Scena Mozaik

Rastapaju pogledom

Splitski spasioci o 'uletima' na plaži: Strankinje dođu jer su, kao, ugazile ježinca, a na nozi ništa... Ali zato u ruci uvijek ostane njihov broj mobitela

Rastapaju pogledom

Da njega, 21-godišnjeg Luke Markovića nije bilo, jedna bi šljiva ovog ljeta života koštala kupačicu sa splitskog Žnjana, Švicarku hrvatskoj podrijetla, koja ju je tako sočno išla degustirati da se nasred plaže zamalo zbog nje ugušila. Bio je to šok i za nju i za njezinu obitelj, ali i za sve ostale s centralne žnjanske plaže koji su odmah skočili, počeli zapomagati, zazivati spasioce. I iz visoke promatračnice spasilačke službe Crvenog križa Splita promptno su dozvali njega, Luku junaka, koji je samo radio svoj sezonski ljetni posao, te spasio život nesretnoj ženi.

Luka je čuvar plaže u ljetnom periodu, sezonac je, inače student Filozofskog fakulteta, bivši vaterpolist. I u svojih osam dnevnih sati rada ni muha mu u njegovu plažnom sektoru ne može neopaženo proći.

– Odmah sam krenuo s Heimlichovim zahvatima i nakon nekoliko trenutaka, a meni se to činilo kao vječnost, počela je izbacivati komadiće voćke. Bila je pri svijesti, ali bez daha, već je pomalo postajala plava, slina joj je počela ići na usta. Bila je u šoku, no na sreću, sve je dobro završilo, pribrala se nakon 15 minuta i rekla mi da će me počastiti kavom kad opet dođe – ispričao nam je Luka kojeg smo uhvatili na njegovu tronu, pod krovom promatračnice ispod kojeg se živa u termometru penje visoko iznad 40 stupnjeva.

Iz promatračnice pogled puca na plažu krcatu kao šipak, s kupačima svih generacija, među njima i onima najosjetljivijima, djecom koju lako zahvati i povuče veći val. Što može biti vrlo opasno ako im se majka tog trena uhvatila selfiranja ili dopisivanja na društvenim mrežama. I starcima koji ne podnose tako lako vrućinu i nagle promjene temperature pri ulasku u more.

Zato su tu spasioci, s voki-tokijem u ruci, dalekozorom oko vrata i plutačom, koju hvataju lako i uvježbano poput nenadmašne Pamele Anderson i Davida Hasselhoffa iz kultnog serijala. Ne možemo ne primijetiti i prokomentirati kako su i naši spasioci itekako zgodni, atraktivni muškarci, i da ženskicama, a zasigurno i onima svoga spola, lako upadaju u fokus pažnje svojim mišićavim tijelima.

– O da, moraju biti zgodni, moraju dobro izgledati, svi su takvi, a nije ni čudo kada su stalno u treningu. Sve su to mahom sportaši, plivači, vaterpolisti, studenti kineziologije. Da bi postali spasioci, moraju biti punoljetni, moraju proći tečajeve Hrvatskog crvenog križa, moraju isplivati 400 metara za manje od osam minuta, moraju na testu preroniti 25 metara. I da, moraju znati plivati prsno. Da, prsno, ali ne po ženski, ima tu razlika – podučava nas capo svih žnjanskih spasilaca Ante Benić, i sam dugogodišnji spasilac, sada voditelj ove jedinice koja pri HCK-u Split djeluje na nekoliko lokacija.

Ima ih na nekoliko žnjanskih plaža, te još na Obojenoj i na Prvoj vodi. Stalno su u kontaktu, a sve ih u jedinstvenu priču povezuje upravo Ante, koji žnjanski plato obilazi na biciklu. Uočljivi su, Ante je obučen u crveno, momci s promatračnica u žute majice i crvene šorceve, s oznakama koji im pokazuju radnu funkciju. Saznajemo da posla ima, ovog ljeta manje nego lani, možda zahvaljujući i sve boljoj informiranosti ljudi. Opet, s druge strane, domaći su takvi da ne plaču na svaku ogrebotinu. Oni se drže bakinih savjeta, malo pljucni ili stavi ranu u more, ono će sve izvući. Ali zato stranci znaju doći i zbog najmanje posjekline, ogrebotine, uboda ježa.

– Ima i padova, lomova, ozbiljnijih situacija. Kolega spasilac Karlo Štimac ljetos je iz plićaka izvukao starijeg čovjeka koji je imao epileptički napad. Dogode se i slabosti u moru, pad sa skutera. Tu smo kako bismo što prije pružili pomoć i zato momci stalno nadgledaju svoj sektor. Koliko puta prođu pogledom svoju valu? A tko će znati, na tisuće puta prijeđu okom. Reagiraju na svaki krik djeteta, i onaj u igri, čuju svaki poziv u pomoć, i kad se izgovara u šali. Bude tu svega, vidi se svašta, iako opscenih situacija nismo imali. Koji put nam se približe dupini, ovo je taman njihovo vrijeme. A ajkule, toga nema. Imali smo samo jednog kolegu Hajkulu. On više ne radi – veli Ante.

Ali zato ima jedan neponovljivi 21-godišnji Duje Antulov, već četiri sezone spasilac sa žnjanske plaže, nema šanse da pogriješimo, jedan od rijetkih i najmlađih čuvara loze dalmatinskih galebova. Sa svojih visina on prati sve, i djecu i starce, i one između, a najdraže su mu zgodne djeve, posebice one koje dođu na more bez društva. Nema one koju ne zamijeti, za svaku ima shemu, a shema ima milijun. A jedna od najdražih za muvanje ljepotica je ona u kojoj se on kao Pamela nekada zaleti preko plaže, onako mišićav i raskuštrane duže kovrčave kose. Pa se preko stijena kao profi baca u more na glavu. Pa opali jedan pošteni delfin, savršeni, što mu kao dugogodišnjem sportašu, plivaču, nimalo teško ne pada.

– O, na to padaju, to je čudo. Jedna za drugom, Francuskinje pogotovo. One mi dođu svako malo, kao s problemima od ježinca, da im malo pogledam nogu. A na nozi ništa. Ali zato mi uvijek u ruci ostane njihov broj mobitela. Najbolja je shema taj ulet u more sa stijena, kad mi dođe kolega, preuzme nadgledanje, a ja se idem malo osvježit, oladit. Bacit koje kuvanje usput. Pa malo dok trčim okrenem kosicom, namjerno sam je pustio, pa bacim mot da vidim je li me ko ubra.

Najbolje se vataju ove šta dođu same. Najteže je s ovima našima, uvik su u grupama, one uvik imaju nešto između sebe za ćakulat. Volim im uletit u moru, kad su na šugamanu, tu su skroz prenepokretne. U moru je puno lipše, ležernije. Ma ajde, pa mlad sam još, ima vrimena za sve, za ljubav mog života. Dok si mlad, moraš se zabaviti – reče Duje, zabaci kovrče, rastopi pogledom dvije strankinje kojima su oči pri pogledu na njega ispale kao tanjuri, i razveseli nas činjenicom da dalmatinskog galeba za trku još imamo.

Naslovnica Mozaik