog. Najviše sumnji izaziva spoznaja da su sve ove smjene i promjene maslo Zdravka Mamića, jednog od onih samoživih, sebičnih i samoljubivih egzemplara suvremene Hrvatske koji su u stanju sve, ama baš sve i svakoga podrediti svojem novcu i svojoj slavi.

 

 

JOSIP JOVIĆ


Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet
Page 2 of 2First1[2]NextLast