ZONA SUMRAKA: Lokarda nikad neće biti skuša

Piše Joomla\CMS\User\User

PIŠE
ZLATKO GALL

Televizija je jako poučna stvar. I kad se najmanje nadate, efikasno, poput jutarnjeg mlaza hladne vode, razbistri pogled i skine krmelje. Čak i u slučaju vrućih političkih tema poput ZERP-a, oko kojih, bojeći se ozbiljnih opekotina, već tjednima oprezno poskakuju i lukavi Sanader i seljački oportunist Friščić.

Prije negoli je Sanader usred Sabora – po tko zna koji put u svojoj političkoj karijeri – retorikom pišit-ću kakit-ću demonstrirao kako to u Hrvatskoj izgleda oživotvorenje aksioma “politika je umijeće kompromisa”, više nego poučan materijal o Hrvatima i njihovu odnosu prema moru, dao je kviz “Jedan protiv sto”. Nesretnu natjecateljku strefilo je, naime, pitanje “kako bi u Zagrebu zvali ribu koju na splitskoj peškariji prodaju pod imenom lokarda”.

Sastavljači pitanja ponudili su i pripadajuće odgovore: “a) skuša, b) brancin i c) škarpina”. Istina, natjecateljka koja je procijenila da je lokarda u Zagrebu poznata kao brancin, a ne kao skuša, kako su to odlučili sastavljači pitanja, iz kviza “popušila je”, no totalna budalaština u gledanom kvizu državne televizije emitiranom u “prime timeu” prošla je “lišo, bez punta”.

Peškafondo iz samoposluge

Naime, činjenica da lokarda (iliti Scomber japonicus) nije skuša (latinski: Scomber scomber), kako su to sugerirali sastavljači pitanja, odnosno da je riječ o dvije različite ribe iz roda skušovki (Scombridae), nikoga nije zanimala. A i što bi jer zar nije i svaka riba samo – riba? Sa ZERP-om i bez njega.

Idemo dalje... Prije koji dan, dok se pola nacije pjenilo držeći da je ZERP krucijalno nacionalno pitanje a ribari se prijetili da će za svaku kap mora iz Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa na oltar domovine položiti i zadnju kap krvi, bez ijedne riječi “prosvjeda” prošlo je bizarno ukazanje Olivera Dragojevića u ulozi “Lidlova” ribarskog manekena. Naravno, Oliver ima apsolutno pravo uzeti novac sponzorima koji ga žele, no, znajući za njegov ribički ugled i aureolu okorjelog “morskog vuka” kojemu su milije trofejne komarče i zubaci negoli sve festivalske nagrade, ukazanje u “Lidlovoj” samoposluzi uz smrznute “skušeje” iz afričkog ili azijskog uvoza, moglo se doživjeti i kao – čista sprdnja. Pače i kao drski “korporativni” atak distributera “jeftinih jestvina” i na samu esenciju “morske Dalmacije”.

Je li u dva spomenuta slučaja riječ o marginalijama koje ne moraju zanimati “široku publiku” i politiziranu javnost, već samo ribare, strastvene udičare, okorjele “Dalmoše” i ihtiologe ?
Naravno da nije. Oba slučaja i odsustvo žešćih reakcija i medija i javnosti, pokazuju suštinsku nezainteresiranost “nacije” prema moru i morskome. Odnosno, drugim riječima kazano, pokazuju kako je uopće moglo doći do aktualne papazjanije sa ZERP-om, njegovim ishitrenim proglašenjem, ali i tragikomičnim obrazloženjem odustajanja od jučeračnjih “čvrstih” načela. Uostalom, o poznavanju mora i “morske” tematike najbolje govori slučaj samog Friščića koji je popisu svojih bisera i “principijelnih” poteza dodao i tvrdnju da je zaštićeni ekološko-ribolovni pojas – hrvatski “teritorij” (sic!). Razliku između onoga “terra” i “aqua” očito nikada nije svladao.

I Friščićeve nebuloze i aktualna ljuta retorika “državotvornih čimbenika” koji ZERP koriste kao platformu svojih antieuropskih političkih stajališta, u pravilu – a iznimka je možda samo Tonči Tadić – nemaju ama baš nikakve veze s morem. Čudno je, recimo, da se nitko od danas žestokih zagovaratelja ZERP-a i gorljivih čuvara ribarskih prava nije oglasio i prije koju godinu kada je, primjerice, jedan od simbola riboprerađivačke industrije na Jadranu, komiški “Neptun”, iz Visa otprhnuo ravno u Srbiju?

Baj-baj tradiciji

Priča o komiškom „Neptunu” – koji je počeo s radom još 1870. kao logičan korak naprijed “ribarske Komiže” i fascinantne ribarske tradicije kojoj je najžilaviji simbol falkuša – znakovit je i vrlo poučan za odnos “nacije” prema moru, otocima, njihovu “održivom razvoju” i životu. Podsjetit ću: tvrtka koja je othranila generacije Komižana najprije je u ranim devedesetima, zbog ratnih nedaća, propalog jugoslavenskog tržišta i nevolja koje su snašle sve riboprerađivače, dospjela u golemu krizu, a zatim – nakon pune 134 godine – otišla u stečaj. Uslijedila je šugava pretvorba, “Neptun” je postao simbol tužne hrvatske “priče o otocima”, ponižene i opljačkane Dalmacije, ali i zapostavljene ili čak posve odbačene pomorske i ribarske tradicije.

Jer, Komižani su umjesto “smrada ribe” strateški odabrali turizam, a sama tvrtka nakon stečaja je promijenila vlasnika te, na kraju balade, “odselila se” u Srbiju.
Naime, proizvodni pogoni za konzerviranje ribe – kao u kakvoj nadrealnoj farsi – preseljeni su u Niš. Otvorena – premda ne i bezopasna – “sprdnja” sa ZERP-om stoga, nažalost, nije slučajan gaf i diplomatsko otkliznuće. Ona je naprosto logična posljedica višegodišnjeg odnosa prema “moru” kao kolateralnoj žrtvi hrvatskog puta u bolje – malo sutra!