Sport Atletika

na vrhu ljestvice

Tanja Samardžić: Sinjani su se čudili što trčim, sad se raduju mojim pobjedama

na vrhu ljestvice

Prije desetak godina, široj javnosti je postala poznata putem you-tube objave kao “Ronaldinho girl iz Otoka” budući je “na nogu” mogla napraviti 202 sa nogometnom loptom, da bi zadnjih godina svoju ljubav prema atletici pretočila u trčanje – polumaratona.

I minule tri godine se nalazi na vrhu ljestvice od 187 trkačica Hrvatskog cestovnog kupa. Ona je Tanja Samardžić - najbolja trkačica na 21 kilometar, tu dionicu pretrči za sat, 22 minute i 47 sekundi. To vam je inače kao put od Splita do Omiša, pa još malo uz kanjon Cetine....

– Obožavam atletiku koju sam zavoljela u osnovnoj školi, a u srednjoj trčala kroseve i uvijek bila prva. Tada sam paralelno igrala i ženski nogomet u splitskog klubu “Marjan”, no ushit penjanja na postolje, kada vam stave medalju oko vrata, je neopisiv! I jednostavno me ta sreće nagnala da nastavim s trčanjem – dok se zagrijavala za novo trčanje ispred obiteljske kuće u Otoku, općini Cetinskog kraja, priča nam svoju sportsku štoriju ova 24-godišnjakinja, nezaposlena pomoćna kuharica.

Ona svaki dan istrči od deset do 15 kilometara, pa je već zezaju kako je najbolji vodič po cestama od Otoka do Sinja, kroz Udovičiće, Han, Galu, sinjsko polje, uz Cetinu,... Poznaje svaki metar ceste koje istrči uz rub asfalta ili nogostupom, ako to mjesto kroz koje trči ima sreću pa ima izgrađenu pješačku stazu.

– U početku je bilo malo čuđenja od pojedinih mještana kada bi me vidjeli da trčim od Otoka put Sinja. Šta ova sad tu trči, mnogi su se pitali. Ali kada su došli rezultati pa me vidjeli na postolju, počeli su me podržavati, čestitaju mi na svakom istrčanom kilometru, ponosni su kada vide neku objavu u medijima o meni, kako sam osvojila neku trku – lagano dok trčkara, priča nam Tanja, bez naravno da se i zadiše, premda je mi, novinarska ekipa pratimo – automobilom.

Pa je dogovor za slikavanje pao na Tanji najdržem mjestu, uz njenu Cetinu, na nasipima. Otrčala je ona spremno do tamo, treba dnevni ritam odraditi svaki dan bez obzira jel’ zima, jel’ pada kiša... Kod maratonaca, a to su oni koji trče 42 kilometra, i polumatarotnaca koji “krote” stazu od 21 kilometra, vam opravdanja za propušteni trening apsolutno nema.

–  Svaki dan je trening od 15 kilometara, a jedan dan u tjednu uoči trke istrčim 20 kilometara. Nakon utrke, sutra opet imam trening, doduše nešto laganiji, no prekosutra se vraćam u isti ritam – gutanje 15 kilometara dnevno – pojašnjava nam ova graciozna djevojka koja naravno ni grama sala nema na svom tijelu.

Sve se istopi trčanjem pa na naš upit o čemu razmišlja dok trči, pokušava nas “ubaciti” u taj ritam – pretrči jedan metar, pa njih deset, pa sto i sve do kilometra. I onda još jednog, pa jednog do dvadeset i jednog!

–  Trening odradim od Otoka do Sinja, pa nastavim trčati u Otoku oko nogometnog igrališta nekoliko krugova. Zatim kružim po Otoku ili cestama, ili po polju, bilo ravnicom ili po usponima. A kada imamo utrku najdraže su mi one koje se održavaju kroz prirodu, kao što je uz kanjon Cetine, ili kroz naše sinjsko polje. U Splitu mi je jedna od najdražih jer imamo start na Rivi, pretrčimo oko Marjana, a super je i onaj krug oko Poljuda, pa nazad do Rive – niže naša sugovornica trke, kilometre, kao da je to onako usput odradila, kao da napora za istrčati 21 kilometar, baš i nema.
Uz ono neizostavno pitanje – zar joj nije dosadno samo trčati, trčati, trčati... nema priče, nema lopte, nema ništa osim noga pred nogu, pa još jednom, pa još jednom i tako tisuću puta, možda i milijun dok se ne istrči toliko puno kilometara.

– Dok jurim kilometre na treningu samo razmišljam o budućim polumaratonima, a dok je utrka fokusirana sam na sebe i to da napravim odličan rezultat i vrijeme koje će pokazati štoperica. Na startu me ponese brzina i velika želja da pobjegnem od većine trkača, a kada pređem 7-8 kilometara pojačam još tempo. 

– Pazim da uzimam dosta vode koja nam je osigurana uz cestu na tri-četiri mjesta. Pred kraj utrke na 17-18 kilometru osjetim lagani umor, no pomisao kako me na cilju čeka publika, suci koji će pročitati moje vrijeme, pa glazba, konkurencija koju sam pretekla... Sve me to ponese, skupim snagu i nastavim trčati što brže mogu. Što prije do cilja... I često vam dođem prva! - nasmijala se Tanja.

Niže odlične rezultate zadnjih godina, pa se sada na prvom ovogodišnjem polumataronu u Splitu 25. veljače, također nada nekoj od medalja, a želi i treći put zaredom pobijediti na utrci u svom Sinju.

–  Pa ću opet morati naručiti veći ormar za medalje – dobacuje nam Tanjin otac Dušan, koji nas je dočekao ispred obiteljske kuće nakon što smo zajedno sa Tanjom “odradili” trening – ona trčeći, mi se naravno vozeći.

Ovaj problem pohranjivanja brojnih medalja i pokala, “pater familias” i jedino muško u obitelji Samardžić (supruga Ana, kćerke 28-godišnja Milica, te blizanke 24-godišnje Jelena i Tanja) nam je brzo i demonstrirao – preko 120 odličja i preko 40 pokala donijela je Tanja kući, pa je ocu Dušanu zadala laganu glavobolju. Svako malo mora povećavati izložbeni prostor.

No, ne da im nije žao, već cijelim srcem svi navijaju za svoju Tanju, podržavajući je na ovim stazama trčanja. A kako je vrijeme za 21 kilometara ispod sata i 25 minuta, ujedno i viza za reprezentaciju, Tanja se nada i tom pozivu jer ima rekord lani istrčan u Zagrebu od 1:22,47 sati.

– Nadam se samo da će netko i prepoznati moj znoj i trud, jer volim trčanje na duge staze – otkrila nam je svoju veliku želju, ova mlada Otočanka, koja želi sutra pobjeđivati i na maratonima.

Najbolja sportašica Sinja 2012. godine

Rođena je 29. listopada 1993. godine, a 2012. godine je prvi put istrčala 10 kilometara i bila druga. Te godine je na kraju sezone bila druga na tablici Prvenstva Hrvatske u cestovnom trčanju za juniorke te druga u Kupu Hrvatske na 5 km i 10 km. Od Zajednice sporskih udruga grada Sinja proglašena je najboljom sportašicom za 2012. godine, da bi godinu kasnije prešla u mlađe seniorke i od tada trči polumaratone.

Najdraže pobjede su joj na polumaratonima u Sinju 2016. i 2017., pa trijumf na utrci u Rijeci 2017., a bila je prva od Hrvatica u izuzetno jakoj konkurenciji lani na utrci u Tomislav Gradu.
Od 2012. do 2016. je bila članica AK Sinj, a kada je dobila poziv iz AK Moslavina u pokretu – Kutina, prihvatila je zbog boljih uvjeta rada. Nema hranarinu, klub joj tek plaća troškove odlaska na utrke plus iznos prijave za pojedine trke koji se kreću oko sto kuna. Ni novčane nagrade za pobjednike u ovom sportu nisu velike – od 800 do 1000 kuna, te eventualno neki poklon u vidu sportske opreme.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika