Sport Atletika

splitski fenomen

Trijumf volje: Nikolina bez trenera, sama na stazi, pomiče granice izdržljivosti

splitski fenomen

Znate li onaj osjećaj kada vas sve boli, kada ste bezvoljni, pesimistični, sigurni samo u odustanak od velikih planova, a onda, neki crv u vama ne da vam mira, tjera vas da iz sebe izvučete zadnje atome snage i krenete dalje.

Upravo to se dogodilo Nikolini Šustić Stanković, 29-godišnjoj ultramaratonki iz Splita koja je proteklog vikenda u španjolskom Los Alcazaresu stisnula zube od bolova i srušila vlastiti rekord na 100 kilometara s vremenom od sedam sati, 36 minuta i devet sekundi, zasluživši srebro u pojedinačnoj konkurenciji na Svjetskom prvenstvu u ultramaratonu, jednom od najtežih sportskih disciplina uopće. 

Zajedno s kolegicama Veronikom Jurišić koja je bila deveta i Antonijom Orlić koja je završila na 24. mjestu, ova ženska trkačka reprezentacija Hrvatskoj je donijela i ekipno srebro.

Usporedbe radi, zlato je Nikolini pobjeglo za nešto manje od dvije minute koliko je bila brža Australka Kirstin Bull.

- Nisam se uopće nadala ovakvom rezultatu. Dapače, htjela sam odustati od svjetskog prvenstva jer sam zadnja dva vikenda trčala maratone i jako ozlijedila zadnju ložu gdje je već bila stara ruptura. Noga me pošteno boljela, a i grlo, pa sam bila ljuta i tužna. Čak sam razmišljala kako sam se štufala utrka i trčanja, pa sam mislila uzet’ malo dužu pauzu od svega. Predomislila sam se u zadnji tren, ukrcala u autobus za Zagreb i u petak krenula za Španjolsku. 

Zbog čega?

– Cijela ekipa mi je bila velika podrška, motivirali su me pa sam najviše zbog njih odlučila ići na utrku. Htjela sam i Tonki i Veroniki pokazat kako mi je stalo, da smo tim. Dragan Janković iz AK Sljeme me savjetovao da krenem polako i da trčim svoju utrku, što je upalilo. Sad mi je žao što nisam malo potegla zadnjih 300 metara i uhvatila zlato. Ne raduje me toliko moja srebrna individualna medalja koliko naša ekipna. Čini mi se sad da je ovo bio dar s neba i znak da ne smijem odustati od onog što najviše volim. Eto, isplatilo se trpit’ bol – priča nam Nikolina, druga najbrža na svijetu u ultramaratonu. 

Ne bi čovjek povjerovao u to kada je vidi onako sitnu, gotovo plahu, nježnog glasa, vječno nasmijanu. No, u maloj boci špirit stoji, pa tako i Nikolina ima force za njih deset. Pretrči ona svako dan petnaestak kilometara. Obiđe čitav grad, a vikendom trenira po Kozjaku, Mosoru...

– Trčati sam počela prije pet godina, više iz gušta, međutim odmah sam imala dobre rezultate i ostvarila poziv u reprezentaciju. Trčim koliko mi slobodno vrijeme dozvoljava, najviše u poslijepodnevnim satima nakon posla. Inače, nikad se ne opterećujem rezultatima, minutama, sekundama, čak se i ne pripremam posebno za utrke. Ma meni je trčanje neopisivi gušt! – veli ova cura, bivša košarkašica, inače inženjerka elektrotehnike i informatike zaposlena u splitskoj informatičkoj firmi Ericsson Nikola Tesla zadužena za testiranje softvera.

Zbog iznimnih rezultata, već dvije godine je sportašica prve kategorije, koja se, uz posao, bavi profesionalno sportom, iako je sama sebi i trener, i manager, organizator puta i sve ostalo.

Uhvatila je naviku da se vikendom autobusom zaputi na kakvu utrku, cestovnu ili brdsku, gdje uglavnom pobijedi i vrati se kući noćnim autobusom sjedeći na stepenicama kraj stražnjeg izlaza, kako su je znali viđati. U ponedjeljak ujutro već je na poslu za kompjutorom u “Ericssonu” kao da iza nje uopće nije prilično iscrpljujući višekilometarski napor.

– Nemam trenera, kao ni neki plan kako trenirati, a formu stječem na utrkama. Zbog A norme dobivam pozivnice za velika natjecanja, no za manja se sama snalazim. Članica sam AK Sljeme gdje imam veliku podršku, a dio sam francuskog tima Redlight, pa se naputujem. Veliku podršku pruži mi moja obitelj, naročito sestra blizanka Nataša, prvakinja Hrvatske u veslanju, starija Sandra, inače košarkašica, kao i moj suprug...

A planovi? 

– Sada ću stvarno malo stati, skupiti snagu, a na proljeće bi željela istrčati neki maraton, okušati se u trailu, malo izvan ceste, otići na Ultra Trail Du Mont Blanc... Za četiri godine možda i put Tokija ako mi se posreći – najavljuje Nikolina koja od trčanja nema velike koristi, barem ne financijske. 

Čak ni stipendiju ne prima jer je članica zagrebačkog kluba, a živi u Splitu. U Italiji je, pak, prava zvijezda. Zovu je stalno, pišu o njoj, rade priloge i dive se fenomenu zvanom Nikolina koja postiže vrhunske rezultate, a trenira posve sama.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika