Scena Mozaik

Tuga u kulturnom dobru

U centru Splita žive beskućnici s najboljim pogledom i najtužnijim pričama na svijetu: ušli smo u kultnu zgradu Dalmacijavina, teško je pričati o tome što smo tamo zatekli

Tuga u kulturnom dobru
Na fotografiji: fra Jozo Cirko
Na fotografiji: fra Jozo Cirko

"Zgrada bivšeg 'Dalmacijavina' u Gradskoj luci postala je trajno zaštićena kao kulturno dobro. Ovaj danas zapušteni objekt prepoznalo je Ministarstvo kulture, odnosno Konzervatorski odjel, kao reprezentativni primjer modernističke industrijske arhitekture."

Ovako započinje tekst kolege Sandija Vidulića, objavljen prije točno godinu dana pod naslovom u kojemu je sadržana i dilema "Hoće li jedna od najatraktivnijih gradskih nekretnina postati muzej?", a o stanju tog kulturnog dobra uvjerili smo se tako da smo napravili jednostavnu radnju: ušli smo u nj.

Da su to očigledno propustile učiniti brojne institucije, a ne samo Ministarstvo kulture, vidljivo je na svakom koraku; kako u ponutrici "kulturnog dobra", tako i u njegovu eksterijeru. Hrpe odbačenih šprica, krvavih rupčića i gaza te izmeta i drugih ljepota krase budući možebitni muzej, a plod su, dakako, ljudskog prisustva. Jer, dragi nadležni iz Ministarstva kulture, u zgradi koju ste proglasili zaštićenim kulturnim dobrom žive najsiromašniji od siromašnih, populacija ljudi za koje je čak i službeno prenoćište za beskućnike pri udruzi MoST u Splitu nedostižni hotel s pet zvjezdica.

Ukratko, zgrada "Dalmacijavina", taj dragulj modernističke industrijske arhitekture, izgleda kao autentična scenografija za horor film. Izgleda čak i lošije od nekih njezinih trenutnih stanara, uglavnom populacije s ovisničkim stažem, a svi naši sugovornici kunu se da je ta životna epizoda iza njih. Neki su veoma mladi; beskućnik kojega ćemo nazvati Ivo, primjerice, ima samo dvadeset i pet godina i jednu od tih elitnih soba (većinom s razbijenim prozorima) dijeli s dvije godine mlađom djevojkom, koja je pristala da ju snimimo sleđa. Nju ćemo nazvati Ana.

On nam je čim smo došli šmugnuo, jer je morao uloviti autobus koji će ga odvesti do ambulante u udaljenom dijelu grada (gdje mu je službena adresa), kako bi popio zamjensku terapiju za heroin, kojega se želi sasvim riješiti. E, kako bi i povratio izgubljeno skrbništvo nad djetetom što ga je, veli Ivo, svojedobno tako emocionalno slomilo da se i počeo drogirati.

Anu, pak, zatječemo na derutnim stepenicama jezivog zdanja blijedu, u suzama, sa psićem u rukama. Lijepa je, a njezina nazočnost u takvom ambijentu upravo je nadrealna; nalikuje na neku posrnulu Pepeljugu iz pakla.

- Idem odvest pasa u veterinara, za to sam sačuvala zadnjih sto pedeset kuna od boca. Ovde mi je grozno, to što sam prisiljena ovde živit jer s roditeljima ne pričam – govori Ana. I plače, dok pas cvili, željan zraka i šetnje.

- Ne mogu nać posal iako bih, normalno, mogla bilo di konobarit. Ali niko me neće zaposlit ovako neurednu, da oprostite, smrdljivu. To je začarani krug; nitko ko ovde živi ne može nać posal jer te svaki gazda pita di živiš, i na tom odgovoru odmah padneš. Da nema patera Čirka (45-godišnji župnik Jozo Čirko iz Svetog Dominika na Pazaru, nap.a.), ne bih imala ni šta jist – kazuje Ana i zahvalno pogledava u pravcu nazočnog svećenika, koji je najagilniji terenski pomagač populaciji sa samog društvenog dna. U prostorima crkve, naime, za njih je osigurao večeru, a mogu se doći i istuširati, kao što mogu i u prostorijama udruge MoST. Ipak, to je za stanare zgrade "Dalmacijavina" nepraktično, pogotovo zimi i za lošeg vremena...

- Neman di oprat robu, hodan ovakva okolo, a šta ću – malo pomirljivije će Ana nakon što joj je pater Jozo tutnuo nešto novca za sitnu radost, kavu i cigarete.

- Dan je dug kad ne radiš, je. Ali eto, odem do Pazara, prošetan pasa, popijem kavu s jednom ženom šta radi u Luci. Valjda će bit bolje. Smislit ćemo nešto – kazuje zasigurno najljepša stanarka od njih petnaestak koji stalno ili povremeno borave u, zapravo, doista divno arhitektonski dizajniranom zdanju. Ljepota građevine vidljiva je unatoč enormnom stupnju zapuštenosti, koje već samo približavanje zgradi čini opasnim. Sve je prepuno krhotina stakla, stepenice se raspadaju, sve škripi i ljulja se.
Eh, da, jedna prostorija izgleda kao zajednički nužnik; na polici je "demejana" puna urina, a neki manje obzirni mokrili su i po podu, a među prnjama je toliko izmeta da se nazočni fotoreporter Vladimir Dugandžić trpko našalio da stanari "možda jesu siromašni, ali očigledno imaju dobru probavu".

Na neugodan vonj prostora naviknuo se 37-godišnji D., premda u devastiranoj zgradi-ljepotici u Trajektnoj luci boravi relativno kratko, od ovoga ljeta. Pitamo ga kako je dospio tamo, u sobu koju je čak uredio koliko je mogao.

- A ono. Izgubija san osobnu, došlo lito. Mislija san ostat koji dan, pa koju sedmicu, a sad evo već ima tri-četri miseca da san ovde. Vidiš kako san uredija svoj dio; napiši da je lipo – pokazuje D. dekice na štramcu i dvije slike golih dama u regalu. Ima i stol i sjedalice, a bogme ima i cimera.

Cimer je J. (22), ljepuškast je dečko nježnije građe, iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Majka mu je preminula od ciroze jetre, oca slabo poznaje, ima dva polubrata koji su udomljeni. Moglo bi se za njega reći da je doslovce "nesretnik od rođenja", k tomu i nezaposlen. U Split ga je privukao "morski zrak"; doduše, miris mora se slabo ćuti iz zgrade bivšeg "Dalmacijavina", ali zato puca očaravajući pogled na pučinu iz svakog kantuna zgrade.

D. je razgovorljiviji, i nudi nam svoje svjedočanstvo.

- Odavde me mogu samo buldožerom izvuć, ili me u kapsilu odnit – govori on, dok cimer koji ne skida tamne naočale (rođeni DJ, kazuje D. za njega) prebire po aluminijskom tanjuriću i jede ostatke sinoćnje večere iz crkve svetog Dominika, hladni krumpir sa cvjetačom.

- Znači, doša san ovde, i tu mi je dobro jer san od svoje petnaeste godine, kad san već bija na heroinu, živija po ulici. Inače san završija za umjetničkog fotografa, ali nisan nikad radija u struci. Radija san nešto po bauštelima i tako, ali više to ne mogu radit jer iman teške dijagnoze: epilepsiju i cirozu jetre. Je, iman i hepatitis, a uz to mi pluća rade samo četrdeset posto jer san u zatvoru pribolija TBC. Mislili su da čak iman ebolu, ali onda bi valjda umra – slabašno se osmjehnuo D., inače "čist" od teških droga, kaže, već petnaest godina. Preživljava kao i većina drugih mu sustanara: skuplja boce, snalazi se, ponekad večera u Sv. Dominika. Ljeti se okupa u moru, zimi nema gdje. Želja mu je, veli, da mu u MoST-u daju šansu, to jest krevet u prenoćištu...

- Znaš kako je; svi bi mi volili otić odavde, ali opet volimo ovo misto. Ja drugi dom neman, s ocen ne pričan i ne mogu se vratit kod mojih iako mi mater pomaže u fulu. Malo je takvih matera – licem mu se razlila toplina.

U jedinoj koliko-toliko uređenoj, prilično prostranoj sobi, tragovi su voska.

- Nema letrike, ali ima šterike – namiguje D. Usput nam dobrodušno savjetuje da ne ometamo stanare na gornjem katu jer je jedna žena neprijateljski raspoložena prema svakoj pridošlici. Pa domeće:

- Nema ti ovde puno spavanja, stara moja. Uvik neko lupa, prolazi, dolazi. A opet, ovo je moj dom, drugoga nemam.

Naslovnica Mozaik