Sport Atletika

Boško Božinović

Bio je pozitivac, veliki veseljak i imao znanje o trčanju u malom prstu

Boško Božinović

Boško Božinović, kako je brzo trčao, tako je i otišao. Naglo, rekordno brzo. Umro je u 69. godini, kako se to kaže, nakon kratke i teške bolesti. Baš tako.

Neko ga vrijeme već nije bilo u legendarnom kafiću, ispod stadiona u Poljudu. Znali smo da boluje i nedostajao je u ćakulama gdje smo običavali zajedno bistriti sportsku tematiku. S naglaskom na Hajduk.

Premda je bio vrsni atletičar, svoj je trenerski poziv posvetio kondicijskom radu u nogometu, uz stručnjake Hajdukova predznaka, Bonačića, Katalinića, Kalinića, Simunića... I uvijek je imao neku tipičnu svoju, bodljikavu dosjetku za aktualno stanje i mukotrpno iščekivanje kad će (nam) Hajduk konačno opet postat prvak.

Ugasio se brzo i tiho, pokopan već u krugu obitelji. Nije dao priliku ni svome gradu, ni mnogobrojnim štovateljima, čak ni bliskim prijateljima da mu se sjeni poklone u mnoštvu. Kako bi to bilo logično i zasluženo za sportskog velikana kakav je bio, za vertikalu najsportskijeg grada na svitu.

Nije volio pompu. Takav je bio, tako i otišao. Odbolovao do kraja, gotovo inkognito. Neka se sazna kad sve gude gotovo.

A ne može tako. Ne smije bez crte sjećanja, uspomene na tog veličanstvenog trkača. Tko nije u ta doba znao za – Kliftona?! Rekordera na 1500 metara. Ušao je u legendu, ne samo splitskog sporta.

Split i atletika, za laike, na prvu ruku da upitate, to su inačice sedamdesetih: Jozo Alebić, Boško Božinović, Joško Vlašić...

Sa 69 godina naš Klifton bio je dovoljno mlad da nam prerano ode, ali već i faca nekog davnog doba da se mlađi priupitaju a što je on to sve uradio?

Evo, kako bi to zvučalo agencijski kratko, taksativno:
- U Splitu je u nedjelju u 69. godini preminuo Boško Božinović, nekada vrsni trkač na srednjim prugama. Rođen je 27. rujna 1949. u Splitu i nastupao je za splitski ASK. Obavljao je dužnost predsjednika kluba u razdoblju od 1993. do 1998. godine.

Bio je prvi trkač u bivšoj državi Jugoslaviji koji je istrčao 1500 metara ispod 3:40, bilo je to na mitingu u Varšavi 1975. gdje je postavio jugoslavenski i hrvatski rekord 3:39,3 s kojim je još uvijek treći na hrvatskim tablicama svih vremena. Izvrstan rezultat je istrčao i na 1000 metara, 2:19,4, dok je 800 metara trčao za 1:48,0.

Na Mediteranskim igrama 1975. u Alžiru osvojio je zlatnu medalju, uz niz naslova prvaka Hrvatske i Jugoslavije. Po završetku natjecateljske karijere radio je kao kondicijski trener u nogometu.

Jozo Alebić, i sam legenda atletike, oplakuje svoga druga:

- Bio je uvijek za društvo, svestran, u svemu se razlikovao i bio nekako poseban. Šteta je što nije napravio još veće rezultate, e da je bilo u klubu malo boljih uvjeta. Međutim, nije htio iz Splita. Mogao je trčat discipline od 800 do 5000 metara, što god. Uvijek je bilo zafrkancije i nikad nije bilo dosadno. Čitava reprezentacija bivše Juge ga je voljela.

Pamti Alebić:

- Ostaje nezaboravan trenutak u Alžiru 1975., kad se donosila odluka da Split dobije organizaciju Mediteranskih igara za četiri godine. Slavili smo... A bio je katkad i tvrdoglav, na svoju, nije da nije... Čuo sam da je u bolnici i posjetio sam ga, vjerovao da će pobijediti i tu utrku... Svima je rado pomagao i da, imao je svjetski rezultat... ASK je bio dugo godina glavni u Hrvatskoj i među najboljim klubovima bivše države, Crvena zvezda, Partizan, Kladivar Celje i AK Sarajevo. Bili smo bolji od zagrebačkih Mladosti i Dinama. Jedne godine treći ekipno, Boško bi prvi dan trčao 1500, a drugi dan 800 ili 5000 metara. Ja sam bio zadužen za sprinterske dionice -  “leteći Jozo” je pod dojmom uspomena.

Lućano Sušanj, atletski šampion iz Rijeke, izražava sućut:

- Zajedno smo trenirali, Jozo, Boško, Milovan Savić iz Pule i ja. Jozo mi je javio da je umro. Pogodilo me. Bio je pozitivac i veliki veseljak, šaljivčina, a naročito njih dva Dalmatinca, Jozo i on, zbijali su šale na svoj račun. Uvijek smo imali smijeha i bili veliki prijatelji. Boško je postizao sjajne rezultate, a malo mu je falilo da bude istinska svjetska klasa.

Ivica Kalinić, nogometni trener, surađivao je s Božinovićem:

- Bio mi je kao brat, družili smo se i familijarno, bili zajedno na poslu i u Ukrajini, Hajduku, Šibeniku, Imotskome. Odlična osoba i poštenjačina, fenomenalan stručnjak, predivno čeljade. Je, dobro čujete, plačem... Suze mi same idu. Nije sramota otvoreno za prijateljem plakat.

Tuguje i Katalinić, Ivan Grozni, meka srca:

- Bio je on najprije s Lukom Bonačićem, ali ja sam ga onda uzeo, shvatio sam da mi može nogometaše podučavati atletskim finesama. Što je nogomet nego atletika, kako usitnit korak, kako pravilno trčati. On je sve to imao u malom prstu, prije su nogometni treneri učili igrače trčat, a di ćeš bolje nego da to radi Klifton?! Bio je izvrstan. U Ukrajini smo bili skupa. I s Kalinićem u tercetu. I u Hajduku. Vodio sam ga i u Varaždin. Nije htio da se zna za bolest, šokirala me vijest – priča Kate.

Kao i Ivicu Kalinića što su uznemirili, iznenada. Javio mu Petar Lovrić, Pešo s Lovrinca. Zove Pešo, nije dobro.

Kate, Kale, Klifton. Stožer KKK, kao kakav klan, da ne zvuči ružno. Adio Kliftone, sve nas je manje...  ∙   

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika