Sport Atletika

ask do daske

Trenirale u bivšoj autopraonici i srušile hrvatski rekord: splitska zlatna štafeta dokaz je da se i bez adekvatnih uvjeta mogu ostvariti dobri rezultati

ask do daske

Četiri cure koje nemaju pravu dvoranu za treninge postale su seniorske dvoranske prvakinje Hrvatske u štafeti 4x400 metara.

One su cure iz splitskog ASK-a: Lara Klojčnik, Josipa Cecić, Ivona Zemunik i Petra Cokarić koje su osvojile zlatnu medalju na PH u Zagrebu s novim hrvatskim rekordom 3:49.91. Štafetu čine tri mlađe juniorke i tek jedna seniorka, pa je rezultat tim veći.

S njima i njihovim trenerima Jurom Božinovićem i Tomislavom Vranićem našli smo se na Matejuški. U dogovoreno vrijeme stizale su jedna po jedna, nedostajala je samo Petra. Zove trenera Tomislava, kaže da je tu blizu, ali ne zna gdje je Matejuška! Ajme. Otišao je trener po nju i doveo je. Odmah smo je uhvatili u đir.

Zafrkancijom smo malo pokušali razbiti tremu kod cura budući da nisu navikle na intervjue, pogotovo Lara, Josipa i Petra koje su još u srednjoj školi. Sve im je to novo. Pa je led probila najstarija i jedina punoljetna u ekipi – Ivona Zemunik. Njoj je 25 godina.

Cure slušaju najstariju

– Nije loše biti najstarija. Cure slušaju, treneri su ih dobro ustrojili – govori nam Ivona dok se njezine kolegice sa strane vrpolje i hihoću, osluškujući što ona govori i pripremajući vlastite odgovore.

Ivona je na tom istom prvenstvu bila zlatna na 800 metara, što joj je glavna disciplina, a s curama je u štafeti od prošle godine. Kad je pitamo zašto je odabrala trčanje, odgovor je jasan:

– Osjećaj zadovoljstva kod pomicanja vlastitih granica, ono kad “umreš” za rezultat. To te gura naprijed. Naravno, i druženja, natjecanja... Počela sam u srednjoj školi, bila najbrža i povuklo me.

Osim što trči, Ivona, koja je porijeklom iz Krila Jesenice, radi i kao medicinska sestra.

– Završila sam Višu medicinsku i radim u privatnoj firmi, kao kućna njega. Malo manje spavaš, ali sve se može stići! Treniram svaki dan osim nedjelje, a nekad i dva puta dnevno.

Poznajete li neke druge medicinske sestre koje trče?

– Ne, ni jednu.

Onda ste najbrža medicinska sestra u zemlji.

– Haha, a moglo bi se reći. Moji su doma preponosni na mene. Iako ne prate sport, njima je svaka moja medalja “vau”.

Što se ciljeva za 2019. tiče, Ivona prvo želi obraniti naslov u utrci na 5 kilometara u sklopu Splitskog polumaratona koja nosi ime Trofej “Slobodne Dalmacije”. A dalje?

– Spustiti osobni rekord na 800 metara koji je 2:09.34 na otvorenom, također i na 400, kao i nastupiti za Hrvatsku na Kupu Europe u kolovozu.

Lara Klojčnik u početku se malo opirala za razgovor, ali smo je uspjeli nagovoriti. I dobro se snašla. Tek joj je 16 godina.

– U Zagrebu sam ostvarila svoj dvoranski rekord na 800 metara, a to mi je bilo prvi put da sam trčala tu disciplinu (2:24.20). Najjače su mi discipline 400 i 800 metara, a na 200 mi je najbolje vrijeme 26.58 prošle godine – kaže Lara koja se u ovoj godini nada daljnjem poboljšanju vlastitih rekorda i pokojoj medalji. 

Trening bistri misli

Trčati je Lara počela u trećem razredu osnovne škole u Stobreču gdje živi s kolegicom iz štafete Petrom s kojom ide i u isti drugi razred Nazorove gimnazije u Splitu.

– Na treningu se odmorim, to mi razbistri misli. Nemam puno slobodnog vremena, pa je bolje otići na trening nego ostati ležati doma.

Stižu se sve školske obveze?

– Stiže se. Prosjek mi je 5.0 – smije se.

Svaka čast. Odakle su tvoji? Neobično je prezime.

– Prezime je slovensko, po pradidu i prabaki. Tata je iz Obrovca, a mama iz Zagore. Sve je pomiješano, haha. Živimo u Stobreču, tamo je i Petra.

O dugoročnim ambicijama ne razmišlja. Još je rano.

– Ovisi o vremenu i volji. Zasad volje imam. Uvjeti nisu dobri, pogotovo zimi kad moramo trenirati vani i kad je kiša i zima... Ali nekako izguramo. Sport mi je uša’ u krv, ne mogu bez njega – kaže Lara.

A kad je na red došla njezina kolegica iz razreda Petra, prvo je trebalo razjasniti kako nije mogla pronaći Matejušku. Da čujemo.

– Zato šta mi je mater rekla da dođem ispred crkve Sv. Frane i tu sam ostala, haha – “ceri” se Petra.

Jeste očekivali zlato i rekord u štafeti?

