Scena Mozaik

POSEBNA VEZA

'Smijale smo se dalmatinskim izrazima, činilo mi se da sam bliže kući...': Aleksandra Mindoljević takla u srce sjećanjima na Pločanku, cimericu iz bolnice, javio se i suprug pokojnice

POSEBNA VEZA

Dalmatinski mediji, pa tako i "Slobodna" 90-ih su godina obožavali naglašavati da je Aleksandra Mindoljević, tada jedna od najpopularnijih i najomiljenijih HTV-ovih voditeljica, "naša", Bračka.

Kako i ne bi, lijepa i elokventna, Mindoljević je širokim osmijehom, toplim pogledom i voditeljskom kompetencijom osvajala preko malih ekrana, a iz tog vremena je pamtimo kao voditeljicu brojnih festivala, emisija poput "Dobro jutro Hrvatska".

U jeku najveće popularnosti Aleksandra Mindoljević se povukla s televizije da bi se posvetila svojoj "pravoj struci". Danas doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, naime, sveučilišna je nastavnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i certificirani psihoterapeut, autorica brojnih stručnih knjiga.

Prošle godine javnost je šokirala vijest o teškom moždanom udaru kojeg je doživjela, ali od kojeg se, na svu sreću, sjajno oporavila i vratila svom poslu u punoj snazi.

Sjećate se prekrasne HTV-ove voditeljice, Splićanke Aleksandre Mindoljević? Doživjela je teški moždani udar, a emotivnu priču o životnoj drami objavila je na Facebooku

Ovih je dana, međutim, svoje pratitelje na Facebooku takla u srce srčanim i iskrenim sjećanjem na neprežaljenu gospođu iz Ploča, s kojom je dijelila sobu na zagrebačkom Rebru, a na koju je, između ostalih, zahvalom reagirao i suprug pokojnice.

U svom "in memoriamu voljenoj Pločanki", dr. sc. Aleksandra Mindoljević je ispričala priču kakvu bi mnogi mogli iz svojih životnih iskustava ispričati, koliko dramatičnu, toliko i najnježniju, "najljudskiju", a mi je prenosimo u cijelosti.

In memoriam voljenoj Pločanki – sjećanje na rujan 2017.

"Prošla je skoro godina dana od mojega zadnjeg boravka u bolnici na postintenzivnoj neurologiji KBC-a Rebro.

Zaboravila sam ti ime draga moja Pločanko i žao mi je zbog toga, ali te se sjećam dobro. Bila si punašnija, visoka crnka, 63 godine, nježna i uplašena, jer ti je ovo bila prva hospitalizacija nakon što si imala dva davna porođaja.

Odmah smo kliknule. Svidjela mi se tvoja neposrednost, otvorenost, jednostavnost i istinska dobrota. Smijale smo se raznim dalmatinskim izrazima koje dugo nisam čula na odjelu pa mi se zbog tebe činilo da sam barem malo bliže kući. I muža sam ti upoznala. I uz muža i onog saborskog zastupnika, tadašnjeg Mostovca Vlahu Orepića koji te je također jednom došao posjetiti. I meni je kao tvojoj družbenici dao ruku.

Pričala si mi da se bojiš zahvata i da si svojim dvjema kćerima rekla što da naprave ako operacija završi na najgori mogući način – tvojom smrću. Na kraju ste se, kažeš, sve tri, te večeri pred odlazak u Zagreb, smijale, grlile i plakale, a one su te uspjele utješiti i smiriti. Ti si ih poljubila i za kraj si im ostavila pismo. Ako te više ne bude. Pričala si mi kako si cijeli život provela u teškom radu i kako tek sada osjećaš posljedice stalnog dizanja kašeta madarina. Ali se nikada nizašto nisi žalila. Nevjerojatno stvorenje! Samo si u zadnje vrijeme počela lelujavo i neravno hodati, zabijati se u stupove na pločniku i onda si došla u Zagreb u moju sobu na postintenzivnu.

Osjećala si strahopoštovanje prema tom mjestu, spremačicama, sestrama i doktorima koji su se tu važno motali. Koliko si god bila velika, u tom trenutku dok si čekala da te rasporede s neraspakiranom putnom torbom bila si skromna djevojčica, pristojna i posve sama bez ikog svog kao potencijalnog saveznika u bolnici. Sramežljivo si mjerila sobu pogledom, sjela u kut kraj vrata da kome ne smetaš u raspoloženju kao pred klanje. Znam da sam te nešto prijateljski priupitala kako bi nam bilo lakše. Konačno sam imala nekog mlađeg, čak možda i svog, s kime mogu progovoriti koju smislenu riječ.

Pišem ti ovo sada draga moja Pločanko, jer ni nakon toliko vremena što je prošlo, ne mogu vjerovati da te nema. A možda sam mogla nešto reći tada. I sjećam se da sam još u bolnici imala fantaziju kako ćemo se ti i ja nakon svih naših zdravstvenih putešestvija čuti i vidjeti, čestitati si Božić i Novu godinu, kako ćeš možda doći kod mene kad budeš na kontroli i kako ćemo ići na pečene pastrve ondje gdje svi dolaze kad prolaze pokraj Ploča .

Noć prije operacije nisi smjela ništa jesti. Došao ti je muž. Pozdravili smo se. Bio je blag, grlio te i nasmijavao i odveo te u šetnju. Obukla si kapotoj i otišla na zrak malo izvan bolnice. I ja sam na neki način uživala u njegovom društvu. Bio je zdrav, normalan, pun bliskosti i bez vidljive bojazni iako je i sam imao svoje dijagnoze i svoju prošlost .

Kad si se vratila svi su u sobi već kunjali omamljeni svojim tableticama, bakica od 80 i nešto koja je stalno uzdisala i mrmljala i 70-godišnja gospođa sa zagrebačke Šalate, kasnije sam saznala da je operna pjevačica u penziji kojoj se moždani udar dogodio dok se bezuspješno uparkiravala u svoje dvorište. Dežurna sestra Katarina ti je dala zadnje upute pred sutrašnji zahvat rekavši da će sve biti dobro i da ćeš za koji dan ići doma. S toliko nas je vedrine sokolila da ništa loše nismo ni smjele pomisliti. Kad bi Katarina ušla u sobu za mene je to bila čarolija. Već s hodnika bih prepoznavala njezin glas. Da sam se barem mogla dignuti, doći do nje i zagrliti je, tek tako jer mi je tog trenutka došlo, ali me bilo strašno sram. Kud ću se tako neodraslo ponašati!

Ni ti ni ja nismo spavale tu noć. Sve do pred jutro kad sam doslovno klonula i odrijemala možda dva sata. Buđenje je bilo u 6. U sobu su nam upala kao hajduci, nova lica. Nove sestre. Odlučno su nam mjerili tlak, temperaturu, davali svakome svoju terapiju, a za doručak smo dobili abc sir i bijelu kavu. Fino. A ti nisi smjela piti i već su te pripremali za salu.

Čekala sam da prođu sati. Nisam se mogla dizati jer sam sedmi dan nakon mehaničke trombektomije i dalje krvarila iz bedrene arterije. Pokušavala sam se pomiriti sa stanjem kakvo jest. Spavala sam, čekala ručak u podne, pa posjetu oko 15 sati. Čak sam se mogla malo usredotočiti i na druge. No, moja Pločanka je postala moja prava dalmatinska kolegica i ja sam samo željela da mi se što prije vrati s operacije jer mi je postajalo sve teže samoj bez istinske bliskosti.

Čula sam da je preživjela i da se dobro oporavlja na intenzivnom odjelu koji je bio nekoliko soba dalje od moje. To je bila super vijest. A i ja sam počela polako ustajati i sporo šetati prvo oko kreveta a popodne i po čitavoj sobi. Nakon jednog dana Pločanka i ja smo opet bile zajedno. Vratili su je u moju sobu. Prošla su 24 sata od zahvata i obje smo veselo razgovarale, s tim da sam sada ja bila pokretnija a ona je bila vezana za krevet. Pohvalila me kako hodam a ja sam željela dokazati svima da mogu pa sam se polako dogegala do vrata naše bolničke sobe.

I sada dolazi taj trenutak. Da je barem ostala još ležati u svojemu krevetu možda se sve to ne bi dogodilo. U sobu nam je ušla nova sestra. Bila je od mene dvostruko mlađa, ubrzana, glasna i hladna poput kraljice u Snjeguljici. Operna pjevačica sa Šalate samo je procijedila : Bože, kak je drska!

Umjesto jednog mutističnog medicinskog tehničara koji je to dosad radio ona nam je podijelila popodnevnu terapiju i meni dala posve desete lijekove. Preplašila sam se a ona je bila tako neverbalno opaka da joj nisam uspjela ništa reći a kamoli joj se suprotstaviti. Te tablete koje nisu bile moje, bacila sam ispod kreveta kad nije strijeljala pogledom, a kad nas je iznervirano pitala jesmo li ih popili samo sam kimnula glavom i osjećala se preslabom za ikakav suvisli nastavak razgovora. Imala sam gotovo paranoidni dojam da bi bila spremna i na osvetu da sam joj kojim slučajem proturječila. Surađuj i ne stvaraj probleme rekli bi na nekim drugim klinikama.

Nakon njezine vizite svi smo se u sobi psihički oporavljali i to malo snage u kostima što mi je ostalo čuvala sam kako bih što prije zaboravila ovaj eksces. Cruella de Vill, kako sam je prozvala, ostala je na odjelu do navečer kad sam se sporo došuljala do sestrinske sobe kao bih čula o čemu razgovaraju. Namjera mi nije bila puko prisluškivanje, željela sam samo čuti kako kola život izvan bolnice. Svejedno o čemu god govore - dobro je za moje psihičko zdravlje. Toliko sam bila željna života i izlaska. Ali, nisam se usudila ući u sestrinske odaje. Kroz poluzatvorena vrata dalo se razabrati Cruellino nezadovoljstvo poslom a najviše pacijentima, dok se s druge strane bahatila svojom dobrom tjelesnom kondicijom. Doktora nije bilo u blizini.

Vratila sam se svojim cimericama u sobu, a moja me Pločanka dočekala s idejom da i ona, sad kad je sve grozno preživjela, želi što prije stati na noge. Itekako sam bila svjesna koliko joj to znači iako je meni trebalo 10 dana za takav poduhvat. Kako nije bilo doktora morala se osloniti na sestru Cruellu. Pozvonila joj je i kad je Cruella dojurila moja ju je Pločanka dobrohotno i naivno upitala kad će se moći početi dizati. U tom je trenutku iz Cruelle iskuljao vulkanski bijes te joj se najglasnijim tonom, kao da riječi označava fluorescentnim markerom, izderala: Pa vi već možete hodati! Od operacije su prošla 24 sata, jel? Što čekate, slobodno se možete dizati! Slobodno, slobodno! Ajte! Neprekidno je i nervozno govorila jedno te isto ne pokušavajući joj ni dati ruku da joj pomogne.

Pločanka je bila sretna i ohrabrena i u tim riječima nije prepoznavala ni najmanji znak ljutnje, grubosti, naprasitosti, neznanja te je prvo polako spustila jednu nogu niz krevet. Silno se uspuhala, vidjela sam koliko to želi a koliko joj je fizički teško. Rekoh joj: Polako, samo polako...a ona je sjedeći ubrzo spustila i drugu nogu na tlo. Nekoliko je sekundi tako sjedila i samo prozborila Ajme, nije mi dobro.

Stajala sam pokraj vrata i odmah pozvala sestru, a moja se Pločanka strovalila nazad u krevet i sve tiše jecala Ajme, ajme, ajme ... Uz Cruellu došle su i druge dvije sestre i medicinski brat s intenzivne. Brzo su je počeli skidati, vremena je bilo sve manje, pljeskali su je po licu i govorili joj da ostane budna a ona je bivala sve slabija dok joj netko od njih nije ustvrdio puls 30.

Krenuli su s oživljavanjem, došao je i doktor koji je odmah zapovjedio da ju prebace na intenzivnu. Uključili su je na aparate i u golemoj je spretnosti (kao da to rade svaki dan) i brzini prebacili dvije sobe dalje.

Ja sam stajala sa strane i promatrala u šoku. Bila sam paralizirana i u nevjerici gledala smrti u oči. Tako iznenada, odjednom, bez ikakvih prethodnih znakova....sve se događalo preda mnom stravičnom brzinom. Nakon sat vremena sestre su se vratile svojim aktivnostima, a ja sam vjerovala da je moja Pločanka još tu, da gola leži na intenzivnoj prikopčana na aparate, da će biti sve dobro i da je ritam srca spašen.

I dalje sam šetkala po odjelnom hodniku slabašna i anemična sa samo 60 i nešto kila i samu sam sebe u to uvjeravala. Cruella se odnekud pojavila i ozbiljno me pokušavala umiriti. Nije mi dala mogućnost za dodatna potpitanja. Tek tada sam ušla u sobu i legla, no i dalje sam se borila s nespokojem. Bio je to trenutak koji sam zapravo željela potisnuti, zaboraviti, ne reći nikome, izbrisati. Izgleda li tako grubost i nemar u bolnici što samo prolazi, zataškava se i nestaje kao da se nije ni dogodio?

Za nekoliko sati na hodniku pored sobe čula sam komešanje i vidjela muža moje Pločanke kako u razgovoru s doktorom plače. Doktor nije znao za epizodu s pokušajem ustajanja jer je na odjel došao kasnije, pa mu je rekao da srce nije izdržalo unatoč pokušaju oživljavanja. Čula sam ga i ostala nijema. Nijema! Comfortably numb. Bilo me strah išta reći, bojala sam se suprotstaviti se, možda nije tako baš ni bilo mislila sam, bojala sam se svega, svoje sjene, željela sam leći i sve zatajiti. Ipak sam u ozbiljnoj instituciji i trenutačno živim pod rigoroznim pravilima. Ovisim! Uostalom, tko bi vjerovao nekome tko je pomalo pothranjen, blijed, proziran, tko je imao moždani i još je u akutnoj fazi nakon moždanog, tko je tako regresivan da pije antidepresive i luta svojim sjećanjima do sljedeće liječničke vizite?

Popila sam normabel koji je brzo preuzeo kontrolu nad mojim tijelom, a sutra je ionako trebao doći novi dan. No, kao nova infuzija krvi taj mi se događaj urezao pod kožu i kolao kao abnormalan kraj nečijeg života o čemu se više nije moglo ni izmišljati ni lagati.

Bila sam nijema i s njezinim mužem. Plakali smo kad je došao po stvari i brzo smo se rastali. On nije ni želio čuti detalje. Takav sam imala dojam. Bilo mi je važno da sa mnom bude sve dobro, no neraskidiva veza s Rebrom je zauvijek - ostala."

Na objavu su Aleksandrini pratitelji reagirali s puno emocija, a javio se i suprug pokojne gospođe Jolande, čije se ime otkrilo u komentarima čitatelja na Facebooku, koji je napisao:

"Hvala ti Aleksandra što si sjetila moje supruge. U tih nekoliko kratkih susreta se ne zaboravlja vaš osmijeh i žive oči. Hvala što si sjetila cimerice koja ti je pravila društvo i vjerujem da joj je bilo ugodno sa (Dalmatinkom) kako vas je zvala prvi dan." 

 

 

 

 

Naslovnica Mozaik