Povodom članka koji je 12. listopada 2023. pod naslovom "Pljunuli na 24 milijuna kuna!? Igraju se novcem poreznih obveznika: prosvjed Kaprijana je iracionalan i sebičan“ objavljen na našem portalu, objavljujemo zahtjev Kristijana Perkovića za objavom ispravka netočnih i nepotpunih informacija:
“Nakon komentara vašeg novinara Ive Mikuličina objavljenog prije dva tjedna pod naslovom "Pljunuli na 24 milijuna kuna!? Igraju se novcem poreznih obveznika: prosvjed Kaprijana je iracionalan i sebičan“, napisanog površno i ispod svake razine novinarstva, koji kao da je jedino imao cilj narugati se mještanima Kaprija i naslađivati se njihovom mukom, tjedan dana kasnije još jedan vaš novinar, ovaj put Branimir Periša, o istoj temi je nažalost objavio još jedan jednostran i površan članak koji pokušava diskvalificirati mještane tezom da su godinama tražili izgradnju novog trajektnog pristaništa da bi se nakon njegovog dovršetka odjednom predomislili. Ozbiljan novinar bi najprije istražio što su zaista mještani cijelo vrijeme mislili o toj izgradnji i je li tadašnji Mjesni odbor zastupao njihov stav, je li im projekt predstavljen i je li ih se uopće pitalo za mišljenje u vezi jedne tako značajne investicije, zašto su ignorirane peticije koje je potpisala većina mještana, te je li nekolicina mještana koja je projekt podržala zapravo bila obmanjena obećanjem da će im to riješiti problem nepristajanja trajekta kad puše jugo i tvrdnjom da se to može riješiti samo izgradnjom novog pristaništa. Kako novinar nije uspio dobiti novu izjavu aktualnog predsjednika Mjesnog odbora (što je znak da nema promjena u stavu iz službenog pismenog očitovanja iz lipnja kojim je on jasno podržao zahtjeve mještana), trebao je porazgovarati s mještanima ili barem prenijeti njihova objašnjenja iz zahtjeva za ispravak netočnih navoda koji su uputili vašoj redakciji nakon objave komentara Ive Mikuličina.
Novinar se nije zapitao kakvu bi uopće korist mogli imati mještani od premještanja brodskih linija na ovoliko udaljeno novo pristanište, a pogotovo pod trenutnim okolnostima - uz neadekvatnu prilaznu „cestu“, bez organiziranog javnog prijevoza do njega i, što je najvažnije, bez zamjene trajekta drugim, boljih manevarskih sposobnosti. Upravo takav novi trajekt, koji bi mogao na Kapriju pristajati i po jakom jugu (koje i ovih dana onemogućuje pristajanje sadašnjeg trajekta), a koji navodno zbog dubljeg gaza ne bi mogao koristiti staro pristanište, i jest glavni službeni razlog izgradnje novog pristaništa, tako da bez takvog novog trajekta niti korištenje novog pristaništa nema smisla. Štoviše, prebacivanje sadašnjeg trajekta na novo pristanište (u čemu su Jadroliniju svojim prosvjedom nedavno spriječili mještani) samo bi mu stvorilo još veće probleme pri pristajanju i isplovljavanju pošto na toj lokaciji jugo znatno jače puše nego na starom pristaništu, a uz to je izložena i tramontani (to se može usporediti s Masleničkim mostom koji je izgrađen na vjetrovitijem mjestu od staroga, pa je radi toga znatno češće zatvoren zbog bure). Osim toga, novo pristanište je veće visine, pa je lako moguće da bi postojećem trajektu oseka otežavala spuštanje rampe. O svemu tome u ovome članku nema niti spomena, nego se sugerira da novo pristanište treba koristiti sad kad je već izgrađeno, bez da se razmatra bi li to imalo ikakvog smisla dok se ne kompletira ostalim spomenutim sastavnicama.