– Pa i jesmo jer smo znali rezultate drugih štafeta. Možda nismo očekivale toliko brz rezultat, ali rekord jesmo jer smo ga već skinuli mi mlađi tjedan dana ranije. Ja sam u Zagrebu oborila svoje dvoranske rekorde na 400 m (57.42) i 800 m (2:16.23).

Petra trenira već osam godina i mašta o većim stvarima.

– Ne trebaš ni trenirati ako ne maštaš o većim stvarima. Možda Europsko za juniore, vidjet ćemo.

I ona je potpuno “luda” za trčanjem.

– Ne mogu zamisliti dan bez treninga. Bilo bi mi teže učiti da imam toliko slobodnog vremena, haha. Volim ekipu, putovanja i dobar osjećaj nakon treninga – zaključuje Petra.

Za kraj smo ostavili najmlađu, Josipu Cecić koja će u rujnu ove godine proslaviti 16. rođendan. Evo kako je ona vidjela zlato u štafeti.

– Znale smo da možemo očekivati najmanje medalju. Zagrepčani imaju bolje uvjete, ali nije samo to presudno, već i predanost, talent i rad. Čak i inat koji mi imamo. Dobra smo klapa.

Josipa je najjača na 400 metara, baš je na toj dionici postavila novi osobni dvoranski rekord (57.02).

– Ove sezone želim spustiti taj rezultat ispod 57 sekundi. Blizu sam. Možda i nastupiti na Europskom olimpijskom festivalu mladih (EYOF), a nadam se i normi za mlađejuniorsko EP.

Ambicije?

– Ako se nastavim ozbiljnije baviti trčanjem, možda i Olimpijske igre. Zašto ne.

I Josipa se svijetu trčanja priključila u trećem razredu osnovne škole.

– Atletika me privukla kad sam je gledala na televiziji. Dugo sam gnjavila roditelje da me upišu, haha. Podržavaju me i govore mi da treniram dok god sam zadovoljna. Volim osjećaj ispunjenosti nakon treninga, a i natjecanja su dodatni adrenalin.

‘Tartan Army’

Najmlađa, ali i najviša članica štafete, učenica je prvog razreda MIOC-a. Tata je sa Šolte, a mama iz Splita. Žive na Plokitama.

– Škola je zahtjevna, ali sam se navikla. Počela je baš na moj rođendan 10. rujna. Stalno sam u stisci s vremenom, ali sve se može kad se hoće.

Upravo ta posljednja rečenica – sve se može kad se hoće – najbolje opisuje ove cure. Usprkos školskim i(li) poslovnim obvezama i nezahvalnim uvjetima treniranja, njihova ljubav prema trčanju i tartanu jača je od svega.

 

Trenerski kantun

ASK-ova zlatna štafeta dokaz je da se i bez adekvatnih uvjeta za treniranje mogu ostvariti dobri rezultati. Nažalost, nisu jedina takva priča.

– Naša je dvorana duga 30-40 metara, bivša autopraona. Što više reći – sliježe ramenima Tomislav Vranić, jedan od trenera. 

– Treba nam velika dvorana za treninge, pa makar samo jedna staza. Ovako se borimo kako znamo. Marjan, dvorana, fitness, i čekamo toplija vremena, haha – pronalazi malo smisla za šalu Vranić, iako stanje nije za smijanje.

Njegov kolega Jure Božinović dodaje:

– Zimi smo u velikim problemima jer roditelji kad vide gdje treniramo, odvedu djecu. Teško ih je zadržati.

Strahuju da bi se Josipa, Petra, Lana i Ivona, ali i ostali trkači i trkačice, mogli štufati i odustati, ili otići u neku drugu sredinu. Iako nemaju pravu dvoranu za treninge, ASK-ova štafeta dvoranski je prvak države u seniorskom uzrastu.

Kako vas gledaju u Zagrebu s obzirom na takve uvjete?

–  Ne smijem reći, haha – odgovara Vranić.

A Božinović dodaje:

– Uvijek misle da smo dobri samo zbog talenta i da ne moramo ništa raditi. Nije to baš tako. Išli smo bez pritiska, a rezultat je kvalitetan. U našoj štafeti sve su cure podjednako dobre, što je jako važno, jer ne valja čim je jedna malo lošija.

Koliko ove cure mogu dogurati?

– Prerano je još o tome. Imaju potencijala biti vrhunske, ali s ovakvim uvjetima teško – smatraju treneri, ističući kako su curama najjače discipline 400 i 800 metara. Ono pravo u sezoni tek dolazi s natjecanjima na otvorenom. Kup Europe i Balkanske igre za Ivonu, možda i Europski olimpijski festival mladih (EYOF) za ostale cure, juniorsko EP u Švedskoj, državno prvenstvo, mnogi mitinzi...

– Ivona i Lara nisu bile u formi za dvoranu, a ni ostale. Ima tu prostora za napredak barem još pet sekundi. Ostat će u istom sastavu – kaže Božinović, koji s Vranićem inzistira na tome da cure jednako ozbiljno shvaćaju i školske obveze jer se od atletike teško mogu obogatiti.

– Zasad cure pokazuju nešto, ali je dalek put do velikih uspjeha. Kad bi sve tri postale kao Ivona, bio bih zadovoljan. Mlade su, ali talentirane i dobre. Ima nade za njih, no svakako želimo da obrate pažnju i na svoje školovanje – zaključuje Vranić.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika