Scena Mozaik

Ćakula s legendom

Veliki glumac u malome mistu: Igrao sam za srne i medvjede, lisice i zečeve, šumske prolaznike i pedeset ljudi

Ćakula s legendom

Proslavljeni glumac i redatelj Zijah Sokolović, čija karijera je započela prije pola stoljeća u Sarajevu, a potom nastavljena u Austriji, da bi zatim nastupao po cijeloj regiji, odigrao je ovih dana i predstavu u Crnom Lugu, malom goranskom mjestu tik do Nacionalnog parka Risnjak.

Ondje se kod prijatelja Danijela Popovića, inače poznatog grafičkog dizajnera, u njegovoj kući Kod korita, odmara od brojnih nastupa po Kvarneru i na Brijunima, no svejedno je za prijatelje i manji krug mještana odigrao svoju monodramu "Međuigre 0 - 24".

Za njega nije problem odigrati monodramu u nacionalnom teatru da bi potom "skoknuo" u školu gdje će nastupiti s edukativnom predstavom za djecu, ali isto tako nastupit će i na privatnim zabavama. Jer, kako kaže, za njega je kazalište odmor, terapija...

Zdravo, dragi Zijah, šta ima?

- Ah, ima slatke prolaznosti… ali, kako kaže CABAres, CABArei, živi sad, ne juče, ne sutra, sadaaa!

A šta nema?

- Nema zdravog razuma, jer se misli da se zdrav razum sam po sebi podrazumijeva. Živimo u vrijeme nerazuma, bezrazumno…

Trenutno si u Crnom Lugu, često govorim da je to jedno od najljepših mjesta na svijetu. Šta ti na to kažeš?

- Crni Lug, bez obzira na naslov, može biti najljepše mjesto, ako vjeruješ da ima više svjetova i, eto, u jednom od njih je najljepše mjesto u tom svijetu.

Pozovite me

Vidim da nastupaš i u Trsatu u okviru Ljeta na gradini sa “Ko bajagi donijela me roda“, dosta si na sjevernom dijelu Jadrana, kad ćeš prema jugu, tj. prema Dalmaciji?


- Ha, ha, svaka zemlja ima svoj sjever i svoj jug. Tako je Dalmacija nekome sjever. Dolazim i na jug, kada me pozovu. Zovite…

Kad ljetuješ pored toliko nastupa, jer umjesto da se u Gorskom kotaru malo odmoriš, ti, kako vidim, i tu nastupaš? Kako je došlo do toga?

- Kazalište je odmor! Tako se ja odmaram. Igram kao terapija. Igra je kao aspirin, protiv svih bolova. A Gorski kotar je mjesto boravka i povratka totalnoj prirodi. Tu u prirodi diše i gleda Danijel Popović, kaže da tu u Gorskom kotaru ima sve, ali, eto, nema malo, malo, kazališta. I tako sam igrao kabare "Međuigre 0 - 24" u tom malom prostoru za malo prijatelja, šumskih prolaznika, za malo srna iz daljine i medvjeda iz blizine. Bilo je i lisica i zečeva, a došlo je oko pedesetak ljudi. Kazališni udar na šume i travu i pčele koje su tada spavale. Sve je bilo Kod korita, u Crnom Lugu, mala bolnica za oboljele od svakodnevice.

Da li si na Malom Brijunu monodramu “Glumac...je glumac... je glumac” izveo 1523. put ili 1620. put? Mislim, svugdje navode drugu brojku pa ajde da ja imam pravu.

- Hej, 40 godina, 1620 predstava! Tekst premijerno izveden u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, New Yorku, Rimu, Sydneyu, pa ja sam sretan i kada ja igram, tu sreću dijelim s gledaocima.

Jesi li putem mijenjao i dograđivao mišljenje o glumi i glumcima, odnosno, da li se posao glumca promijenio za vrijeme tvoje duge karijere?

- Tako, tako, mijenjao se od rečenice do rečenice, ali je ostao isti! Jer je ideja ostala ista, ideja koja me tjerala da se pokrenem, da pobjegnem, da trčim u nepoznato, da vičem, da urlam, da molim... da se molim i za sebe i za glumca. Ja vjerujem da glumac pripada prvo kazalištu. Da krene iz kazališta, ako ne krene iz kazališta, onda je to surogat živog čovjeka koji se bavi glumom. Danas, televizija, tiho, polako, ubija glumca, pa i film. Glumac pripada u osnovi kazalištu.

Medalja rada

Piše negdje i da si odigrao i režirao ukupno 140 predstave, snimio 33 filma, 14 televizijskih drama i 24 televizijske serije te bio 74 puta nagrađivan, je li to točno jer danas svatko svakoga prepisuje pa je i ovo možda netko od nekoga prepisao?


- Pa, za 50 godina igre skoro da je sve ovo tačno. Tačno prepisano iz mog života. Ambasador sam dobre volje UNDP-a. U Bosni dobio nagradu za životno djelo, nagradu "Adem Ćejvan". Imam i Medalju rada! I "Sedam sekretara SKOJ-a".

Ova godina za tebe je puna obljetnica, kažu da slaviš 50 godina karijere, 40 godina predstave “Glumac je...” i 25 godina monodrame “CABAres CABArei”. Kad ti je godišnjica braka? Šalim se, ovo su impresivni profesionalni jubileji, jesi li već pomalo umoran?

- Umoran od čega! Zašto bih bio umoran. Pa ja živim!!! I igram se!!! Ja tako volim ovaj svijet, takav kakav jest, sa svojom ravnotežom tragedije i komedije!

Kad će se u splitskim školama odigrati nagrađena predstava „Nasilje – za nasilje nema opravdanja“, odnosno “Ravnopravnost muškaraca i žena"? Ova o ravnopravnosti nam je jaaaako potrebna jer stvari idu unazad.

- Već igramo predstave, ali na sjeveru! Na jugu ćemo igrati kada ljudi shvate da kazalište treba da nas zamisli, razveseli, nasmije, rastuži, ali kazalište može i da informiše i educira. Za to informisanje o obiteljskom nasilju dobio sam, dobili smo Zlatni lovor vijenac, kao najbolji Theatro projekt u EU-u!! A nama, ipak, treba više informisanja. Kazalište kao informacija. A glumac u njemu vladar iluzije i informacija!

Naslovnica Mozaik