Umjesto da novinar zastupa interes većine stanovništva, on ovim člankom brani interese:
- brodara (Jadrolinije i Miatoursa) - koji si žele olakšati pristajanje (povećanje sigurnosti pomorskog prometa u zaljevu ne može biti razlog jer sigurnost nije niti do sada bila naročito ugrožena - nije bilo sudara niti drugih nesreća) umjesto da se prilagode potrebama svojih kaprijskih klijenata (nisu putnici tu radi brodskih linija, nego su brodske linije tu radi putnika)
- Županijske lučke uprave - koja strahuje od povrata novca (iako možda za taj strah nema pravog razloga - novinar ih nije pitao jesu li uopće dobili neki rok za stavljanje novog pristaništa u funkciju)
- mještana susjednog otoka Žirja - kojima bi korištenje novog pristaništa skratilo plovidbu za nekoliko minuta (što se može postići i zamjenom broda bržim)
- beznačajnoj manjini mještana Kaprija čije se kuće nalaze na samom kraju uvale Kaprija (iza novog pristaništa), pa im je novo pristanište bliže, a novonastali promet im ne donosi probleme na kućnom pragu
- privatnih poslovnih interesa kojima bi pogodovalo omogućivanje povećanja broja vezova u uvali (pretvaranje uvale Kaprija u sidrište, marinu ili komercijalnu lučicu, protiv čega je većina mještana)
Ovo zadnje je nešto što bi dobar novinar prvo istražio - kome bi koristilo preseljenje redovnih brodskih linija na novo pristanište i zatvaranje plovnog puta, te je li možda upravo to skriveni glavni motiv njegove izgradnje (tj. jesu li ciljevi koji su službeno navedeni u projektu poslužili samo kao opravdanje). Sumnju pojačava prošle godine obznanjeni plan da se osim trajekta na novo pristanište premjesti i putnička brzobrodska linija, za što mještani ne vide baš nikakvog razloga, pa su tada masovno potpisali peticiju protiv toga.
U članku se spominje tekst iz 2006. godine iz kojega se vidi da su mještani Kaprija već tada tražili izgradnju trajektnog pristaništa izvan centra mjesta, pa sad ispadaju prevrtljivi, nerazumni, nezahvalni i sami krivi za probleme koje sad imaju, ali umjesto takvog zaključka postoji logično objašnjenje. Mještani su tada bili u strahu da bi uvođenje trajektne linije moglo stvoriti probleme s protokom ljudi, tereta i opterećenjem mjesne rive, međutim taj strah je ubrzo nestao - pristanište je bez odgode adaptirano i trajekt je tu počeo pristajati, a mještani su to prihvatili. Oni vjerojatno tada ne bi ni tražili pristanište izvan centra da su znali da će trajekt morati svakodnevno koristiti, tj. da će im on zamijeniti čak 50% redovnih putničkih linija (2 od 4 dnevne linije u sezoni) umjesto da služi samo za prijevoz većeg tereta, ploveći npr. 2 puta tjedno kao sad na Zlarinu. Moguće je i da ih udaljenost novog pristaništa tada nije toliko brinula jer su računali da će biti organiziran nekakav prijevoz do tamo (npr. električnim transporterom/minibusom kakav je župan obećao nabaviti), kao i da će se paralelno s gradnjom pristaništa raditi i prilazna cesta (koja je svakako trebala biti zaobilaznica kako bi se mogli izbjeći problemi s gužvom u centru od kojih su strahovali).
Uskoro se zahtjev za izgradnjom novog trajektnog pristaništa ponovo javlja, ali novi razlog nema veze s ranijim: pokazalo se da čim zapuše malo jače jugo ovakav trajekt (za razliku od broda koji je prethodno plovio na toj liniji) ima problema s pristajanjem. Umjesto da se taj problem rješava na jednostavniji, jeftiniji i manje invazivan način - nabavom adekvatnijeg broda od ovakvog laganog trajekta plitkog gaza bez pramčanog propelera (koji je radi svoje nezgrapnosti i zastarjelosti prozvan "šlapa"), netko je prepoznao priliku da se EU novac koji je slučajno u jednom trenutku postao dostupan za ovakve projekte relativno jednostavno povuče (ili preusmjeri) i "utopi" u projekt novog trajektnog pristaništa na Kapriju od kojeg se odavno bilo odustalo (autor članka je mogao istražiti točne okolnosti), iako je odmah bilo jasno da ovoliko pristanište na jednom ovako malom, slabo naseljenom otoku, bez cesta i automobila, nije niti praktično niti opravdano (tim više što nema dugo da je uspješno prošireno postojeće pristanište). Apsurd povećava izgradnja i parkirališta za 200 automobila ogromnim nasipanjem mora na ulazu u uvalu što ugrožava prirodu, naružuje pejzaž, izaziva čuđenje (znajući da se radi o otoku na kojem su auti zabranjeni i ne postoje ceste), potiče na kršenje te zabrane, te dovodi u pitanje jedinu turističku prednost Kaprija kao idiličnog otoka bez automobila. Nejasno je zašto bi turisti plaćali trajektni prijevoz svog auta (što nije jeftino), a onda i parkiralište na otoku, kad svejedno ne bi mogli autom doći do svog smještaja, pa time ne bi dobili gotovo ništa (u usporedbi s trenutnim parkiranjem u luci uz plaćanje, negdje drugo u gradu besplatno ili u garaži ako žele potpunu sigurnost, a ostavljanje auta na kopnu turistima olakšava i dnevne izlete po šibenskoj okolici ili kupovinu, što mnogi čine tijekom svog boravka na otoku).
Na ovaj način se ‘zbog jednog odreska ubila cijela krava‘ - ovakav projekt nalikuje izgradnji tvornice glinice u Obrovcu, dok otok vapi za drugim infrastrukturnim investicijama (npr. kanalizacijom, kakvu je nedavno dobio šibenski otok Krapanj), u kakve se puno korisnije moglo utrošiti već i samo onih 20% lokalnih sredstava uloženih u ovaj projekt (dio koji ne pokriva EU fond).
U hrvatskoj javnosti se u zadnje vrijeme sve više priča kako je postalo popularno da se pišu projekti prilagođeni EU kriterijima samo s ciljem povlačenja novca, bez obzira na stvarnu potrebu i opravdanost takvih investicija. Recentni srodan primjer je slučaj Ilovik/Mrtvaška gdje je propao pokušaj da se „utopi“ veliki iznos EU novca u besmisleno megalomansko pristanište. Tamo je to bilo puno lakše spriječiti zato što su mještani imali sreću da se i Mjesni odbor Ilovika usprotivio (i još je za to uspio pridobiti čvrstu podršku nekoliko oporbenih političara u županiji) za razliku od ovog slučaja na Kapriju.
Da stvar bude gora, u sklopu projekta je propušteno predvidjeti (i zatražiti sufinanciranje) izvedbe adekvatne pristupne ceste. Pretpostavilo se da će se kao cesta koristiti postojeći put uz more (koji je u naravi šetnica i plaža) uz eventualnu izgradnju nekoliko ugibališta radi mimoilaženja (bez ikakvog plana i traženja prethodne suglasnosti od mještana, prvenstveno onih pred čijim kućama bi se šetnica/plaža prenamijenila u prometnicu/ugibalište) iako bi se na taj način, umjesto izgradnje obilaznice, postigao upravo suprotan efekt od projektnog cilja smanjenja prometnog zagušenja i gužve u području luke i središta mjesta. Naime, novo pristanište se nalazi pri kraju tog puta, u slijepoj ulici, pa bi skoro kompletan dosadašnji promet i putnici morali i dalje prolaziti središtem mjesta. Tako bi se promet intenzivirao, a zagušenje tek stvorilo, i to u duljini od čak jednog kilometra od novog pristaništa do središta mjesta gdje se nalazi trgovina i većina restorana (sve je to u blizini starog pristaništa, tako da su im za svakodnevnu opskrbu do sada umjesto vozila bila dovoljna čak i obična kolica). Uz to, taj put je vrlo uzak i nema sigurnosne uvjete da posluži kao cesta, a eventualno buduće proširivanje nasipanjem mora i uništavanjem pitoresknih malih mula radi prenamjene iz glavne otočne šetnice i kupališta u prometnicu bio bi veliki gubitak za otočane i turiste (slično kako bi bila šteta npr. splitsku rivu prenamijeniti u cestu). Svakodnevni promet tom cestom (koji će se nažalost intenzivirati kad se počne koristiti novo pristanište jer će mještani zbog toga nabavljati električna vozila) uznemiravao bi kupače, šetače i stanovnike tog dijela otoka, te ugrozio sigurnost, ne samo vozila koja bi sad po prvi put počela tuda redovito prometovati, nego i pješaka i djece koja su se navikla preko nje bezbrižno istrčavati na plažu. Time bi se izgubila jedina prednost koju je ovaj otok imao u usporedbi s drugim destinacijama – mir, tišinu i sigurnost bez cesta, motornih vozila (pa i električnih), autentičnost kakva se malo gdje uspjela očuvati, ono što je Hrvatska turistička zajednica promovirala sloganom ‘Mediteran kakav je nekad bio‘.
Takve vrijednosti je prije ovog slučaja zastupao i vaš list”, stoji u reakciji gospodina Perkovića.