Scena Mozaik

da se ne zaboravi

Goran Mikas iz Vele Njive, sakupljač drevnih napjeva i legendi otkrio nam je čuda, pa i kako je zvučao poljički poziv na seks

da se ne zaboravi

Uspela se, sinko moj, zmijurina na nebo i tila ispit Sunce. Ali poleti lastavica za njon, iskljuvila je po glavi i pade zmija doli. I ako pogledaš u Sunce, i dandanas ćeš vidit dva otiska zmijskih zubiju – jedna je od pučkih bajki, bolje rečeno virovanja koja su se pričala u dugim zimskim noćima uz komine u Gornjim Poljicima, a zapisao ju je Goran Mikas (33) iz Vele Njive u Srijanama, koji se petnaestak godina bavi poljičkom i hrvatskom pučkom tradicijom, osobito drevnim napjevima koji u tekstovima kriju pregršt fragmenata slavenske mitologije zaogrnute kršćanskim plaštom.

– Kad se analizira ova priča koju sam čuo od jedne naše bake, onda se u liku zmije može prepoznati Veles, božanstvo vodenog podzemlja i glavni neprijatelj Peruna, vrhovnog božanstva u slavenskom panteonu naših područja, koji je mogao uzimati različita obličja, pa tako i ptice.

A one dvije "rane" od zmijskih zubi na sunčevu disku doista možemo vidjeti i danas, to su sunčeve mrlje – tumači nam Mikas, dodavši kako su Poljičani vrlo pobožni katolici, no kao i kod svih drugih slavenskih skupina, i kod njih su mnogi običaji, vjerovanja, bajke, pjesme i općenito mitologija iz vremena prije obraćenja stopljeni sa svakodnevnim kršćanskim životom.

Preživjela su nekadašnja vjerovanja na različite načine, posebno u toponimiji, pa se tako vrh iznad Žrnovnice, na poljičkim vratima, i danas zove Perunovim imenom, a mnogi vrhovi nose ime svetoga Jure, koji je umnogome zamijenio kult Jarila, božanstva vegetacije, proljeća i novog rađanja prirode, desetog sina Perunova i Mokošina, u hrvatskoj pučkoj tradiciji poznatog i kao Zeleni Jura(j).

Goran nam kaže kako je glazbeno "obraćenje" doživio na solinskom festivalu world muzike "Ethno ambient", na kojem su se mnogi mladi ljudi, među ostalima i pisac ovih redaka, navukli na glazbeni izričaj koji se bavi obradama drevnih pučkih pjesama na način prihvatljiv novim generacijama i tako otkrili cijeli jedan glazbeni svijet u kojem snažno živi mitologija predaka.

– Išao sam na solinsku Gradinu iz čiste znatiželje i tamo sam prvi put čuo škotske gajde, to me je najprije "plesnilo", a prije toga sam već pokušavao svirati gitaru. Potom sam čuo slavonske gajde i svaka dlaka mi se raspala, rodila se ljubav prema ovim zvukovima koja traje do danas.

Petnaestak dana nakon toga nabavio sam diple i počeo učiti, a potom sam otkrio dvojnice i diplice – govori nam Mikas o svojim počecima, koji su prije desetak godina pretočeni u formiranje skupine "Plet", što ju je osnovao s Mateom Puljić.

S "Pletom" pokušava na novi način predstaviti tradiciju, no rade vrlo ozbiljno i detaljno pa jednu pjesmu snimaju i više mjeseci.

Magična bića

– Zainteresirao sam se za drevne napjeve, tekstove, obilazio stare ljude... Znate kako je to kod nas, staviš u kesicu kutiju "Domaćice" i deset deka kave, pa ih zamoliš da ti kazuju ono što pamte iz mladosti.

Ne znam s čime bih usporedio blago koje mi se otkrilo, svi znaju za indijanske mudrosti, ali ove naše poljičke nimalo ne zaostaju za njima, iz njih se može učiti puno toga. Uz to, zapisivao sam i virovanja, priče koje su nastajale za kominom, u druženjima kad nije bilo nikakve druge zabave koja okupira današnjeg čovjeka, a zapravo je prilično šuplja.

U tim pričama vile su svakodnevna pojava, a ako poznajete slavensku mitologiju, onda ćete u likovima iz pripovijesti prepoznati čitavu garnituru starih božanstava i društvenih odnosa u kojima su prirodni elementi – voda, planinski vrhovi, zemlja, biljni svijet, životinje, magična bića – igrali vrlo važnu ulogu – navodi Goran Mikas, koji je je član udruge "Savez za Poljica", a preko zagrebačkog "Vala kulture" priključio se sudionicima "LegendFesta", manifestacije posvećene narodnim pričama, legendama i mitovima, na kojima će pripovijedati i ove godine u Velikom Taboru sredinom rujna.

– Preko "Saveza za Poljica" želimo da Poljička knežija vrati staru slavu te na njezinim temeljima gradi budućnost, dok s druge strane "Val kulture" pridonosi očuvanju našeg identiteta kroz vjerovanja i bajke koje imaju važnu ulogu u hrvatskoj tradiciji i identitetu – ističe Goran, koji će uskoro i u Splitu održati predavanje na temu tradicionalnih pjesama u organizaciji "Vala kulture".

S vremenom je svladao i cijelu kolekciju pučkih instrumenata, poput makedonskog tapana i kavala (bubnja i flaute), armenskog duduka, lijerice, dipli, gajdi, dvojnica, strančica, diplica, bugarske šupelke, irske flaute... Navodi kako je kroz upoznavanje instrumenata drugih zemalja došao do mogućnosti čuti i njihovu tradiciju, no smatra kako je tradicijsko pjevanje Gornjih Poljica – Srijana, Doca Donjeg, Doca Gornjeg i Trnbusa – pod nazivom "kirijanje", jedinstveno polifono pjevanje na području nekadašnje Poljičke knežije omeđene Cetinom, Žrnovnicom i Jadranom, koju poznaje još samo nekoliko ljudi.

Posebno nam je zanimljivo vratiti se na tekstove pjesama koje kriju tragove stare mitologije.

– Imamo ovu: "Sa Mosora idu oblaci, to su, majko, moji svatovi. Među njima dragi se sakriva, njega mi magla zavila. On mi, majko, zelen dolazi, on ti tvoju ćerku odvodi." Očito se radi o Jarilu koji nosi proljetno zelenilo, dok je magla, dakle vodeni element, Veles, njegov vječni neprijatelj.

Čeka ga Mara, njegova sestra i supruga, naime, bogovi se nisu mogli ženiti s običnim ljudima, pa su se u mitologiji ženili međusobno, a to je slično svim mitologijama, sjetimo se samo grčke. Drugi tekst koji se pjevao u Gornjim Poljicima protresa čitavu prirodu: "Oj, bila vilo što si u Mosoru i što gledaš prema sinjem moru, odavno ti zapivat ne mogu, al san, evo, uvatija zgodu. Krikne vila poviš moje glave, sa Mosora sa planine stare. Odližu se brda i doline, vukodlaci odvaljuju stine, viju vuci, gavranovi grču, vila ječi, sva planina zveči. Amo malo ako bi se dalo, ako ne bi, nije nan ni stalo" – pripovijeda Mikas.

A u Turopolju, nastavlja, pjeva se "Tiriales" o Božiću, Jurjevu i Svetome Ivanu, koji je po svoj prilici slavenizirani "Kirie eleison", a Les iz pripjeva je Lesnik, šumski demon. Pjesma ide ovako: "Ovo se klanja zeleni Juraj – tiriales! Zeleni Juraj zeleno drvce – tiriales! Zeleno drvce zelene halje – tiriales!" I ta pjesma sadrži jasne elemente slavenskih vjerovanja, poput Zelenog Jurja – Jarila.

Stablo svijeta

– Postoji kod nas pjesma koja opisuje "Stablo svijeta" u kojem su se preplitali nevidljivi duhovni svijet, vidljivi pojavni svijet i podzemlje. Na njegovu zlatnom vrhu sjedi bog Perun u obličju orla ili sokola; krošnju nastanjuju pčele, golubovi ili druge ptice, dok u korijenju boravi Veles u obličju zmaja ili zmije.

Tako je i u našoj pjesmi koja započinje s: "Oj javore, zelen bore, lipo tebi usrid gore", pa nastavlja: "Iz duba ti voda teče, a iz grana čele lete, a u krošnji tvoga duba sidi jato od goluba, a na vrju ti sokol sidi, on očima dal'ko vidi. A kad krila on protrese, sve otresa zlatne rese!"

Zar nisu svi mitološki likovi ovdje, čak i ne previše skriveni! U Gornjim Poljicima postoji izreka vezana uz početak proljeća: "Na zelenu konju Jure dolazi!" Ona je, dakako, vezana i uz svetoga Jurja, čiji je blagdan 23. travnja, kad se priroda budi, ali i Jarila, koji također oživljuje prirodu – kaže Mikas.

– Element prirode, našeg okruženja, posebno je važan. Pogledajte samo konfiguraciju Gornjih Poljica, malo zemlje i sami kamen. Stoga je sve što se zbiva u prirodi bilo iznimno važno za golu egzistenciju. Ljeti su prevladavala viđenja dobrih bića koja donose obilan urod, a zimi stižu vištice, morine, demoni... Ljudi su promatrali svijet oko sebe i zapažali, pa s onim što su čuli od svojih starih točili blago tradicijske usmene i glazbene baštine – smatra.

Zanimljivo je kako popularna "Zumba", energična pjesma obreda plodnosti, postoji i u poljičkoj verziji.

– Zove se "Kumbaj-zumbaj" i radi se zapravo o pučkom izričaju koji potiče mladence na spolni odnos u prvoj bračnoj noći. Tekst je dug, može se pjevati i dvadesetak minuta, i vrlo je neobičan: "Kad se komar ženit stade, u oko mu muva pade. Pa on traži komaricu da mu vadi tu mušicu. Kumbaj-zumbaj, kumbaj-zumbaj..."

Eto, nekoliko sam vam pjesama i priče o njima otkrio, a takvog je blaga još na vagone. Šteta što kazivači polako nestaju, a s njima i prastari napjevi koji govore puno o našoj povijesti. Ne smatram se nekom sveznalicom, promatram i zapisujem ono što je svijet davno ispjevao. A jedina i osnovna mi je želja da se spasi, sačuva i prezentira ono naše – zaključuje Goran Mikas.

 


Kratke priče
Mikas veli kako poljičko bajoslovlje, bajke i virovanja čine većinom kratke priče. Najvažniju ulogu imale su vile, one su bile poput životnih pratiteljica naših starih, no kao i sam život, uvijek s nekom falingom; djevojke savršene ljepote, ali – s kokošjim ili kozjim nogama.
Noću su planinom lutala i strašna stvorenja poput Manjinorga, Miždraka i Babaroga, dok su Ovasar i Maciklići nešto rjeđi, a imali su odgojnu ulogu: kako djeca ne bi lunjala po mraku ili po opasnim mjestima, strašljiva stvorenja obično su obitavala u bunarima, šumarcima, ruševinama, provalijama, dok je za rijeke bio zadužen Topac koji bi te mogao – utopiti.


U jablana duga grana...
– Pogledajte ovdje skrivenu pučku astronomiju: "U jablana duga grana, o njoj visi zlatna resa. Ja otkida zlatnu resu pa je šaljem u zlatara, da mi skuje ključ od zlata da otvorim gradu vrata, pak da vidim koj' u gradu. U gradu je devet braće, među njima sestra mila, pak su braća govorila: komu ćemo sestru dati: oli Suncu ol' Misecu..."
Devet braće devet je planeta, Zemlja je sestra i braća je daju Suncu, od kojeg ljudi imaju veće koristi nego od Mjeseca. No, do kraja pjesme svatko se namiri: "Misec će joj svekar biti, a Danica jetrvica, a sve zvizde svi svatovi, a Vlašići diverići!" Vlašići su zviježđe Plejade i također ih čini okom vidljivih devet zvijezda – otkriva nam Mikas.


Nekoliko poljičkih virovanja:
Kaže, kad se vraćala kući s ovcama, da je vidila dva ogromna pasa nasrid puta kako se tuku, žestoko. Baba se strašno pripala i siti se da su ovce utekle i onda – nema više pasa. Opis pseta visokih metar i pol, mišićavih, s iskešenim zubima, odgovara Velesovim vukovima.

– Babe usrid lita čuvale ovce pa sile marendat. Ujedanput nešto pljesne, digne se veliki vitar i one se sakriju u spilju. Sve je trajalo desetak minuta, opet nešto pljesne, padne vitar i one izašle iz spilje. Kad ugledaju starca visoka dva metra ciloga prikrivena perjem od kokoše. U mitologiji je to Ovasar.

– Priča s komina: južina, deveti misec, grupica momaka vraća se sa "sila". I dođu na neki klanac, a posrid klanca div od deset metara. I nema druge nego se s njim pohrvat. Kad su došli blizu, zapuše vitar, makne oblak s miseca kad se pokazale dvi grane...


Mušičarenje

Veliki je zaljubljenik naš Goran u sportski ribolov, popularni fly-fishing iliti "mušičarenje", koje kod nas tek dolazi u modu, a temelji se na filozofiji "uhvati i pusti" – riba se, dakle, pušta natrag u vodu.

– Potez Cetine gdje živim proglašen je revirom u kojem žive pastrva, lipljan i ilirski klen. Nedavno sam počeo izrađivati i vlastite uzorke mamaca za koje se koristi konac i pijetlovo perje. Bit je u čekanju, uživanju u prirodi i nadmudrivanju s ribom, to je više od ribolova, to je način života – objasnio nam je Mikas.

 

Naslovnica Mozaik