Upoznajte Ninu Dukić, prvu profesionalnu vatrogaskinju u Šibeniku i Dalmaciji!

Dok su još sasvim male, djevojčice najčešće maštaju o tome kako će jednog dana kad porastu biti manekenke, glumice, balerine, pjevačice, doktorice, frizerke, prodavačice…A kad odrastu, izrodi se nešto sasvim drugo i malo koji dječji san i dosanja.

Danas profesionalna vatrogaskinja, prva u povijesti JVP-a Šibenik, ali i u Dalmaciji, dvadesetosmogodišnja Nina Dukić, u djetinjstvu, koliko se sjeća, kaže da nije maštala o niti jednom od spomenutih zvanja i zanimanja. Ali, niti o tomu da će jednog dana kad bude 'velika cura', postati vatrogaskinja. I da će joj to postati životni poziv.

-To mi nije bio ni na kraj pameti! Kad sam pošla u srednju školu, san mi je bio naći neki mirni uredski posao. Iako po prirodi baš i nisam za osam sati rada u kancelariji. Trenirala sam košarku, ona mi je nekako bila na prvom mjestu i mislila sam ići u tom pravcu. Završiti srednju školu, faks i uz to igrati košarku. Međutim, sve se to promijenilo – kaže vedra, simpatična i skromna djevojka.

Rođena je i živi u Zatonu, mjestu poznatom po tradiciji vatrogastva u kojem ćete teško pronaći obitelj bez barem jednog pripadnika DVD-a iz kojeg se 'izrodio' i zavidan broj profesionalnih vatrogasaca u županiji. Tradicija se, slobodno se može reći, prenosi s koljena na koljeno te je tako i Nina, još kao osmoškolka, postala članicom mladeži zatonskog DVD-a. Vatrogasci su je bili djed, otac i stric. I u konačnici, reći će tijekom razgovora, dogodilo se ono o čemu je najmanje sanjala. Nastavila je njihovim stopama.

Umjesto faksa Vatrogasna škola

Završila je Srednju ekonomsku školu u Šibeniku, smjer komercijalist i 2012. godine upisala studij informatičkog menadžmenta na šibenskom Veleučilištu. Dvije godine igrala je za bivši ŽKK Jolly, 14 godina stolni tenis za svoj zatonski klub. Sportski je tip i sportskog duha te je s drugim djevojkama iz DVD-a sudjelovala na nizu županijskih i državnih vatrogasnih natjecanja s kojih se nisu vraćale bez priznanja i visoko pozicioniranog mjesta.

Kad je bila brucošica, upravo te 2012., zapovjednik i predsjednik DVD-a Zaton Boris Dukić i Goran Bilušić, predložili su joj da pohađa tečaj za dobrovoljnog vatrogasca. Na prvu je pomislila - Ajme di ću ja to radit - ali je bez puno razmišljanja pristala i tečaj uspješno završila. I već sljedeću protupožarnu sezonu radila je preko studentskog servisa kao sezonska vatrogaskinja.

Prvo vatreno „krštenje“ imala je na gašenju požara otvorenog prostora uz takozvanu Benkovačku cestu. Odradila je još jednu studentsku godinu, a onda se u njoj nešto prelomilo. I od faksa je odustala.

- Ne mogu vam to objasniti! Jednostavno sam rekla – ja ću u devetom mjesecu biti u Splitu u Vatrogasnoj školi. Tako je i bilo. Školu sam završila 2015. godine, a u međuvremenu sam odrađivala sezone u DVD-u Zaton. Taman kad sam dobila diplomu i stekla zanimanje vatrogaskinje, u JVP Šibenik raspisan je natječaj za prijem u radni odnos. Mislim da nas je u konkurenciji bilo 21 i točno se sjećam kad je zapovjednik čitao rezultate da sam bila deveta na listi po broju bodova – govori nam Nina. Jasno, nije primljena, ali to ju nije obeshrabrilo.

Naprotiv, svjesna činjenice da kod prijema u JVP nema „gledanja kroz prste“, veza i vezica, da je sve transparentno i da prolazi onaj tko u teoretskom i praktičnom dijelu testiranja skupi najviše bodova, uporno je nastavila dalje. Svjesna činjenice da se natječaji ne raspisuju često, već kad se postrojbu popunjava novim članovima nakon što neki od vatrogasaca ode u zasluženu mirovinu. U međuvremenu, i dalje je odrađivala protupožarne sezone i postala dozapovjednik u svom DVD-u Zaton.

- Imala sam svoju ekipu, moju smjenu, bila sam i vozač manjih vatrogasnih vozila za koja nije potrebno više od B kategorije. Upisala sam i školu za polaganje C kategorije, ali nisam imala vremena privesti to kraju, što ne znači da jednog dana neću i to odraditi – rekla je uz smiješak.

Dvije godine u JVP-u Šibenik nije bilo natječaja za prijem novih profesionalnih gasitelja, a potom su do ove godine raspisana samo još dva.

- Naravno da sam se i na njih javila, ali nisam uspjela biti prva ili druga po ukupnom broju bodova, no penjala sam se na ljestvici po broju bodova. Teoretski dio nije mi bio problem, ali očito da tada nisam fizički bila dovoljno spremna za postizanje najboljih rezultata. Dakle, uspjela sam u četvrtom pokušaju. Cijelu zimu, a posebno tri mjeseca prije raspisivanja natječaja u svibnju intenzivno sam trenirala i fizički se dobro pripremila. Kad je natječaj raspisan, bila sam puno, puno sigurnija u sebe i svoje fizičke mogućnosti. Imala sam odlične trenere, Paula i Sanju Frletu i jako sam im zahvalna jer su me dobro pripremili i zaslužni su za sve ovo što sam postigla. Na testiranju sam sve odradila po muškim standardima – govori Nina.

Trud se isplatio i postigla je izvrsne rezultate. Primalo se dvoje vatrogasaca. Ona je bila prva na listi, a drugi je bio Marko Šunjerga.

Dogodilo se brzo

- Kad sam odredila postati profesionalna vatrogaskinja, nisam znala da će se to ovako brzo odigrati. Netko će reći da to i nije brzo, ali ako kažem da je na svakom od ova četiri natječaja bilo dvadesetak muških koji su veći i jači od mene, za jednu ženu je to ipak relativno brzo. Pogotovu je teška završna vježba za koju je određena minutaža i, vjerujte, ako niste fizički spremni teško je, na primjer, vući cijevi koje su pune vode i pod tlakom. Ili, penjanje na treći kat vatrogasnog tornja i potezanje tih cijevi… Ali, sretna sam i zadovoljna, jer se moj trud isplatio, a želja ispunila. Sve sam podredila pripremama i treniranju te privatni život i druženja ostavila po strani - kaže Nina.

Pomagale su joj i kolege, tako da je trčala s jednog treninga na drugi. Samouvjerena je, sigurna u sebe i tip je osobe koja kad nešto želi postići, u pravilu u tomu i uspije. Imala je, kaže, podršku obitelji i prijatelja, kolega vatrogasaca i vatrogaskinja i to joj je pomoglo da ne odustaje od zacrtanog cilja.

Danas je, skoro će dva mjeseca, ponosna što je član šibenske Javne vatrogasne postrojbe. Nema privilegija zato što je žena, niti ih ona treba. A i ne želi to. Sudjeluje u svim akcijama, a ovih dana, nažalost, požara otvorenog prostora ima na sve strane. Na kraju našeg razgovora, ne samo djevojkama, već svima koji strahuju da neće ostvariti cilj kojem teže, pokleknu ili se dvoje, Nina poručuje:

- Vjerujte u sebe i budite uporni. Sve je u životu moguće, samo treba vremena, volje i rada.

Odlična je naša Tina!
Tog jutra kad smo razgovarale u prostoru Vatrogasnog doma, nie bilo intervencija. Zatekli smo Ninu s kolegom Damirom Baričevićem u pripremanju marende za ekipu u smjeni. Kad sam ga upitala što kaže za novu kolegicu on će:

- A šta reći o Tini? Dobra je, sve zna i radi sve što triba. Znamo mi nju jako dobro otprije i mogu reći samo najbolje o njoj. I sritni smo što smo jedina postrojba koja u svojim redovima sada ima i ženu. Mislim da samo Zagreb još ima. Ima ih po DVD-ovima, ali ona je jedina profesionalac.

- Čekajte, nije ona Tina već Nina – reagirala sam.

- Dobro je, ajde sad, Tina ili Nina, svejedno! Mi ju među sobom zovemo Tina. Ja sam to „ispalio“ još prije i tako mi je ostalo u glavi – objasnio nam je Damir.

Selekcijski postupak
Nije lako postati profesionalni vatrogasac ili vatrogaskinja. Osim što kandidat mora imati završenu Vatrogasnu školu za vatrogasca ili vatrogasnog tehničara, osim teoretskog i praktičnog znanja testiranje obuhvaća i provjeru tjelesne i fizičke pripremljenosti, takozvani Cooperov test. Među ostalim obuhvaća trčanje na 2600 metara za žene i 2800 za muškarce za najmanje 12 minuta, sklekove, trbušnjake, skok u dalj, skijaške čučnjeve te specifične vatrogasne vježbe pod punom vatrogasnom opremom. I za sve je određeno maksimalno vrijeme trajanja.

Vatrogaskinja u trgovačkom centru
Zadnje tri godine Nina je radila kao vatrogaskinja u jednom velikom trgovačkom centru u Šibeniku. Istovremeno je odrađivala i protupožarne sezone u DVD-u Zaton, pošto se na oba mjesta radi u smjenama 12-24 sata, pa je mogla kombinirati. Zanimljivo je da je drugi dan kad je došla na posao u trgovački centar, već imala intervenciju.

- Bio je to požar u čajnoj kuhinji do kojeg je došlo jer je netko ostavio termo bocu na usijanoj ploči štednjaka i to je krenulo gorjeti. To sam sama riješila, a imala sam još dva slučaja. Jedan je bio požar na trafostanici, a u drugom požaru je gorjelo ulje u presi za smeće. To nisam mogla riješiti sama i morala sam zvati profesionalne vatrogasce – ispričala nam je Nina.

Žao mi je što nismo spasili vinograd
Nina je kao sezonac u DVD-u Zaton sudjelovala u gašenju brojnih požara otvorenog prostora. Na pitanje je li se ikada našla u opasnosti, navodi sudjelovanje u gašenju velikog požara u Dubravi prije dvije godine.

- Našli smo se na jednoj lokaciji gdje je na hrpi bio dosta smeća. Iza nas je bio jedan predivan vinograd i odluka je bila da ga obranimo od vatre. Međutim, odjednom je iz te hrpe smeća koju je vatra zahvatila počelo pucati. Nešto je eksplodiralo, vatra se digla par metara uvis i preko kamiona prešla na drugu stranu, prema nama. Morali smo uskočiti u kamion i napustiti teren jer je postalo preopasno za nas. Nije me bilo strah, ali je jaka neugoda i žao mi je što nismo uspjeli spasiti taj vinograd - rekla je Nina.