Sport Atletika

snaga volje

Čudesna Klara: rukometom se prestala baviti zbog ozljede ramena, a onda tri mjeseca nakon operacije postala prvakinja Hrvatske u atletici

snaga volje

Rukometom sam se počela baviti u sedmom razredu i trenirala ga u ŽRK Hoteli Makarska sve do studenog prošle godine kada sam prestala zbog ozljede koju sam dobila šest mjeseci prije.

Naime, na jednoj utakmici za seniorke sam ozlijedila rame, igračica iz suparničke ekipe me potegla i skroz ga potrgala. Naravno, ja sam nastavila igrati s takvim ramenom, kojeg sam kasnije još dva puta ozlijedila, i trenirala još pola godine sve dok situacija nije bila toliko alarmantna da sam morala hitno ići na operaciju - priča nam Makaranka Klara Andrijašević (16) učenica Opće gimnazije, kojoj su tada ligamenti skroz popucali i slomile se dvije kosti u ruci.

Njena priča, odmah da na početku najavimo, nije o rukometu koji je njena prva ljubav, ni o teškoj ozljedi koju je iz ljubavi prema tom sportu dugo ignorirala, već o nećemu trećem do čega ćemo uskoro doći.

Klara se sredinom prosinca u Zagrebu uspješno operirala i tu negdje upoznala svog novog trenera Stjepka Vodanovića. Jer dok se oporavljala od operacije, Makaranka je, kako nebi ispala iz forme, "na svoju ruku" odrađivala kondicijske treninge na makarskom sportskom centru. Inače, jako uporna i vrijedna mlada cura koja je nadasve tvrdoglava, i koja uz sport još i niže petice u makarskoj gimnaziji.

Trener Stjepko Vodanović je u isto vrijeme održavao treninge s djecom iz Atletskog kluba Sv. Marko i ponudio Klari da s članovima kluba odradi koji trening. I to vam je, uvaženi čitatelji, nekakakav početak Klarine priče o rastanku od rukometa i osvajanju titule najbolje hrvatske trkačice na 3000 metara, postajanju hrvatske reprezentativke u atletici i osvajanju šestog mjesta na dječjoj Olimpijadi u mađarskom Gjoru.

A ovo "nekakav" početak smo namjerno napisali jer Klara u početku nije bila baš u ljubavi s atletikom.

- Klara nije htjela ni čuti za atletiku, a nitko je, iskreno, nije ni nagovarao - ubacio se trener Vodanović.

- Otac Tonči mi je u par navrata spominjao atletiku, ali 'ko ga je slušao - šali se Klara koja je iz zabave još par puta došla na treninge atletike. Sa svakim novim treningom bilo joj je sve jasnije da ima talenta za "kraljicu sportova". Svidjelo joj se što sama određuje svoj uspjeh, a presudnu ulogu je imalo i ponašanje bivšeg trenera u rukometu koje ju je poprilično razočaralo.

- Rukomet sam baš obožavala i dobra sam bila igračica, međutim uvijek sam se osjećala kao da tu ne pripadam. Nitko se u treninge nije davao poput mene i moj trud se nije baš cijenio. A kada je došlo do moje ozljede, pokazala se sva bezobzirnost trenera koji me nakon operacije nije niti jednom nazvao i upitao kako sam. Otac je moju operaciju sam organizirao u manje od mjesec dana, a trener je "nestao" - razočarano nam govori Klara.

Ali kako to obično biva, svako zlo za neko dobro.

Jer, Klara je počela intezivno trenirati atletiku, od operacije se u potpunosti oporavila i s trenerom Stjepkom otišla na pojedinačno prvenstvo Hrvatske u atletici za mlađe juniore i juniorke u Varaždinu, čisto "izletnički", da vidi kako atletska natjecanja funkcioniraju.

Prvenstvo je, pojašnjavaju nam Klara i Stjepko, bilo otvorenog tipa jer je bilo za mlađe kategorije, tako da mu je Klara bez ijedne utrke prije toga i kvalifikacija mogla pristupiti. Tamo je mlada Makarana otrčala "luđačku" trku na 1500 metara i postala treća u Hrvatskoj u toj kategoriji. Dan poslije, makarski duo, tada već malo iskusniji, je detaljnije razradio taktiku trčanja i Klara je u utrci na 3000 metara, u kojoj se borila sa višestrukom rekorderkom Hrvatske Elenom Pazman, pobijedila.

Sa samo tri mjeseca treniranja atletike postala je prvakinja Hrvatske i obara rekorde atletičarki koje godinama treniraju.

- Kad sam se vratila u Makarsku svi su mi čestitali na medalji, ali ja uopće nisam bila svjesna što sam postigla. Znala sam da se nešto događa, ali nisam bila uzbuđena koliko sam mogla i trebala biti - skromno veli Klara.

S postignutim rezultatom otvorila se mogućnost za senirosko Prvenstvo Hrvatske u atletici na koje je otišla i zauzela prvo mjesto, s rezultatom 4.44 oborila je svoj osobni rekord i postala najmlađa cura u zemlji koja je osvojila zlatnu seniorsku medalju.

