Sport Atletika

splitska ultramaratonka

Kombiniranje posla, trčanja i privatnog života nije joj nikakav problem. I sve radi s osmijehom na licu

splitska ultramaratonka

Split ima novu olimpijsku nadu. Nikolina Šustić, ponajbolja svjetska ultramaratonka i kraljica dugih pruga od ove je godine u predolimpijskom programu Hrvatskog olimpijskog odbora i ozbiljan je kandidat za nastup na Igrama u Tokiju 2020. godine u maratonu.

Osobni joj je rekord 2:42:51 koji je postavila lani u Pisi (Italija) gdje je i pobijedila, a očekivana je norma 2:45:00. Dakle, ima to u sebi, a kako stvari stoje normu će morati ispuniti još jednom prije zaključenja liste putnika za japansku prijestolnicu.

– Želim spustiti vrijeme do negdje 2:35 i mislim da to mogu. Samo moram poraditi na brzini jer je konkurencija žestoka. Sad sam u najboljim godinama, a imam i dovoljno iskustva – priča nam splitska “jurilica” Nikolina (30) u rijetkoj pauzi između mnogih utrka na kojima nastupa.

I dok smo mi uzbuđeni što bi Split mogao dobiti novu zvijezdu na olimpijskoj pozornici, Nikolina spušta loptu na zemlju.

– Svašta se još može dogoditi do Tokija. Želim živjeti normalan život, htjela bih imati u skoroj budućnosti i djecu, a mislim da me to može promijeniti samo na bolje, i kao osobu i kao sportašicu.

- Neće biti smak svijeta ako i ne odem u Tokio, iako bih voljela otići. Bio bi to poseban doživljaj. Jedan poznati talijanski trener rekao mi je da bih mogla trčati i ispod 2:30 samo da uvedem male promjene.

Osjećamo da slijedi “ali“?

– Ali... Ja sam malo tvrdoglava. Imam svoj đir i ne želim ništa mijenjati. Ovako sam sretna.

I to su rečenice koje savršeno opisuju Nikolinu Šustić. U njima je sve što je krasi. Tvrdoglavost, neki njezin “đir” i, najvažnije, sreća. Da ju trčanje ne čini sretnom, nema šanse da bi trčala dvadesetak kilometara dnevno – u rane jutarnje sate prije posla, ali i nakon što joj završi radno vrijeme. Iz dana u dan, iz godine u godinu. Bivša košarkašica novu je ljubav pronašla u trčanju. Od 5 do 100 kilometara, nema što ta ne može istrčati.

– Muž mi se zna našaliti da me trčanje ukralo od njega – smije se Nikolina, članica zagrebačkog AK Sljeme te inženjerka elektrotehnike i informatike koja godinama radi u Ericssonu Nikola Tesla u Splitu. Kombiniranje posla, trčanja i privatnog života nije joj nikakav problem. I sve radi s osmijehom na licu.

Ma nek’ pričaju

Što se trkačkog dijela tiče, plan i program treniranja, kao i trenera – nema. Neobično s obzirom na to kakve rezultate daje.

– Treniram sama kako mi dođe. Ja sam boemski trkač! Neki stručnjaci pričaju “loše” o meni i da takav način ne valja, ali ja sam sretna, a to je najvažnije. Pored toga, imam i rezultat.

Česta sudjelovanja na utrkama njezin su recept uspjeha.

– Gotovo sam svaki vikend negdje, što nije baš uobičajeno. Rijetki su trkači s toliko utrka. Nedavno sam spojila maraton u Padovi, utrku na 50 km u Italiji i opet maraton u Riminiju. Sve u sedam dana. Pa onda “Wings for Life” u Švicarskoj.

E, taj “Wings for Life” posebna je priča. Globalnu utrku kojoj je već godinama domaćin i Hrvatska, konkretno Zadar – a koja je ove godine na šest kontinenata okupila više od 100.000 trkača – Nikolina je “privatizirala”.

Ovog je mjeseca nastupala u švicarskom Zugu, gradu pokraj Züricha, i s pretrčanih 53,7 kilometara pobijedila četvrti put u nizu, s tim da je završila i kao drugoplasirana u globalnom poretku žena! Samo je Portugalka Vera Nunes u Münchenu pretrčala više. I to 50 metara više.

– Da sam znala da je tako mala razlika između nas, ubrzala bih korak te zadnje metre. Nisam se forsirala na toj utrci, pogotovo u drugom dijelu i zadnjih par kilometara, kada sam se baš zabavljala i iščekivala dolazak “catcher cara”. Šteta zbog globalne pobjede, ali uvijek kažem da je to utrka u kojoj je svatko pobjednik, ma koliko god istrčao, jer se trči u dobrotvorne svrhe – kaže Nikolina. 

Na “Wings for Lifeu” običaj je da pobjednik utrke u gradu u kojem se natječe dogodine ima pravo birati gdje će trčati. Nikolina je prve godine pobijedila u Zadru, potom u norveškom Stavangeru, pa engleskom Cambridgeu i sada Zugu.

Zašto baš taj grad?

– Htjela sam negdje blizu, a u Švicarskoj sam već bila puno puta. Sviđa mi se, uredna je i lijepa zemlja. Priroda je tamo predivna. Bilo je oko 6000 trkača.

Kakvi su bili uvjeti?

– Staza je valovita, a bilo je i dosta vruće. Kad je toplije, svi trče sporije, ali mislim da puno lakše podnosim vrućinu od ostalih.

Prvi put si ovako visoko u globalnom poretku?

– Mislim da jesam. Uvijek sam u prvih desetak. Još sam neporažena, četiri od četiri.

Koju ćeš destinaciju odabrati sljedeće godine?

– Ajme, nemam pojma. Broj destinacija u Europi se smanjuje, a povećava u ostatku svijeta. Mogu u Ameriku ili Australiju, no meni se stvarno ne da tako daleko putovati. Organizator pokriva troškove za mene i jednu osobu u pratnji. To mi je obično sestra blizanka Nataša, inače veslačica, koja je u Zugu istrčala 36 km. Dan prije utrke nas dvije smo biciklima napravile ogroman đir od gradića do gradića preko brežuljaka, oko 60 km.

Dok je Nikolini ovih pedesetak kilometara koliko je pretrčala u Švicarskoj bilo “laganini”, nama običnim smrtnicima to je nezamisliv pothvat. Ne samo zbog fizičkog napora, nego i zbog psihičkog izazova.

– Ne bih trčala da me ne raduje. Nekad ne znaš što nosiš u sebi, pa tako ni ja nikad nisam mislila da ću trčati 100 km. Trčanje mi je promijenilo život nabolje.

Kako se pripremaš na duge relacije poput 50 ili 100 km?

– Ne radim velike kilometraže na treninzima. Ujutro prije posla obično odradim 8 km i popodne još 15-ak. Uglavnom, oko 20 dnevno. Bude tu i plivanja, bicikliranja...

Kako znaš da si spremna ako nikada ne treniraš te dionice?

– To je svima čudno kod mene. Sve radim spontano. Idem na puno utrka i to mi je prednost, a imam i prirodnu sposobnost brzog oporavka. Neki ultramaratonci trče i po 70 km na treningu, a ja to nikad ne radim.

O čemu razmišljaš na dugim utrkama?

– O svemu i svačemu. Uglavnom o pozitivnim stvarima.

Uhvati li te kad kriza?

– Sve rjeđe. Kad se i dogodi, znam da će proći. Samo trebam nastaviti.

Piješ li ili jedeš nešto posebno za vrijeme utrke?

– Ne jedem ništa jer sam jednom povraćala za vrijeme utrke, a pijem izotonike, vodu, “coca-colu” i što god se nađe na punktovima za okrjepu.

Koliko ti traje oporavak?

– Jako kratko. Praktički odmah nakon završetka spremna sam za nove utrke. Tko zna, možda jednog dana više ne budem tako dobro funkcionirala, ali zasad je sve super.

Koliko utrka odradiš godišnje?

– Obično 16 maratona, dvije “stotke”, jednu ili dvije “pedesetice”, a ponekad planinske utrke i trailove koje volim, ali su i opasni jer nemam toliko iskustva u trčanju nizbrdo.

Hm, ‘ajmo to izračunati. Maraton puta 16, dvije “stotke”, jedna do dvije “pedesetice”, plus oko 600 km treninga mjesečno. To izađe preko 8000 kilometara godišnje. Kao odavde do Mongolije!

Sve to Nikolina ostvaruje uz srčanu manu s kojom se rodila, što je tema o kojoj nerado govori.

– Čim trčim, znači da je OK – ističe.

Što obitelj kaže na to?

– U mojim trkačkim počecima bili su malo zabrinuti, ipak se radi o velikim naporima, ali sada se zaista vesele mojim uspjesima i raduje ih ono što mene samu raduje.

Jesi li ikada razmišljala o profesionalnom bavljenju trčanjem?

– Nikad. U trčanje sam ušla s ciljem održavanja forme i iz gušta. Ovako mogu kombinirati trčanje, posao i privatni život.

A na pitanje koliko se još misli baviti trčanjem, Nikolina odgovara:

– Što je duže moguće. Samo želim da potraje.

I talijanska ‘Gazzetta’ pisala je o fenomenu Nikoline Šustić

Još je uzbuđenja pred Nikolinom u ovoj godini. Već ovog vikenda slijedi Del Passatore (Firenca - Faenza), utrka na 100 km na kojoj je pobijedila već tri puta i drži rekord staze od prošle godine (7:34:35). Čak je i talijanska Gazzetta o njoj pisala kao o fenomenu. Baš joj je ta disciplina najdraža.

- Lani sam za 13 minuta ostavila Talijanku koja sad ima maraton 2:33. Moj rezultat na 100 km po nekim izračunima vrijedi za bolje vrijeme na maratonu od onog koje imam. U kolovozu još imamo Europsko prvenstvo u maratonu u Berlinu, a u rujnu i Svjetsko prvenstvo u ultramaratonu kod nas, u Svetom Martinu na Muri.

A pazite sada koliko je Nikolina najduže trčala...

- Nešto više od 12 sati ako se dobro sjećam. To je bilo 130,2 km u Zagrebu 2011. godine. Ali zasad ne bih trčala preko 100 km. Ta disciplina mi je izgleda skroz ‘sjela’. Možda se kroz desetak godina priključim dužim ultramaratonima, ali mislim da za to ima vremena.

‘Morala sam zvoniti po trgu, krenula je glazba, ljudi su plesali...’

Fotografija Nikoline na livadi sa zvonom koju vidite njezina je pobjednička iz Zuga, gdje joj je priređen i doček na trgu.

- Prvo su me fotografirali s tim ogromnim zvonom, a onda su me dovezli na trg. Morala sam početi zvoniti i odzvanjalo je na sve strane. Krenula je glazba, bilo je puno ljudi, plesali smo... Baš je bilo super!

A novčana nagrada?

- Nema je na Wingsima. Na drugima ih bude. 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika