Scena Mozaik

CVJETNI UMJESTO RIVE

Omiljeni sportski komentator nakon 20 godina napustio Split i promijenio posao: U Zagrebu nema pijuckanja kave i ne znam što znači slobodan vikend

CVJETNI UMJESTO RIVE

Poznati je glas desetljećima u eteru. Na Radio Dalmaciji skoro bio je nezaobilazan u danu, bilo u ondašnjoj Štoperici, nekom prilogu ili prijenosu uživo. Danas nije u radijskom eteru, nego televizijskom, a može ga se vidjeti i na malim ekranima u ponekoj studijskoj emisiji na N1. Marin Mrduljaš je Split početkom 2018. godine zamijenio Zagrebom, nakon 21 godine radu na Radio Dalmaciji došao je kraj i odlučio se za preseljenje u metropolu gdje sada na N1 radi sportski program, a na Sportklubu prijenose košarke, odbojke, nogometa....

Splitsku Rivu zamijenio mu je Cvjetni, a Blatine – Kustošija. Babin (nadimak opće poznat i prihvaćen, ne samo za prijatelje op.p) nezaobilazan glas, komentar, duhovita caka na kraju svakog prijenosa sad dopire iz metropole s prizvukom dalmatinskog.

Kako je u Zagrebu jednom Dalmatincu ?

- Kako je? Dobro. Dosta dobro, navikao sam se, nije bilo neke drame oko preseljenja, čini mi se da je prošlo sve prilično glatko.

Iznenađenje

Ipak je taj odlazak s Radio Dalmacije mnoge iznenadio.

- Ma što se tiče posla sve je to bilo puno lakše, skoro bezbolno. Šest godina prije definitivnog preseljenja sam surađivao na Sportklubu, dolazio redovno i radio prijenose košarke. Kada mi je direktor Marin Radić ponudio stalni angažman i preseljenje u Zagreb nije bilo velikih problema. Došao sam ovdje u poznatu sredinu, među ljude s kojima sam surađivao i prije. Samo je to sada svakodnevno. I ajmo reći na višoj razini. No s obzirom na prethodni rad na Sportklubu nije bilo potrebno uhodavanje, sve je bilo poznato, posao, procedura, ritam.... Znači, kad sve zbrojim, sam prelazak u Zagreb nije bio posebno težak, uz to Zagreb je veći grad, tu su svi savezi, više je informacija, poveznica. A košarka kao sport mi je uvijek bila posebno draga pa mi je i s te strane lagano jer prenosim baš ono što najviše volim.

Koliko se razlikuje ritam rada u odnosu na Split, i je li ona vječna priča kako je "doli" laganije, ležernije istinita?

- Sport je jedinstven gdje god radili, nema tu velikih razlika. Ja sam uvijek u 8 sati ujutro na nogama, pregledam kući sve što ima, što se zbiva. Ukoliko imam nešto za obaviti u gradu krenem odmah iz kuće. Inače, u redakciji sam uvijek već oko 10 ili 11 sati, tri dana u tjednu uređujem sport na N1 i onda sam do 18 sati, do centralnog dnevnika u redakciji. Nakon toga se zna dogoditi i da ostanem u večernjim satima odraditi i neki prijenos. U danima kada nemam posla na N1 često radim i po dva prijenosa, u redakciji se pripremim prije ulaska u eter, nema puno prepuštanja slučaju, priprema je uvijek temeljita. Ne možete gledateljima prodati priču ako niste pripremljeni, uvijek mora postojati i neki "program plus" informacija koju ljudi žele čuti.

Onda je teško kazati da postoji neki okvir, neko fiksno radno vrijeme? Radi li se više ili manje?

- Jednako. Nema okvira, toga nikada u sportu nema. Zna se dogoditi da "zaglavim" do ponoći ili i kasnije. Zbog toga su sportski novinari po pitanju discipline u radu najbolji, uvijek su spremni, u pogonu, nema puno čekanja, reakcija je u real timeu. Recimo, ovdje ima toliko toga za radit da često nemam vremena za sjest i pijuckat kavu kao u Splitu, veća je cirkulacija vijesti i događaja. Otkad sam stigao, ne znam što znači slobodan vikend, skoro ga i nema, posebno zimi kada je puno više live prijenosa. Znaju se u vikendom dogoditi i dva - tri prijenosa dnevno, ali to je i draž posla.

Ima li odlazaka na događanja, prijenosa baš izravno s lica mjesta ili se sve odrađuje studijski?

- Ima naravno, mene je dopalo za sada samo raditi veliku turneju Basketa za djecu, po cijeloj regiji. Bit će i odlazaka, sigurno, o svemu se vodi računa. Ovo je jedan veliki uhodan tim, točno se zna što se pokriva i na koji način i to po mjesec - dva unaprijed. Ne žurim s tim, lijepo je otputovati i vidjeti neku drugu sredinu, ali bit će prilike, još nisam niti cijelu godinu ovdje.

Naglasak ti je ostao "splitski" prepoznatljiv. Jesu li ti, možda, sugerirane jezične vježbe?

- Baš suprotno, ovdje se preferira da se govori svojim naglaskom, da bude raznolikosti. Često u prijenosu baš kažem koju splitsku frazu, i ne samo da imam dopuštenje za to, nego je i poželjno. Mnogo je komentatora, dolaze iz različitih sredina i to je daje posebnu draž cijelom programu.

Kako Dalmatinac podnosi zagrebačku maglu, hladnoću...? Svi se žale na gužve i velike razdaljine u metropoli.

- Meni je vrlo lijepo. Zagreb mi je drag, dolazio sam i prije, bio tu po tjedan dana tako da mi je sve poznato, nije mi to preseljenje bilo naročito teško. Navikao sam se na život u Zagrebu, iako zbog posla nisam od velikih izlazaka, ali sve mi je na dohvat ruke. Ne mogu kazati da sam u nekom šoku zbog preseljenje na kontinent. Drugačiji je način života, ali ne osjećam neki pritisak.
Ima gužvi, ali osobno to ne osjećam toliko jer mi je stan na Kustošiji i dosta blizu radnom mjestu. Recimo, tramvajem sam za desetak minuta na poslu. Ima ono razdoblje ujutro kad trebam biti ranije, pa je malo gužva, ali ništa dramatično. Osim toga, dosta često krenem pješice na posao, imam tridesetak minuta hoda, onako s noge na nogu polako. Posebno u proljeće i jesen pješačim, kad nema kiše, kad su mirniji dani. Dobro mi dođe malo prošetati.

Nostalgija

To onda kao i u Splitu, kad bi od Blatina potegao do Radija ?

- Otprilike tako. Samo što bi u Splitu krenuo u devet ujutro, a stigao u podne. Jer bi putem "zapeo" barem na dva-tri mjesta, nekog susreo pa bi pala ćakula. E toga ovdje nema, kad kreneš nema baš nekog zaustavljanja na ulici. Nema recimo kao u Splitu da se u autobusu dovikuješ s jednog kraja na drugi, ovdje ljudi uđu mirno u tramvaj i voze se svojim putem. To su razlike.

Je l' te onda 'pukne' nostalgija za Splitom?

- Na trenutke. Čini mi se kao da sam otišao prije sto godina. A onda opet sve to brzo prođe. Trudim se svako dva mjeseca doći do Splita, navratiti doma, vidjet svoje. Ljeti je nekako lakše to organizirati jer nema puno live prijenosa pa se lako složi kombinacija. Zimi je to puno teže, zna se dogoditi i da po tri mjeseca nemam puno prostora za dolazak u Split. Gledam da ipak budem četiri-pet puta godišnje u Splitu, napunim pluća i onda opet natrag.

Nakon dva desetljeća na Radio Dalmaciji kontakti su ostali, stigneš li pratiti što se zbiva u splitskom sportu?

- Ma sve se prati i odavde iz Zagreba, ne možeš uteć'. Redovno se čujem s mojim Marinom (Maljković op.a), nakon 21 godine zajedničkog rada jasno je da si puno više od radnog kolege, da ste skoro obitelji, stalno pričamo, u kontaktu smo. Onda sa Markom (Miličićem op.a), oba smo košarkaški fanatici, proveli smo toliko sati zajedno da se niti sada ne odvajamo od mobitela ili telefona. Ti mi razgovori i ubiju nostalgiju, znam sve što se zbiva, kako je, koje su novitade. Jednako tako i s ostalim prijateljima, nađe se vremena. Nije Zagreb na kraj svita, i ovdje se čuje klapska pisma.

 

U gostima
Najdrža Marinova serija je "Stipe u gostima". Eto i on je "u gostima" već deset mjeseci u Zagrebu. Susjed mu je na Kustošiji glumac Filip Radoš s kojim se tako često susreće u kvartu.

- Ma uvik me zavalja to u smijeh, vidimo se, često ono u prolazu. Serija mi je fantastična, doma sam je stalno gledao, a sad evo ispada kako je i živim. Ja u Zagrebu, u gostima, ko' i Stipe iz serije – nasmijao nas je Marin.

 

Hajdukovac na Maksimir


Nogomet je sport kojeg Marin baš najmanje radi, a poznat je kao navijač Hajduka.

- Eto, otkada sam u Zagrebu više puta sam pogledao Hajduk II, drugu momčad u Drugoj HNL, nego Hajduka. Stadion na Kustošiji mi je blizu pa mi je tako druga momčad postala poznatija nego prva. Prošli četvrtak sam, doduše, odradio prijenos iz Maksimira sa susreta Dinamo - Spartak.

 

Naslovnica Mozaik