- Ne mogu reći da sam bila u šoku, ali posljednja tri mjeseca, od kad je sve ovo počelo, sam bila izgubljena. Nisam se baš dobro snalazila u svemu tome jer se zaista sve previše brzo odvijalo. San mi je bio osvojiti medalju na nekom manjem mitingu,nečemu lokalnome, ali pošto smo preskakali korake u sebi sam se prije svake utrke molila samo da ne dođem posljednja u cilj - iskreno nam je priznala Klara.

Neočekivano dobri rezultati su je primirili i dali joj vjetar u leđa. Koji joj je itekako bio potreban jer nakon osvojenog prvog mjesta na seniorskom prvenstvu, dobila je poziv od Hrvatskog olimpijskog Odbora da bude jedna od 12 atletičara koji će predstavljati Hrvatsku na Europskom olimpijskom festivalu za mlade, na kojemu je zauzela šesto mjesto.

- Od otvorenja Igara do osvojenog šestog mjesta, sve je bilo poput sna. Kada sam trenirala rukomet uvijek sam prije utamice imala tremu, a u atletici, pa čak i u Mađarskoj na Olimpijadi- nikako. Cure su se prije početka utrke zagrijavale, udarale po nogama radile brzinske zgibove, a ja sam plesala na neku pjesmu koji su pustili prije početka trčanja, i mislila se - di san ja ovo upala?!" - priča nam Klara kako je izgledalo u Gjoru u utrci na 1500 metara, koju ona, njen trener i roditelji nisu u niti jednom snu mogli zamisliti da će trčati u Mađarskoj nakon samo tri mjeseca u atletici.

Kakvi su planovi za budućnost? Sljedeće godine čeka te i upis na fakultet?

- Na fakultet planiram u Zagreb, što točno još ne znam, ali sigurno neki fakultet koji će biti povezan sa sportom. Najvjerojatnije fizioterapija, a planiram i dalje nastaviti trenirati atletiku.

Što si sebi zacrtala dalje u atletici, možda OI?

- Naravno, Olimpijske igre su mi san kao i svakom sportašu. Ja bih voljela ići već na ove 2020. godine u Tokiju, taman ću imati 18 godina, ali to će biti teško izvedivo. Ali ako ne budem u Tokiju, Olimpijske igre 2024. godine u Parizu su moje - odgovara nam Klara za koju smo sigurni da ćemo je uskoro vidjeti kako na Olimpijskim igrama predstavlja Lijepu našu.

Uz sport i školu, simpatična Klara često zna i izaći s prijateljima. Voli stranu glazbu pa joj je najdraže izaći u makarski klub Deep, a slobodno vrijeme trenutno najviše provodi s prijateljima na plaži. Od cijelog društva ona je jedina u sportu, tako da prijatelji ne mogu ni shvatiti što je ona sve postigla... Ali sretni su zbog nje i to joj je najvažnije. Iako joj je raspored uvijek pretrpan, tajnovito nam je priznala da uspijeva pronaći vremena i za ljubav.

U Makarskoj ima sve

- Radne navike su joj perfektne, gušt je raditi s Klarom i njenim uspjesima se veselim više nego svojim u doba treniranja. Ona je zaslužila sve što joj se događa. Od Makarske za nju trenutno nema boljeg mjesta za treniranje. Klima i uvjeti su joj idealni, ima potporu Grada Makarske, a manji grad joj ide u korist i zbog školskih obveza. Jer da je u većem gradu gubila bi puno vremena, kojeg nema, na putovanje. Što god tko govorio, svi nam zaista izlaze u susret i Makarska Klari trenutno može ponuditi sve što joj treba. A kada dođe vrijeme za fakultet, tada joj Makarska neće više moći ponuditi sve što joj treba jer u gradu nema fakulteta i promjene će biti nužne. Ali o tome će odlučivati sljedeće godine - rekao nam je trener Stjepko Vodanović.

Sportski geni

Cijela Klarina obitelj je u sportu, tako da su uz talent, trud, rad i volju za Klarin uspjeh vrlo zaslužni i geni.

Otac Tonči je trenirao karate, stariji brat trenira veslanje, a mlađi će najvjerojatnije u atletiku sestrinim stopama. Klarina baka Ema Adrijašević je bila atletičarka, rukometašica i odbojkašica i bila u svemu jako uspješna, a bakina sestra Đurđica Šišul Rajher je atletska ikona u Bosni i Hercegovini.

Bila je višestruka prvakinja u atletici na području bivše Jugoslavije, a zauzela je i četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u atletici na kojem je trčala isto kao Klara na 1500 i 3000 metara. Sada je predsjednica atletskog saveza Bosne i Hercegovine.

- Ja to o bakinoj sestri ništa nisam ni znala sve do nedavno, dok nisu krenuli moji uspjesi. Đurđa je puna iskustva i njeni savjeti će mi sigurno biti od velike pomoći. U rujnu ću vjerojano ići na miting u Čitluk gdje ćemo se naći s njom. Obećala mi je dati knjigu iz koje puno mogu naučiti, a i sama je rekla da će me uputiti u sve što trebam znati o atletici - priča nam Klara i otkriva da joj je Đurđica Šišul Rajher, za koju kroz smijeh kaže da je stroga, rekla da ona još ništa nije postigla i da joj prave stvari tek prethode.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika