Sport Domaći nogomet

KOBNI PRODUŽECI Popis svega čemu je Tomislav Ivić u bogatoj karijeri bio blizu

Otišao nam je Tomislav Ivić, ispratili su ga Hajduk i Split, mnogobrojni štovatelji ... Ostavio je iza sebe golemu tugu, prazninu. Ode naš šjor Ivan, na svom posljednjem putovanju ujedinio je nogometnu Hrvatsku, ispraćen golemim pijetetom, pjesmom klape Cambi Split koja je tako dojmljivo intonirala Arsenovu “dida moj, žalostan je unuk tvoj...”

Ivić je nanizao trofeja za svoje karijere, pa ipak u ovim danima kad se evociralo sve što je osvojio znalo se i griješiti, neke stvari nehotice su se čak i preuveličavale, a neke i zaboravljale, preskočile.



Istine radi, Ivić je bio prvak Jugoslavije (triput s Hajdukom ‘74., ‘75., ‘79.), prvak Nizozemske (s Ajaxom ‘77.), prvak Belgije (s Anderlechtom ‘81.), četiri kupa osvojio je s Hajdukom (‘72., ‘73., ‘74., ‘76.), a onda je stigao krešendo s Portom u sezoni 87/88 kad je osvojio duplu krunu Portugala (prvak i kup), europski Superkup i svjetski Interkontinentalni kup.

I na to treba pridodati srebrnu medalju s Azijskog prvenstva, njegovi Emirati (UAE) izgubili su finalnu utakmicu od Saudijske Arabije tek nakon raspucavanja jedanaesteraca.

Kad to zbrojimo brojke su sasvim precizne: šest titula prvaka u četiri zemlje, pet kupova u dvije zemlje, srebro Azije i tome ne treba ništa dodavati ni oduzimati.

To što je primjerice započeo prvenstvo, ali nije došao do kraja, u kojem će Olympique Marseille osvojiti titulu prvaka Francuske 91/92. ili je sezonu ranije spletom okolnosti preskočio finale kupa Španjolske s Atletico Madridom ne znači da ga treba kititi i tim trofejima, koliko god svoga utkao u njihovo osvajanje.

S Ivićem odlazi u povijest i priča što je sve mogao, trebao, zaslužio osvojiti, a ipak nije, koliko je bio blizu nekih postignuća.

Neke detalje čini nam se nadasve zanimljivo ispripovijedati u ovom času neumitnog rastanka s velikim trenerom; neka budu još jednom istrgnute iz korica zaborava.

Kad je to, dakle, malom Napoleonu nedostajao tek korak do još većeg uspjeha, da se uspne na vrh još nekoliko puta?


1976. Maksimalna zadnja minuta

Što još novoga reći o sucu Dušanu Maksimoviću koji je produžio utakmicu u Ljubljani sve dok Partizan nije dao gol Olimpiji, čime je novosadski arbitar uskratio zadovoljstvo Hajduku i Iviću da zaokruže svoj trijumfalni put na - tri uzastopne duple krune!?

Hajduku i Iviću s tim pogotkom Bjekovića u mrežu Dalanovića (dok je za Bežigradom otkucavala 93. minuta) nanesena je najblaže rečeno - sportska nepravda. Tada je sudačka nadoknada bila nepoznat pojam, a međašnji suci su pune četiri minute držali zastavicu podignutom, čime se nekoć označavalo kako je u tijeku posljednja minuta, a ne posljednje četiri minute susreta?!



1982. Ukradeno mu nije vraćeno


Anderlecht nije obranio titulu prvaka, preskočio ga je Standard, ali je to liješki klub kasnije platio masnom kaznom, pukla je afera o namještanju utakmica i kupovini bodova od strane Standarda, a stariji ljubitelji baluna sjetit će se da je i slavni Eric Gerets, kao desni bek Standarda bio žestoko kažnjen.

Unatoč dokazane krivnje poredak na ljestvici nije se mijenjao, niti je Standard izbačen u drugu ligu. Krivnja se individualizirala, ali je Ivić s Anderlechtom bio oštećen.

Iste sezone Anderlecht, tj. Ivić igrao je u polufinalu Kupa prvaka protiv engleske Aston Ville i Bruxelles se (doduše na Astrid parku) tri proljeća prije krvoproplića na Heyselu susreo oči u oči s navijačkim hordama s Otoka, tada smo ih zvali životinjama, “english hooligans and animals”. Anderlecht je hvatao 0:1 iz Birminghama i suočio se na svom igralištu s divljanjem gostujućih navijača koji su razbijali ogradu, upadali u igralište, prekidali susret kako im se prohtije do besmisla.

Kad je centarfor domaćih Willy Geurts trebao zatresti mrežu pokraj svladanog, nemoćnog vratara, pred njim je odjednom iskrsnula još jedna spodoba u dresu Aston Ville, ali u rebatinkama?!

Geurts je u zanosu išao driblati i tog zalutalog navijača u šesnaestercu. Šansa je propala, susret je opet bio prekinut, pa nastavljen, vrijeme je iscurilo kroz pješčani sat, a da Anderlecht nije postigao pogotka. Zalud su bile žalbe Anderlechta zbog neregularnosti, Aston Villa je otišla u finale, a naš Ivić nije.

“Animals” su isključeni iz Europe tri godine kasnije, “u dresu Liverpoola”, a lady Thatcher našla je načina kako da se s njima obračuna...


1985. Mlinariću je i danas krivo

Sa šjor Ivanom evo nas u Dinamu, digao je klub iz Maksimirske šume s posljednjeg mjesta nakon početnih kola i dogurao do pete pozicije na proljeće. I k tome plasirao se u finale kupa protiv Crvene zvezde. No, pričao je, osjetio je odjednom kako mu ozračje u modrim salonima više nije sklono i digao je sidro nakon što je shvatio kako je zapravo odradio ono zbog čega su ga zvali, spasio ih...

Otišao je iz Dinama naprasno, usred finala (kup će osvojiti Zvezda), a u to ime jučerašnji poziv Marka Mlinarića bio je tako sjetan, kao melem na priče iz davnine: “Žao mi je što nisam u mogućnosti doći na sprovod, prenesite obitelji moju sućut, sukobio sam se tada s gospodinom Ivićem, a nisam bio u pravu. Ja sam mu se davno zbog toga ispričao, a on mi je na svemu oprostio”, javio se Mlinka.

1989. Safet skinuo tapiju s titule

Ponovio se “slučaj Maksimović”, Ivićev Paris St. Germain bio je na minutu do titule prvaka Francuske, trebalo je još samo izvući bod na marseljskom Velodromeu, u derbiju protiv Olympiquea u gostima, bilo je neriješeno, igrala se 92. minuta, sudac Vautrot je pogledavao na svoj sat, zašto toliko odugovlači, gotovo je...

Ne, nije gotovo, Safet Sušić je nepotrebno odigrao povratnu loptu prema svojoj obrani, netko iz Marseillea je presjekao i - adio Mare. Jedan - nula, prvak je postao - Tapie! Kasnije će Ivan dobiti satisfakciju što će ga Tapie zvati za trenera, savjetnika, stručnog suradnika...


1991.  Upao Trap, ni kupa ni Juvea

S Atleticom u Madridu Ivić ima sjajnu sezonu, kod njega stažiraju i Matković i Bračun, gazda Jesus Gil y Gil je presretan, golman Abel je rekordno zaključao svoju mrežu. Pred finale kupa Španjolske (na putu je Atletico i Barcelonu eliminirao) Iviću stiže - poziv iz Juventusa. Može li malo pričekati? Kažu da ne može.

A dugo je čekao Juve, nadao mu se, njemu i Realu ili Barceloni (Barca će ga kasnijih godina kontaktirati, kad je Bobby Robson bio na izmaku mentalne snage, ali taj transfer nikad nije realiziran). Oni, Juve, Real, Barca, bili su mu san snova. Luca di Montezemolo se s menadžerom Lucianom D’Onofrijem dogovorio da Ivić dođe u Juventus na kraju sezone, a direktor “stare dame” Enrico Bendoni stigao je u Madrid na potpis ugovora.

Gazda Juventusa Gianni Agnelli pokušavao je istodobno slomiti kolegu iz Intera Massima Pellegrinija da mu “vrati” Giovannija Trapattonija, a budući da mu to nije uspijevalo htjeli su uzeti Ivića, odmah, bez čekanja. Ivić je navečer potpisao, a izjutra je javljeno kako je “l’Avvocato” Agnelli ipak slomio Pellegrinija i dobio Trapattonija!

A što ćemo sad?

A ništa, pokidajmo ugovor, kao da nikad ništa nije ni bilo, reče Ivić i od tog trenutka, s tim potezom džentlmena u Juventusu mu postadoše sva vrata otvorena: pa neka nikad nije postao trener “bijelo-crnih”.

Saznavši što se sve događalo dva duga dana u Madridu vulkanski eksplozivni Gil y Gil smijenio je Ivića s mjesta trenera Atletica! Pisali smo: dva otkaza u jednom danu, ali kakva je to priča bila. Atletico je potom osvojio Copa del Rey, španjolski kup, ali bez Ivića na klupi.


1993.  Goethalsu  ‘nacrtao’  Milan

Ima li bolje satisfakcije za jednog trenera kad ga zovu tamo gdje je već bio?! Dinamo je pozvao Ivića baš da zamijeni Branka Zebeca, a Zebec mu je bio sjena nad glavom dugo, dugo dok je počinjao u Hajduku. Raymond Goethals mu je pak bio suparnik i rival iz sudara Anderlechta i Standarda, iz afere ‘82., a sad ga gazda Tapie zove da Goethalsu u Marseilleu sastavi taktiku kako će svladati Milan u finalu Kupa prvaka 1993. u Münchenu?!

Rečeno - učinjeno, Ivić je snimao Milan tajno i sustavno, sastavio taktiku kontra Fabija Capella, iznenađujuća prekomanda hitrog Pelea na desno krilo da (s)lomi Maldinija koji je već tada bio malo postariji gospodin, a jedini gol dat će Basile Boli, nakon kornera. 

Evo ti taktika i prekidi, a ti Goethals, slavi dolje s pokalom od velikih ušiju, ja ću guštat u loži s Tapieom!


2004.  Umjesto slave zahvala

Klupski prvak Azije? Zamalo... Preskakali su prepreke, a prvi finale je s Al Ittihadom u Jeddahu izgubio sa 1:3 i nije im se bilo teško svadit sa šeicima, zašto ovo, zašto ono... 

Pa je revanš povjeren Draganu Talajiću. U uzvratu nevjerojatnih 5:0 za Al Ittihad, usred Južne Koreje.

Talajić je i sad posmrtno, sjećajući se te epizode, kazao: Tomislav Ivić je bio moja akademija, sve što sam o nogometu spoznao, njemu dugujem, poručio je... 

Mogli smo u međuvremenu notirati i još dva finala Kupa Belgije, 1999. i 2000., oba izgubljena za Standard, 1:3 od Liersea, 1:4 od Genka.

Eto, i to je bio Tomislav Ivić. Sve su ove priče ispričane, neke već i zaboravljene.

Obrisali smo prašinu sa starih uspomena, prisjetili se što je to naš šjor Ivan mogao osvojiti, a nije, kad je bio sasvim blizu još trofeja.

Interesantno je to, pamti se najviše po Partizanu 6:1 na stadionu JNA i po duplom sudaru protiv Hamburgera (0:1, 3:2), kad ni prvi, ni drugi put Hajduk zapravo nije došao do cilja. I to čini Ivićevu priču veličanstvenom...

SLAVEN ALFIREVIĆ

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet