Profesorica i diplomatkinja se nakon europskih metropola vratila u selo bez dućana, malo mjesto u Dalmaciji: ‘Nekad je bilo centar svijeta. Imali smo mesnice, gostionice, a onda...‘

Nema portala, novina, televizije…, svih ti Božjih medija koji ama baš svakodnevno “vrište” o demografiji, tobožnjem povratku i ostanku. Gase požar, a ono, ruku na srce, davno sve izgorjelo, madrknulo, lipsalo…, kako vam drago.

Ne mili vam se “anjci” živjeti na ovoj južini, a kamoli slušati i čitati floskule političke elite za koje bi Pavle Vujisić, proslavljeni glumac s one strane Drine, rekao: “Ponekad, nakon razgovora s nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, osmjehne se drvetu i s puno poštovanja skine kapu pred magarcem.”

Planinski vilajet

I koliko god ti isti sada saginjali leđa i poticali nas na povratak, dakako našim novcem, teško da će sada netko ostaviti gradsku vrevu, udoban kauč i sve te privilegije urbane sredine i zaputiti se u planinski vilajet.

A sve je počelo onom parolom: “Više vridi jedan fumar Jugovinila nego cila jugo-poljoprivreda.” Motiku smo zamijenili olovkom, a kravicu psićem. Zaboravili smo i na ribarstvo, pa sada od starih mreža pravimo dizajnersku odjeću.

Sve je pošlo ukrivo. Oni koji vas potiču, i za to plaćaju, ni u bunilu ne bi krenuli tamo gdje su se rodili i kamo i vas šalju. Njima nije do svježe arije. Više se oni brinu za naše zdravlje.

Ali zgriješio bih dušu kad bih rekao da nema i pozitivnih primjera.

Stoga primjer Snježane Mrđen iz Siverića zaslužuje da je spomenemo kao osobu od riječi. Ono što je kroz radni vijek propagirala, to je i učinila.

Iako je i sama u potrazi za boljim životom napustila rodno ognjište, na njega se i vratila. U svojih 66 godina prošla je što je malo tko prošao. Rođena je u drniškom rodilištu te 1956. godine, a idućih osam godina živi u Siveriću, gdje završava dvije godine osnovnog obrazovanja, nakon čega zajedno s obitelji odlazi živjeti u Zagreb. Nakon završetka fakulteta, kao profesorica geografije radila je u nekoliko zagrebačkih srednjih škola. Polovinom osamdesetih predavala je u Obrazovnom centru za jezike, a jedan od njezinih učenika bio je i Andrej Plenković.

– To je bila jedna od najboljih srednjih škola u Zagrebu, koju su pohađali ambiciozni učenici, među kojima je bio i aktualni premijer. Koliko se sjećam, Plenković je bio dobar učenik koji je, barem što se mojeg predmeta tiče, redovito dobivao visoke ocjene.

Bio centar svijeta

Nakon tog dijela mojega života odlazim u Pariz, gdje sam na prestižnoj Visokoj školi društvenih znanosti (Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales) doktorirala na području demografije. Potom sam od 2005. do 2009. godine živjela i radila u Bruxellesu, gdje sam bila na dužnosti diplomatske savjetnice u Stalnoj misiji RH pri Europskoj zajednici. Bila sam zadužena za tri poglavlja pregovora za ulazak Hrvatske u europsku obitelj, i to za statistiku, za slobodu kretanja radnika te za socijalnu politiku i zapošljavanje.

Nakon završetka misije u Bruxellesu, preseljavamo se u Bibinje i zapošljavam se kao profesorica na Zadarskom sveučilištu, odakle odlazim u mirovinu kao redovita profesorica – dio je to životnog puta Snježane Mrđen, koja se, što je bitno istaknuti, još 2009. godine ponovno povremeno vraćala u Siverić, a 2015. godine i trajno se nastanila u obiteljskoj kući, putujući svakodnevno iz tog prominskoga sela u Zadar i natrag sve do umirovljenja.

– Došla sam u selo bez dućana i s poštom koja radi samo jednom tjedno. Ostavila sam gradski komfor i vratila se na ognjište naših djedova i očeva. Uvijek me je vukla želja za povratkom. Ovaj mir i spokoj ne može nadomjestiti nikakva gradska raskoš, velebna okruženja ni spoznaja da vam je sve naruku. Ovdje podno Promine vladaju neka druga pravila.

Sjećam se kao dijete onog ne tako davnog vremena kad je Siverić bio centar svijeta, veliko rudarsko naselje. Svjetala rudarskih karabituša uz Petrovo polje i njihovih vlasnika koji su iz okolnih mjesta dolazili u naše selo zarađivati “crni, teški” kruh. Paralelno s teškim rudarskim životom, hotel pun ljudi, kinodvorana ispunjena do posljednjeg mjesta, a ondašnji disko-klub u stotinama boja. Koncerti tadašnjih renomiranih glazbenih zvijezda, radnički plesovi, sportska natjecanja samo su dio minulog vremena. U jednom periodu imali smo šest gostionica, mesnice, dućane i onda u jednom trenutku ništa. To je taj dio života koji dijete najupečatljivije ponese sa sobom. Taj me je život i ponukao na povratak – prisjeća se Snježana nekih davnih vremena kad je u selu živjelo tri puta više stanovnika od današnjih četiristotinjak, a paralelno se u dnevnom ritmu Siverićem u tri smjene izmjenjivalo više od tisuću rudara plus članovi njihovih obitelji.

Lista grupe birača

Siverićka profesorica i diplomatkinja sa sobom je donijela dašak novog vremena. Onog suvremenog europskog, koje je htjela na zadnjim lokalnim izborima za mjesne odbore podijeliti sa svojim sumještanima. U čemu je i uspjela. Nakon trideset godina HDZ-ove vladavine, kao nositeljica Liste grupe birača, Snježana natpolovičnom većinom postaje predsjednica Vijeća MO Siverić.

Njezina kandidatura izazvala je velik interes javnosti. Usporedbe radi, na ovogodišnjim rujanskim izborima na izbore je izišlo više od 50 posto birača, njih 223 od 444 upisanih, dok je na prethodnima svoje glasačko pravo iskoristilo svega njih 43 ili ukupno devet posto.

– Pretpostavljam da je uzrok takvoj razlici u izlasku na izbore pojava neke nove grupacije jer je do sada HDZ bio jedina opcija. Kad je riječ o izlasku na posljednje izbore, spomenula bih grad Drniš, u kojem je nešto više od 2500 birača, a na izbore je izišlo njih svega 197. Stoga veliki odaziv u našem mjestu smatramo uspjehom i obvezom, bez obzira na to za koga su mještani glasali.

U svakom slučaju, posla je puno. Odmah smo zasukali rukave i počeli s čišćenjem mjesta. Međutim, za veće projekte ovisimo o široj društvenoj zajednici. Puno se toga traži u selu. Brojne rudarske zgrade vape za obnovom. Većina njih se urušila pa nam je pomoć nužna. Nade polažemo u fondove EU-a, na kojima ćemo raditi nogama i rukama. Na tome ćemo bazirati naš rad, a nadam se i pomoći Grada Drniša, s kojim smo do sada imali korektne odnose – tvrdi Mrđen.

Političku idilu ipak u posljednje vrijeme kvare odnosi na popravku ceste koja vodi u centar sela. Tristotinjak metara navodno nije napravljeno prema projektnoj dokumentaciji. Primjedbe se odnose na širinu prometnice, koja je na nekim dijelovima uža nego što je bila, odnosno dva se automobila ne mogu mimoići. Dodatna je poteškoća nagib ceste od 12 posto, što znači da su Siverićani tijekom zime, u slučaju snijega ili, ne daj Bože, poledice, u čabru.

Zasukala je naša domaćica rukave i u svojem domaćinstvu, pa je do jučer obrasli vrt pretvorila u pravu malu zelenu oazu, ali po francuskom standardu. Vrt na kvadrate upravo je ono kako i zvuči, pa ovakav način vrtlarenja zahtijeva i određeno održavanje.

Sadi sezonsko povrće

– U “dizajniranju” vrta dosta mi je pomogla prijateljica i njezin suprug, inače Francuz. Uglavnom sadim sezonsko povrće. U proljeće jedno, u jesen drugo, tako da cijelu godinu imam svježe povrće za sebe i za svoje prijatelje.

Čujte, život na selu, a rad u gradu, budućnost je življenja suvremenog čovjeka. Danas ništa nije daleko. Samo treba dosta truda i volje. U selu, što se tiče poljoprivrede, ne možete ništa raditi ako nemate svoju mehanizaciju. Tako sam i ja kupila traktor i sama frežem bez ičije pomoći. U konačnici, to me ispunjava – zaključila je Snježana Mrđen.

Stoga smo izdvojili ovaj primjer kako bismo poslali poruku da se novcem život ne vraća. Ljubav i volja za minulim vremenom nešto je daleko iznad materijalnog i teško shvatljivo onima koji nisu ponikli iz tog sivog kamenjara, gdje nema privilegija i gdje se status ne kupuje novcem. Jer zemlja jednako gleda na radnika i neradnika, ali samo jednoga nagrađuje.